"Posljednjih dvadeset godina urbanizam Zagreba obilježavaju izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana bez jasnih kriterija sanacije i revitalizacije zapuštenih dijelova grada. Nedostaju vizije i strateške smjernice. Tek se povremeno pojavljuju poneki prijedlozi 'urbane obnove', no u pravilu nisu vrijedni spomena. Uostalom, kao da središtu Zagreba odgovara nekakva drukčija obnova umjesto 'urbane'", govori Vedran Ivanković, arhitekt, urbanist i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Zagrebu je, smatra, hitno potreban novi GUP, a pitanje urbanizma godinama je zanemareno.
Njegov je prijedlog za novi Generalni urbanistički plan Zagreba da se sadašnji podijeli na deset manjih jedinica, koje bi imale zajedničko obilježje jedne cjeline, graditeljske i povijesne. "Po tom bi se modelu odredile temeljne smjernice razvoja grada, kao i maksimalne dozvoljene visine novih zgrada, zaštita postojećih neizgrađenih pejsažnih površina, planiranje novog zelenila u gradu i slično. Naravno, postojao bi i viši plan koji bi odredio strateške smjernice razvoja grada, Super GUP, koji bi se ponajprije usmjerio na regulaciju cestovne i željezničke mreže. U postupku izrade i usvajanja manjih i 'fleksibilnijih' GUP-ova pojedinih gradskih cjelina ili četvrti presudna bi bila uloga građana pojedinih četvrti, oni najbolje znaju što je pojedinom kvartu potrebno", govori.
Vedran Ivanković, arhitekt koji je doktorirao na temu Le Corbusierova urbanizma i transformacije grada u 20. stoljeću, te je pod pokroviteljstvom Vlade Republike Francuske nekoliko godina radio u Fondaciji Le Corbusier u Parizu, ovu ideju, govori nam, razrađuje posljednje tri godine. A upravo je u francuskoj prijestolnici zaživjela slična ideja. Svaki od pariških kvartova, arondismana, grad je u malom, ima svoj centar, glavni trg kao mjesto okupljanja, dućane, škole, vrtiće...
Riječ je, inače, o ideji koju zagovaraju i iz Možemo!, pa je, podsjetimo, u Magazinu Jutarnjeg, u nastupnom intervjuu dogradonačelnik, arhitekt Luka Korlaet, rekao: "Bliska nam je ideja tzv. petnaestminutnog grada koju je promovirala pariška gradonačelnica Anne Hidalgo u kojem svako gradsko naselje ima sve potrebno za svakodnevni život unutar petnaest minuta hoda ili nekoliko minuta vožnje biciklom: dječji vrtić, školu, prostore za izvanškolske aktivnosti i druženje, park, trg, sportske terene, tržni centar, dom kulture, ambulantu".
Pariška gradonačelnica počela je s uvođenjem ideje petnaestominutnog grada prošle godine u Parizu, i radi te ideje joj raste i popularnost. I sama se, usput rečeno, na posao vozi biciklom. Jedna je od smjernica njezina plana da se iskoriste sve moguće površine, kako bi se sve prilagodilo čovjeku, primjerice, školska se dvorišta u popodnevnim satima pretvaraju u parkove, a na gradskim je trgovima, npr. na Place de Bastille, posađeno novo drveće te su napravljene nove staze za bicikle.
Hidalgo je na tu ideju inspirirao francusko-kolumbijski znanstvenik Carlos Moreno. Morenova je ideja jednostavna - iskoristiti maksimum od grada i prilagoditi ga čovjeku. Sam se Moreno, pak, naslanja na knjigu američko-kanadske autorice i novinarke Jane Jacobs "Život i smrt američkih gradova", a koja je još šezdesetih godina tvrdila da urbanizam više nije primjeren mjeri čovjeka, svojem stanovniku, da grad postaje dominantan nad čovjekom.
Moreno, čija je ideja, iako već neko vrijeme postoji, ponovno došla u centar pažnje nakon što je izbila pandemija, za razne je medije govorio kako je novo doba pokazalo da su duga putovanja na posao, koja ponekad traju i satima, zapravo bespotrebna. Zašto putovati satima, doći na posao na kojemu ionako sjednete za kompjuter, pita se ovaj znanstvenik. Nije li bolje da ljudi djeluju unutar vlastitog kvarta, ne zagađuju zrak putujući automobilom, a pri tom ne troše bespotrebno vrijeme. Naravno, kako se sve ne bi nužno odvijalo unutar vlastita četiri zida, postoje i coworking prostori, a predložio je i nove lokacije u kojima bi se oni mogli otvoriti. U nizu intervjua koje je dao ovaj znanstvenik, rekao je kako se uistinu radi pandemije njegova ideja vratila u javni prostor, jer se pokazalo da za većinu poslova nije nužno putovati daleko od kuće, kad sam ju izvorno iznio, smatrali su ju utopijom". Iako je, rekao je po temeljnom obrazovanju znanstvenik, profesor matematike, činilo mu se važnijim baviti ovim pitanjem nego idejom o pametnim gradovima, baziranim na tehnologiji, "trebaju nam sretni stanovnici grada".
