Kipar koji je svoj talent uništio službom ideologiji

Iako sam na retrospektivu Kuzme Kovačića došla nekoliko dana poslije otvaranja - poklopilo se, naime, više izložbi istodobno - u prostoru Moderne galerije susrela sam kipara. Upoznali su nas. Nije mi to u prvi tren bio najugodniji susret, nisam pisala baš pozitivno o njegovim javnim spomenicima. Onda sam ga ipak pogledala u oči i rekla mu: “Vi ste iznimno talentiran kipar, no ideološki ste mi posve udaljeni”. Odgovara mi: “Sve je to ista misao, jedan kiparski govor”.

Ne bih se mogla s tim složiti. Skulptura od drveta koja prati organske oblike iz prirode umjetnika rođenoga u Hvaru, koji tu prirodu jako dobro, intuitivno, gotovo fizički razumije, teško da ima istu misao kao spomenik Franji Tuđmanu u Škabrnji.

Inicijali F.T.

Taj je spomenik predstavljen fotografijom, skoro pa u punoj veličini. Fotografija je postavljena visoko, kao da se nadvija nad posjetitelje izložbe, a Tuđmanov izraz lica je u grču. Pa ipak, umjetnik nije želio zaobići ovaj spomenik na svojoj velikoj izložbi, pa makar fotografijom. Tu je i bijeli kamen u kojemu su urezani inicijali: F. T.

Ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić kaže mi kako je po njezinom mišljenju i senzibilitetu Kuzma Kovačić naš najbolji suvremeni kipar. Pokušavam razumjeti, kada promatram vratnice hvarske katedrale, fino, nježno izmodelirane reljefne likove kompozicijski sve međusobno povezane, za koje rijetko tko posjeduje tehničko umijeće da ih oblikuje na ovaj način: poput starih majstora, a opet suvremeno. No ne razumijem kad sa vraćam u ulaznu sobu, gdje je na nekoliko metara uvećana noga, skulptura “Veliki relikvijar pobjede”, iza koje još stoji uvećana fotografija kipara, koja mu, usput rečeno, ne laska.

Zdravstveni odgoj

I tako redom: čisti, meditativni, bijeli reljef sveti Franjo Asiški, naspram makete Oltara domovine, koji je umjetnik radio devedesetih za Medvednicu, a koji je danas prepušten svojoj sudbini. Nježne, staklene, apstraktne forme i kiparska povezanost likova na “Posljednjoj večeri” naspram, srećom, neizvedenog projekta za spomenik kralju Krešimiru IV u Šibeniku.

Iznimno je teško izbjeći govor o ideologiji kod nekog tko na svojoj retrospektivi ponudi nešto što se zove “Studija za spomenik hrvatskim žrtvama komunizma”, a u predgovoru mu povjesničar umjetnosti Milan Bešlić piše o “komunističkoj strahovladi” i “milicijskom okviru” bivše države. Teško je, nadalje, ne gledati kroz politiku nekoga tko jest bio u politici, na listi Hrasta za Euroizbore, koji u intervjuima koje daje uz svoju izložbu izriče stavove o zdravstvenom odgoju, koji su, kako tvrdi, “nespojivi s njegovim kršćanskim moralom”. Ne, to nije ista misao, niti se može promatrati izdvojeno od njegove umjetnosti, barem ne iz onog kuta iz kojeg ga ja promatram.

Tehnički vješt

Hvarski kipar Kuzma Kovačić, od kojeg se mnogo očekivalo kada je stasao sedamdesetih godina, tehnički je neosporno vješt kipar. No, njegovo umijeće opterećuje ideologija, prizemnost, često i patetika. Rado bih pogledala njegovu izložbu lišenu svih tih javnih spomenika, samo male oblike u drvu, te u staklu, kojima se bavi otkad je bio mladić, na stipendiji na Muranu 80-ih godina.

U međuvremenu: Kovačić uskoro postavlja skulpturu Tuđmanu u Velikom Trgovišću.