HELGA PARIS

KRONIČARKA ISTOČNOG BERLINA S POSEBNOM DOZVOLOM ZA SNIMANJE Izložba kultne njemačke fotografkinje u Muzeju za umjetnost i obrt

Serija 'Građevine i lica'
 

Helga Paris, jedna od najpoznatijih europskih fotografkinja, gotovo je sinonim za fotografiju svakodnevice na ulicama Istočnog Berlina sedamdesetih i osamdesetih godina.

No, ipak, jedna rimska anegdota možda će najbolje dočarati njen karakter. Kad je bila u kasnim četrdesetim godinama, odlazi neko vrijeme u Rim gdje radi na ciklusu fotografija koji je nazvala “Legionar”. Na znamenitoj rimskoj željezničkoj stanici Termini snima muške portrete. Iako su nepotpisani, većinom je riječ o sitnim kriminalcima koji su se na ovoj lokaciji često znali okupljati, birala je one boljeg izgleda, snažnije poput legionara, kako je i bio naziv ciklusa. Želja joj je bila fotografijom prikazati pritajeno nasilje koje postoji u pojedincima. Nije znala niti riječi talijanskog, no uspjela ih je svojim šarmom i upornošću uvjeriti da se rado snime za njezin umjetnički projekt.

Izložba Helge Paris u Muzeju za umjetnost i obrt, organizirana u suradnji s Goethe Institutom i njemačkim Institutom za međunarodne odnose u kulturi, velika je fotografska vijest, jer rijetko viđamo autore ovog profila. Kustosica izložbe je Inka Schube, koja potpisuje i biografski tekst u katalogu znamenite umjetnice, dok će izložbu otvoriti kustosica Franziska Schmidt, specijalizirana za opuse fotografkinja Istočne Njemačke.

Iz serije 'Ruski ratni veterani Drugog svjetskog rata'

Samohrana majka

Fotografkinja, danas u svojim osamdesetim godinama, rijetko odlazi iz Berlina. Naziv je izložbe “Berlin. Svakodnevica. Portreti. Putovanja” i pokazane su 133 fotografije u razdoblju od 1968. do 1996. godine. Motivi su fotografija zamagljene ulice, pas na lancu ispred frizerskog salona, postarija gospođa koja je nešto zaboravila u torbi, smetlar, obiteljska okupljanja, dječak s leptir mašnom koji se sprema na promociju, gosti u birtijama, mladi pobunjeni ljudi, radnička klasa i sl... I ona sama živi u radničkom dijelu Berlina, samohrana je majka dvoje djece, protagonistica svih tih priča, i u tomu je i tajna njezinih fotografija: ljudi su ju, naprosto, u jednom trenutku prestali primjećivati i ona je tako uspjela snimiti nenamještene priče, kroz čiju se pozadinu provlačio i politički kontekst života u Istočnom Berlinu. U tada radničkom kvartu Prenzlauer Berg, u koji se kasnije počinju useljavati mnogi umjetnici, sprijateljila se sa susjedima. Taj joj je milje blizak od rođenja, i sama je dijete radničke obitelji.

Ono što je, nadalje, važno za njezinu fotografiju, a izdvaja ju od ostatka scene, fotografije su koje su zagrebale ispod površine. Naime, nisu svi mogli snimati sve u Istočnoj Njemačkoj, ona se prijavila i “dobila dozvolu vlade da može snimati svakodnevicu u onim mjestima koja su obično rezervirana za masovne medije lojalne vladi”, kako tumači kustosica izložbe. Tako je, primjerice, snimala tvornicu tekstila ženske odjeće VEB Treffmodelle Berlin, 1984, istu onu u kojoj je imala praksu dok je bila studentica mode. Iskrene, nenamještene fotografije jasno ukazuju na raspoloženja zaposlenica, ne fabriciraju ih.

Transilvanija

Helga Paris rođena je 21. svibnja 1938. godine kao najmlađe od četvero djece, u gradu Goleniów u Poljskoj. U Njemačku dolaze za rata, djed joj je uvjereni komunist, oca su joj odveli u Rusiju i ubili ga. Odrastanje u ovom dijelu Europe odredilo ju je, kasnije je pričala da je toliko patila za domom, da je toliko bila nostalgična, da bi ju njezin suprug znao držati na rukama satima kako bi ju utješio. Obitelj je po dolasku u Njemačku prvo živjela u Zossenu, mjestašcu sjeverno od Berlina u kojemu je tek nešto više od tri tisuće ljudi pronašli svoj dom. Po odlasku u Berlin prvo je studirala modu, tamo se i udala za Roberta Parisa po kojemu nosi prezime, i s kojim ima dvoje djece, sina i kćer. Paris ju uvodi u intelektualne krugove, no brzo su se rastali, već 1975. Tijekom braka snimala je neke obiteljske portrete, i prvi koji je prepoznao njezin talent bio je poznati autor dokumentaraca Peter Voigt, obiteljski prijatelj.

Autoportreti

Nastavila je biti intimna u pristupu, često subjektivno motivirana, primjerice, kada je snimala fotografije berlinske mladosti, a to je jedan od njezinih najpoznatijih ciklusa. Potaknula ju je životna činjenica da su joj djeca u tom trenutku bila tinejdžeri koja su odlazila najčešće na koncerte nezavisne scene. Način na koji su se grupirali, kretali u čoporima, kako je kasnije prepričavala ova fotografkinja, bio joj je stran, stoga je odlučila portretirati ove mlade ljude pojedinačno, na ulici, jedan od najupečatljivijih je primjera zagrebačke izložbe portret djevojke Ramone.

Osim Berlina, bilježila je i svakodnevicu Hallea, polako nestajanje mnogih vrijednih arhitektonskih ostvarenja, kojima se, kako je svjedočila, naprosto dozvoljavalo da propadnu, naročito one građevine koje su smatrali “antimodernim” i “buržujskim”.

'Sakupljači smeća'

Snimala je i autoportrete, vrlo je lijepa žena. No tom se formom bavila iz vrlo osobnih razloga. Prvo ih nije niti mislila izlagati, počela je bilježiti promjene na svojem licu kada su joj bile četrdeset i tri godine. Ova joj je forma znala služiti i kao svojevrsna terapija, oraspoložiti ju.

Putovanja iz naziva izložbe prate njezina putovanja po Transilvaniji, naručenu reportažu uz novinara Wolfganga Knapea, snima preko stotinu fotografija mnoštva emigranata koji u tom trenutku tamo žive. U Poljskoj, pak, snima zabrinuta lica ženama u supermarketima, koje u tom trenutku ovise o proviziji, a u istoj je zemlji, no posve drugačijoj, bila devedesetih godina (bilježi sveprisutnost religije među ostalim). Devedesetih godina i Berlin dobiva novo lice...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 02:50