KULTNA GALERIJA 'Schire nisu bili samo Matija, Olga i Boris, nego i kulturni Zagreb u malom'

Galerija Šira, odnosno Schira, godinama je bila kultno mjesto okupljanja, u koje su često uz likovnjake zalazili i političar Vlado Gotovac, dramaturg Ivo Štivičić, novinar Veselko Tenžera, književnik Antun Šoljan, pjesnik Dragutin Tadijanović, biskup i kolekcionar Đuro Kokša, doktor i kolekcionar Šime Spaventi...

Iz tiska je upravo izašla knjiga “Salon/Galerija Schira: 1975.-1988”. Autor je Igor Zidić, urednik Božo Biškupić, koji u knjizi potpisuje i znatan dio fotografija (njegove fotografije prate i naš tekst), a izdavač Ex Libris. Upravo su Biškupić i Zidić jedni od glavnih protagonista ovog prostora u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici na broju trinaest, koji je desetak godina bio napušten, a potom se u njemu u posljednje vrijeme znaju održavati izložbe većinom mlađih autora. Zidić je radio izložbe u ovom prostoru u godinama naznačenima na naslovnici knjige.

Vlasnik Harleya

Galeriju je osnovao Matija Schira stariji, koji je rođen na granici Mađarske i Rumunjske i po dolasku u Zagreb otvorio je staklarsko-uokviravačku radionicu i galeriju prvo na Krvavom mostu, potom na uglu Preradovićeve i Berislavićeve, a naposljetku na današnjoj adresi. Među umjetnicima koji su izlagali kod Matije Schire st. bili su Ljubo Babić i Petar Dobrović. Bio je i strastveni lovac, i kako se kasnije prisjećala njegova obitelj, među prvima je tridesetih godina prošloga stoljeća bio vlasnik automobila Ford i motora Harley Davidson. Zidić piše i o tome kako je poživio svoj vijek u srdačnom prijateljstvu sa svojim moćnim poslovnim konkurentom, Edom Ullrichom. Iza sebe je ostavio i manju kolekciju slika, izdvajaju se Kraljevićev crtež “Djevojka na travnjaku i Csikoseva “Jama s pijeskom”.

Matija Schira mlađi, kojeg su prijatelji zvali Miki, završio je trgovačku akademiju i ubrzo se zaposlio u tom zvanju. No, nakon očeve smrti, 1959. preuzeo je staklarsko-uokviravačku radionicu. Kako je jednom rekao Zidiću: “Kako sam se bolje usavršaval, tak sam spoznaval da je stari vraga i pol znal”. Pomagala mu je supruga Olga koja, nadodao je: “ima oka i ukusa više od mene”. Matija Schira preminuo je prije deset godina, ove je godine preminula Olga Schira, a za njima je ostao sin Boris. Međutim, kako tumači Zidić: “Schire nisu bili samo Matija, Olga i Boris, nego i kulturni Zagreb u malom”. A na sljedeći način ih je u knjizi, sabirući svoje prve dojmove o poznanstvu, potom prijateljstvu iz šezdesetih, opisao ovaj povjesničar umjetnosti:

“U njih se okupljao, zgodimice, onaj pravi i dragi Zagreb nekadašnjih sportaša na Savi, Šalati, u Maksimiru, obrazovanih i odgojenih žena i muškaraca, studenata medicine, ekonomije, prava, filozofije...” Zidić opisuje kako su se ljeti, oni i ekipa oko njih, spuštali u roditeljske vikendice ili “vedri spavali pod šatorima oko Novog Vinodola, Kraljevice, Lovrana i Crikvenice”. Božo Biškupić također se prisjeća: “Nisu nam trebale pozivnice, bilo je nekako po sebi razumljivo uputiti se oko podneva k Mikiju u Preradovićevu”.

