KNJIGA SUZANE MARJANIĆ

KONTINUIRANA KRITIKA DRUŠTVA Kako su performeri vidjeli nedavnu hrvatsku prošlost

Suzana Marjanić

Znanstvenica Suzana Marjanić (r. 1969), po formaciji kroatistica a vokacijom etnološkinja, pa historičarka umjetnosti, trosveščanim je djelom “Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas” (2014) postala autoricom većom od djela, među rijetkim takvim u nas. A što i kako je to postigla, lijepo se vidi u njenoj novoj knjizi “Topoi umjetnosti performansa: lokalna vizura” (Durieux, Hrvatska sekcija AICA). Usput, puna je “zaraznih” fotografija - dokaza, ako kome trebaju.

Samozatajno, otvoreno-tajno, Marjanić je, zapravo odigrala dvostruku ulogu. Pedantna je historiografkinja koja raščitava izvedbe pojedinih performera sjajem kroatistice koja zna pisati bilješke i navoditi svaki detalj o performansu i autoru; s druge strane, sama je sudionica, štoviše koautorica performansa s početka 90-ih.

Još u studentskim godinama, zajedno s Robertom Francisztyjem, kreativnim i, kako se čini po “Bilješki o autorici”, životnim partnerom, mimo osam mačaka, krštenih npr. po Martićki i Jarryju, Marjanić je izvodila performanse, koje je ovdje podcijenila (Nevidljive i nezabilježene izvedbe).

U Zagrebu, na glavnom Trgu, bana Jelačića, kojega je pisac iz njenog magisterija, Krleža, prozvao “šuftom”, Marjanić je u mimskom dijalogu “Dekalog” bila “figurina u crnom s megafonom”. Čitala je poetički proglas uz svaku pojedinu “Božju” zapovijed. A tog 7. VI. ‘91. glasile su ovako: “Ubij! Ukradi! Svjedoči lažno na bližnjega svoga! Poželi kuću bližnjega svoga!”

Nisam je čuo, zgražao sam se nad limenkama “čistog hrvatskog zraka”. A performerica Suzana “iskrivila” je ratnu stvarnost i kazivala nam “sve” u lice. Danas je jasno da je ta mimska, studentska igra bila iskreni krik mladosti, jednak onom 19-godišnjeg dječaka, koji je poginuo za hrvatsku samostalnost, a kome su roditelji, na grobu zapisali ljubav: “Guns N’ Roses”. (Neka mi njegov sjen oprosti što ga zlorabim.)

RH se još uvijek koprca između “Dekaloga” i limenki raznih vrsta, koje parlamentarci gađaju cirkuskim lopticama. Suzana Marjanić je, i nehotice, opisanim primjerom postavila pred društvo zrcalo, pokazujući mu naličje dobrih namjera i želja, koje se sve više pretvaraju u šuplje tlapnje.

Krajnji je čas da se autoričini primjeri performansa, iz prethodnih i ove knjige, kontekstualiziraju i da se pojmi dubina hrvatskog moralnog pada. Znanstvenica je milostiva, pa je to preskočila u sadržaju, ostavljajući čitatelju slobodu.

Za starije, evo za mene, čarobno je podsjetiti se performansa, akcija i predstava “Proljeća u Novom Zagrebu”, “Kugla glumišta”, Tomislava Gotovca i drugih avangardnih začetnika. Kao i novih poticaja koje, na žalost nisam pratio, kao “55+” Montažstroja. Idući od jedne do druge javne manifestacije, od jednog teksta ove knjige do drugog, sve sam više svjestan da su nam ti “luđaci” dali zrno zdravog razuma, rijetko među bjesovima i vrućicama.

Ukoliko Siniša Labrović pije vlastitu mokraću iz dlana, neki će o tome raspravljati larpurlartisički, podsjetiti na drek u limenci “onog” Talijana. Ali, ovdje se radilo o kontinuiranoj kritici društva, još od socijalizma, preko rata do kapitalizma. O reakciji na politiku koja je vrlo slična od A. G. Matoša do naših dana. “Tri političke stranke na dvojicu Hrvata”, i dvojicu hrvatskih građana.

Od brojnih performansa koje je Marjanić sačuvala od snjegova i šaša, s preciznim opisom i provjerenim činjenicama, spomenut ću samo jedan iz poglavlja: “Izvedba EU - Izvedbene demonstracije ulaska HR u EU (ili obrnuto)”. Autor joj je pisac, član Kugle, scenograf, strip-crtač itd. Željko Zorica Šiš (1957 - 2013). “Upriličio je svoj posljednji projekt, audio-video jestivu instalaciju uz kontrolirani hepening”, i to pod naslovom „KroaTisch – EU Freundschaft“ kao alter proslavu “s metaforom jestvina od sasušenih porebrica, češnjovki, devenica, kulena u simbolizaciji raznodajnih mentaliteta”.

Nakon potanke analize, autorica zaključuje: “Svi ti Šišovi hepeninzi demonstracije tzv. političkih prijateljstava proklamiraju da država ne može voljeti”. I još nešto: “Šiš je demonstrirao da nismo samo ono što jedemo, činimo ili pak mislimo - mi smo ono u što vjerujemo. Nažalost i više nego točno.”

U ovom preciznom pregledniku znanstvenice Marjanić, performans i sve “rubne” aktivnosti oduzimaju središte “klasičnim” umjetnostima. “Bezveznjaci” daju dostojanstvo duhovnom i nacionalnom. Za to su najmanje krivi, samo su se držali duhovnog a ne političkog izbora. Vjerovali da je istina dio lijepoga, kao i mnogi proroci, bibličari, klasični pisci i umjetnici.

Pisani bez želje za sveobuhvatnošću, i bez pretenzija na povijest, “Topoi umjetnosti performansa - lokalna vizura” možda su prvo nezavisno historiografsko djelo o proteklih 30-ak godina“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:31