Pristojno odjeven, u bijeloj košulji i tamnom odijelu, došao je ispred Wall Streeta u New Yorku. Postavio je bijelu maramicu na pod i na nju kleknuo. Pognuo je i glavu, i tako je neko vrijeme ostao. Na fotografiji koja bilježi događaj nema previše prolaznika, možda i pomalo neuobičajeno za to doba. Navikli su prolaznici New Yorka na svašta, pa ćete, ako malo bolje pogledate, vidjeti da ga je samo jedna prolaznica tek malo okrznula pogledom, drugi pažnju i ne obraćaju. Ostao je tako neko vrijeme, ispred njega je fasada s golemom zastavom.
Rad "K9" nastao je kad je ovaj umjetnik bio već neko vrijeme na stipendiji u New Yorku. Klečao je pred lokacijama koje u javnoj percepciji utjelovljuju središta moći, politike, kapitala i umjetnosti. Klečao je i ispred muzeja Guggenheim, zgrade UN-a, China Towna, 8th Avenuea, Times Squarea... Rekao mi je jednom da je crpio "iz kotla ovog prekrasnog grada". Na fotografijama ovih radova možete iščitati, iz ove perspektive, i duh tadašnjeg vremena (2004.). Recimo, golema reklama za možda i najhvaljeniju seriju ikad, "Žicu", prostire se preko Times Squarea. "K9 - Compassion", uz Kopljarov rad s ciglama iz jedne kuće iz Jasenovca, jedan mi je od dražih radova suvremene umjetnosti.
Rekla bih i da sam o njemu napisala popriličan broj tekstova, i ja i moji kolege, no ne čini mi se da je toliko prisutan u javnoj svijesti koliko, recimo, Lovro Artuković. Ne znam zapravo zašto, nemam objašnjenja.
Završio je slikarstvo, ali se još za studija na Akademiji slikarstvom prestao baviti. Kad smo razgovarali povodom njegove izložbe u MSU-u "Konstrukcije", čija je kustosica bila Leila Topić, rekao mi je: "Spalio sam sve crteže, ne bih htio da iza mene ostane nešto što ne želim. Spremam se uništiti i neke radove koji su nastali dok sam bio na Akademiji likovnih umjetnosti jer u njima ne vidim neku vrijednost, naprosto su to vježbe." Prije svih performansa stavlja slovo K i potom broj. K je skraćeno od konstrukcija, to je uveo kad je shvatio da ga opterećuje smišljanje naziva. Tada mi je uz ovaj rad rekao: "Uzimam motiv iz zapadnokršćanske ikonologije. Klečim na maramici koja je jedini prostor moje slobode. Rad se bazira na suosjećanju i prema tim institucijama kojima je upućen i prema svima nama koji smo u odnosu s tim institucijama, a koje definiraju standard društva, njegov civilizacijski doseg. Ako institucije, bilo društvene bilo privatne, ne funkcioniraju u korist društva, a svjedoci smo da ne funkcioniraju, društvo je u problemima." Pisali smo svojedobno i da je The New York Times upravo Kresimira Kraljevića Kopljara ubrojio među najjače snage suvremene hrvatske umjetnosti, da je diplomirao slikarstvo na Accademia di belle arti u Veneciji...
Poduži uvod o ovom umjetniku pišem jer me na "K9 - Compassion" podsjetila izložba u zagrebačkoj Laubi, gdje se Kopljarov rad nalazi na kraju izložbe, na ciglenom zidu, i upečatljiv je, monumentalan.
Lauba cijelu godinu ima izložbe koje se baziraju na kolekciji koju imaju, a povod je obljetnica, petnaest godina. Prilika je to da se pogledaju neka od važnijih djela suvremene umjetnosti.
‘Atlantida‘
Već sam jednom pisala o ovogodišnjem ciklusu. Kolekcionar Tomislav Kličko među prvima je koji su suvremenu umjetnost na ovaj način promovirali, pa je i neke od umjetnika koji su u javnom prostoru apostrofirani upravo on istaknuo kroz zbirku i kustose koji su tu radili tijekom godina. Kad sam išla pogledati izložbu koja je u sklopu ciklusa prethodila ovoj, sjetila sam se, uz okruglu obljetnicu, kako je bilo kada sam prvi put išla raditi reportažu u Laubu, koja je tada tek kretala. Nekadašnje konjičko jahalište, pa potom mjesto bitne industrije bivše Jugoslavije, pretvoreno je u Laubu, kuću za ljude i umjetnost. U petnaest godina okolina se nevjerojatno promijenila, u blizini je sada nova gruntovnica.
Kustos je svih pet izložbi, a toliko ih je tematski podijeljenih po cjelinama, Krešimir Purgar.
Purgar je objasnio da "Atlantidu", a to je naslov trenutačno izloženog ciklusa, "možemo zamišljati kao ishodište ili kraj svijeta, kao utopiju ili distopiju - ona je, u konačnici, projekcija naših očekivanja od svakog putovanja, stvarnog ili imaginarnog". On poziva publiku "da se prepusti potrazi u kojoj možda neće otkriti nešto posve novo, ali će poznato zasigurno doživjeti na drugačiji način". Kad smo već pri toj temi, među radovima koje smo već mnoštvo puta vidjeli jest, recimo, monumentalno platno Artukovića "Potpisivanje deklaracije o pripajanju Popova polja Republici Hrvatskoj (Wer hat das Bier bestellt/Tko je naručio pivo, 2008.–2011.)".
Od ostalih, zanimljivi su nešto stariji radovi Pume34 i OKO, može se pronaći i poveznica s njihovim radovima danas, potom Martine Grlić i slike kojima ispituje sjećanje. Ako mi je za jednu izložbu žao da nisam o njoj pisala ove godine, onda je to samostalna izložba Marka Tadića u Galeriji Trotoar - postalo mi je to jasno dok sam gledala njegov rad u Laubi. Koliko na sceni nedostaje Marija Ujević, jasno je kad gledate njezine skulpture na izložbi, a isto vrijedi i za crteže Ivana Kožarića.
"Radove koji su tu izloženi možete pročitati po jednom ključu, međutim taj ključ može biti potpuno pogrešan. Željeli smo pokazati da nas svako suvremeno umjetničko djelo, ma koliko bilo realistično, odvaja od svog pravog značenja. Smisao umjetnosti nije da ga mi razumijemo čim ga vidimo - kada bi to bila svrha umjetnosti, tu bi se priča o toj umjetnosti odmah završila", zaključuje Purgar.
"Atlantida" se može pogledati do kraja srpnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....