Knjiga koja otkriva nepoznate detalje o nastanku najšokantnije umjetničke forme

Budite, zaboga, izložba. Na ovoj izložbi vi ste djelo, vi ste figuracija, vi ste socijalistički realizam. Pazite, vaše oči su uprte u vas. Vi ste tijelo u prostoru, vi ste tijelo koje se kreće, vi ste kinetička skulptura, vi ste spacio-dinamizam”, ovako je glasio poziv na “Izložbu žena i muškaraca” koja se održavala 26. lipnja 1969. godine, i trajala je niti jedan dan, od 21 sat pa do ponoći, po koncepciji Želimira Koščevića, a publika je imala ulogu eksponata. Vjeran Zuppa, koji je također bio tamo, zapisao je: “Tako smo se svi zajedno odjednom našli lice u lice, svi podjednako jedinstvena izložba, na kojoj se eksponati kreću, proizvode zvukove, stvaraju toplinu, a svaki pojedinačno nesvjestan svoje uloge sa genijalnim misaonim zaključkom ‘Ah, pa ja sam to već prije znao da neće biti ništa’. Ipak, za svaku sigurnost, ne bi li ipak ispalo nešto, mnogi su došli tek ovako”. Prema knjizi “Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas” Suzane Marjanić Zuppa to je okupljanje prva konceptualistička izložba. Riječ je o knjizi koju je Ministarstvo kulture najavilo kao centralni događaj na hrvastkom nastupu na Sajmu u Frankfurtu, a Jutarnji je prvi recenzira.

“Kronotop hrvatskog performansa” prvo su objavili Udruga Bijeli val i Institut za etnologiju i folkloristiku, gdje autorica radi, no tiskano je tek nekoliko primjeraka, budući da je riječ o enciklopedijskom formatu. Zatim se priključila Školska knjiga, a Ministarstvo je za tiskanje izdvojilo 150 tisuća kuna, što je poprilično visoka suma za jednu knjigu, pogotovo u ovim recesijskim vremenima. Dio nakladnika nezadovoljan je izdvojenom sumom, a pitaju se i što će u Frankfurtu knjiga koja je isključivo na hrvatskom jeziku. No, s druge je strane performans jedna od najjačih umjetničkih formi na ovom prostoru. Inače je za nastup u Frankfurtu, gdje će se predstaviti još 25 nakladnika, izdvojeno 450.000 kuna.

Građanski neposluh

Performans se, može se pratiti u knjizi, pojavljuje u raznim oblicima. Često kao znak građanskog neposluha, primjerice u radu “Trokut” iz 1979. u kojemu Sanja Iveković masturbira na balkonu dok prolazi Titova povorka, koju nije bilo dopušteno gledati s balkona. Kao angažirana umjetnost, u radu “Tanka crvena nit” Vladimira Tatomira i Igora Grubića (inače, autora “Crnog Peristila”, jednog od najcitiranijih suvremenih performansa), kao podrška studentima Filozofskog fakulteta. Kao ispisivanje rečenica na ulici, primjerice sedamdesetih je Boris Bućan pisao na zastavi veliko “Laž”, dok je Željko Jerman ustanovio transparentom: “Ovo nije moj svijet”. Kao spavanje u umjetničkom djelu, što je rad Kate Mijatović, koja je prenoćila u Kožarićevoj skulpturi. Kao riskiranje života, primjerice Boris Šincek je u Ljubljani od kustosa galerije Break 21, 2002. tražio da puca u njega. Nosio je neprobojnu košulju, no ipak je akcija bila riskantna i tražio je od kustosa da preuzme njegovu ulogu.

Ako se, pak, gleda kronološki, knjiga prati razdoblje od 1922., od uličnih akcija zagrebačkih srednjoškolaca Travelera, koji su skidali svoje šešire pozdravljajući konje a ne gospodu koja su se vozila u kočiji, do smrti Tomislava Gotovca, 2010., čijim je odlaskom završila jedna epoha. Ipak, prati se i naknadna pojava “tomomanije”, nebrojenog niza festivala i nastupa posvećenih upravo ovom umjetniku.

Poglavlje u kojemu su obrađeni Traveleri, autorica posvećuje Branimiru Donatu, kojeg u uvodu naziva: “kritičarem bez klape, u performativnoj leptir mašni”.