Početak 60-ih

Nekadašnji ministar kulture, pravnik po zanimanju, koji se po povratku iz Njemačke posvećivao tiskanju grafika, izdavanju knjiga i grafičkih mapa, naime, često je radio u sobi Salona Schire, ondje mu je bio neformalan ured.Igor Zidić, kako piše u knjizi, u radionicu Matije i Olge Schire ušao je prvi put 1. rujna 1961. godine, povodom otvorenja prve izložbe Studija G u organizaciji članova Grupe Gorgona. Gorgonaši su ovaj prostor uzeli u podnajam i do siječnja 1963. ovdje su se održavale isključivo njihove izložbe.

“Dojmila me se štura ozbiljnost Salona, a još i više dvije sićušne sobice iza teškog zastora: u prvoj je vladao potpuni kaos stotina slika i sličica, poludovršenih ili dovršenih okvira, izrezaka iz novina, po zidovima bilježenih imena ili prezimena mušterija s adresama, telefonskim brojevima i mjestima dogovorenih sastanaka...

U drugom sobičku bila je radionica za grublje radove, gdje su Schirini momci pilili i spajali letvice, brusili i milovali drvo da ga pripreme za mikstioniranje, odnosno, pozlatu”, zapisao je o svojim prvim dojmovima po ulasku Igor Zidić, koji je o prve dvije izložbe Studija G pisao za Studentski list. U sedamnaest mjeseci Gorgona je priredila četrnaest izložbi, i međunarodne, izlagali su Sonia Delaunay, Joan Miró, Lynn Chadwick, Yves Tanguy, Vasarely...

Babićeva smrt

Ideju da organizira izložbe predložio je Matija Schira mlađi Zidiću: “Pokušaj ovdje, s malom galerijom u našem izlogu”. Prvi izlog koji su uredili bio je povodom smrti Ljube Babića 1974. Prva izložba bila je Kožarićeva, 1975. Budući da nije bilo novaca na raspolaganju, Zidić se dosjetio originalnih kataloga: “Izrađivat ćemo ih rukom, od jednog do dvadeset primjeraka, ja ću u svakom napisati pokoji redak, slikar ili crtač neka nešto improvizira: crtež, akvarel, kolaž, kako mu drago. Bit će to skromni, no jedinstveni katalozi”. Tako je i bilo.

Kasnije je bilo nešto više novaca, prepoznati su počeli su, dobivati i potpore, pa su se mogli tiskati katalozi. No, mnogi su tražili povratak na ovakve rukom pisane i crtane kataloge kao svojevrsni podsjetnik, nostalgiju na početke. Prvo su se zvali Salon Schira, činilo im se previše pretenciozno nazvati se galerijom, kasnije je Olga Schira ustanovila da je ipak previše salona oko njih, vjenčanica, frizerskih i sl., pa su se preimenovali u galeriju.

Galeriju su vodili na dobrovoljnoj bazi. Zadnju izložbu Zidić je otvorio 1988., a ugasila se Schirinim odlaskom u mirovinu 2002. U godinama koje zahvaća monografija, izlagali su djela Ive Dulčića, Krste Hegedušića (upečatljiv je rad “Moj jedini crtež Juneka iz pariških dana”, 1927.), Josip Biffel, Matko Trebotić, Željko Hegedušić, Zlatko Šulentić, zajedno Miljenko Stančić i Josip Vaništa, Miroslav Šutej, Ivica Šiško, Edo Murtić, Zlatan Vrkljan, Zlatko Kauzlarić Atač...

Radile su se i tematske izložbe, primjerice: “Miroslav Krleža i hrvatska likovna umjetnost”, “Antologija hrvatske fantastične proze slikarstva”. Zapažena je bila izložba kao memoriam Dragi Ivaniševiću, na kojoj su bili crteži koje je sam naslikao, umjetnine koje je sakupljao, portreti Ivaniševića koje su načinili Antun Motika i Marta Ehrlich, pjesma Tonka Maroevića koja mu je posvećena...