Spomenuto pozdravljanje konja teoretičar Marijan Susovski odredio je, s pravom, kao prvu dadaističku gestu. Prva predstava Travelera s elementima performansa izvedena je u Gimnastičkoj dvorani 1. realne gimnazije (danas je to 5. gimnazija), koju su pohađali. Kako se predstava nije svidjela njihovim profesorima, morali su neposredno prije mature promijeniti školu. Tekst za predstavu potpisao je slikar Josip Seissel, koji je često djelovao pod pseudonimom Jo Klek. Vera Horvat Pintarić je istražujući kasnije Seisselov rad uvela pojam zagrebačka avangarda.

Dvadesetih su se godina prošlog stoljeća, 1923., u Topuskom, Sisku i Petrinji, održavale i zenitističke večeri Marijana Mikca, kontroverzne ličnosti koji će kasnije postati, među mnogim zanimanjima, i filmski producent u NDH; on je na dadaističkim večerima nastupao u uniformi mornaričkog kadeta, što se tumačilo kao kontrast društvene uniformiranosti i slobode duha. Uobičajena je želja autora tog doba bilo izazivanje nelagode pa i stanovitog šoka. Večeri su najčešće završile tako da je Mikac vrijeđao publiku. Nije teško pretpostaviti da kritike nisu bile euforične.

Počeci u Đačkom domu

Zanimljivo je, može se pratiti i u početnoj kronologiji knjige, da performansa nema u sljedećem razdoblju, tridesetih, četrdesetih, pa i dobrim dijelom pedesetih godina, sve do 1954. kada se prvi puta pojavljuje Tom Gotovac. On je rad “Pidžama plus četkica za zube”, kasnije označen kao performans, izveo u Đačkom domu u Mostaru. “To je moja prva umjetnička akcija i performans, moj početak, moj D Day”, navodio je u kasnijim intervjuima. Gotovac se kasnije sjećao kako je s njim u Mostaru bio Branimir Donat, koji je “za novce gutao dlakave gusjenice”, što je također tumačio njegovim performansom.

Pravi boom performansa počinje krajem šezdesetih godina. Najvažniji su “Crveni Peristil” skupine autora iz 1968. godine i rane akcije Brace Dimitrijevića na ulicama Zagreba; postavio je, primjerice, gips na asfaltu i čekao da prođe auto: “Oblak bijele prašine koju je auto podigao nazvao sam ‘Slučajnom skulpturom’.” Braco i Nena Dimitrijević, inače, autori su prve izložbe konceptualne umjetnosti koja je bila 23. travnja1971. godine u haustoru u Fankopanskoj, no trajala je tri sata.

Tada je, sedamdesetih, i započeo pravi boom performansa. Susovski tumači kako je performans tih godina podrazumijevao istup umjetnika u prvom licu, odnosno, da je umjetnik često tražio vlastiti identitet u sklopu društva. Bilo je to doba kada je Boris Bućan obojao zgradu u Savskoj ulici, Goran Trbuljak pozvao ljude na referendum da se izjasne o tome je li on umjetnik ili nije, a članovi Kugla glumišta dočekivali su proljeće na travnatim površinama u tada neurbaniziranom Travnom.

Gotovac najhrabriji

No, situaciju prije prvih akcija Tomislava Gotovca, ako ne računamo one đačke, najbolje je opisala Branka Stipančić: “U socijalističkoj Jugoslaviji performansi su se mogli odvijati jedino ako ne zadiru u političke teme te ako je seksualni element bio umjeren”. Drugim riječima, posve radikalnih performansa u to doba, prije Gotovca - nije bilo, uz neke izuzetke, kao što je bio nastup Mladena Stlilinovića u Galeriji SC (“Majski i ostali rituali” povodom ugušenih studentskih nemira). Gotovac, koji je u ranoj mladosti napustio studij arhitekture, s idejom da se “uklopi u normalni život” i nađe “činovničko zaposlenje” nije skrivao svoj stav: “Umjetnost je, po svojoj suštini, egzibicionistička”.

Sanja Iveković obično je određena kao prva umjetnica performansa, kao što je Tomislav Gotovac anarho-otac. Među ranim radovima je “Tragedija jedne Venere”, iz 1975. Riječ je o seriji fotografija u kojima uspostavlja ironijsku poveznicu između ikone Marilyn Monroe kao arhetipa ženske žudnje i između vlastite svakodnevnice.

Povijest performansa prati se kroz Kugla glumište, kroz Dane performansa koje u Varaždinu vodi Ivan Mesek, Lazarete Slavena Tolja, istarske Šikuti Machine, splitsku scenu, te Sinišu Labrovića koji izvodi performans uz predstavljanje knjige