Kritičarima koji su poručili da se na ovaj način pojačava gentrifikacija, ovaj je profesor sa Sorbonne poručio, "radi visoke cijene stanova siromašniji stanovnici ionako su prisiljeni živjeti u predgrađima grada. Ovo je prilika da se kvartovi u kojima oni žive poboljšaju".
Klimatska kriza i pandemija ideju su petnaestominutnog grada učinile aktualnijom nego ikad. Tako su iz C40 Cities Climate Leadership Group objavili detaljna uputstva kako ovu ideju proširiti, a bazirano na gradovima kao što su Milano, Madrid, Edinburgh i Seattle. Manifest je o ideji takvog grada potpisalo mnoštvo intelektualaca. Ideja se razvija u mnogim gradovima diljem svijeta, uz spomenute u Caligariju, Torontu, Šangaju...
Iako nije višemilijunski grad poput većina spomenutih, pa se većina ljudi na posao ideja o petnaestominutnom gradu zasigurno bi pomogla i Zagrebu, gradu u kojemu se, dakle, dugi niz godina nije bavilo urbanističkim problemima. Stanovnici pojedinih kvartova, uostalom, znaju najbolje koji su problemi.
Neki su primjeri vidljivi u maloj skali i na mnogo mjesta. Posvuda su kontejneri za smeće, nema dovoljno parkinga, nema dovoljno zelenih površina, česta su uska prometna grla. Neki su primjeri vidljiviji u većoj skali. Postoje, naime, zapušteni prostori u samom centru grada, nekadašnje industrijske zone. Grad je podijeljen Savom i Glavnim kolodvorom...
Na novom je GUP-u, Super GUP-u, osim da uzme u obzir i ideju o petnaestominutnom gradu, temi o kojoj sve glasnije i sve češće raspravlja i na međunarodnoj razini, da sagleda i užu i širu sliku. Kako govori Vedran Ivanković:
"Zelene površine uz Savu igraju posebnu ulogu kao središnji zeleni pojas milijunskoga grada. Sulude ideje o 'Manhattanu na Savi' o kojima se neko vrijeme razgovaralo u javnom prostoru uništile bi najveću zelenu oazu u središtu grada. Graditi na 'praznim' neizgrađenim prostorima linija je lakšeg otpora, jednostavnije je i jeftinije. No, tako bi se zapustili ionako zapušteni dijelovi grada. U novoj gradnji prioritet bi trebale imati zone napuštene industrije, često su to i zone zaštićene kao kulturno dobro, a to su u prvom redu Gredelj i Blok Badel".
Za Novi Zagreb dugo su vladale predrasude da je riječ isključivo o spavaonicama. No, novija su istraživanja pokazala kako je riječ o urbanizmu koji je, zapravo, uzeo mjeru čovjeka, kada je riječ o odnosu između građevina i prirode, ali i potrebnoj infrastrukturi gotovo svakog novozagrebačkog kvarta. Kako govori Ivanković: "Novi Zagreb je u većoj mjeri planski izgrađen stambenim, odnosno, urbanističkim mikro cjelinama. U Novom Zagrebu trebalo bi sada zaštititi neizgrađene površine jer upravo 'prazni' prostori daju identitet tom dijelu grada.
Povijest, inače, bilježi da je prvi poslijeratni plan proširenja Zagreba predviđao gradnju Južnog (Novog) Zagreba na Trnju. Od toga se odustalo u vrijeme dok je gradonačelnik bio Većeslav Holjevac. "Bilo je to pomalo i kukavički jer je bilo jednostavnije graditi na kukuruzištu nego na Trnju gdje je već postojala neplanska i substandardna izgradnja", kaže Vedran Ivanković i nudi viziju ovog kvarta danas: "Najbolji bi potez bilo ograničiti visinu gradnje na Trnju na nisku i najnižu, osim nekih pomno odabranih iznimki koje uvjetuju mogućnosti suvremene preobrazbe, a sve prazne prostore zaštititi i planirati kao 'slobodne' zelene površine. Bitno je očuvati vizuru sa Save na Donji grad, Gradec i Kaptol".
Super GUP koji je, pak, spomenuo, a koji bi sagledao širu sliku grada, oslanjao bi se na neke prijedloge koji se mogu pronaći i u povijesnim izvorima. "Temeljio bi se na regulatornim osnovama iz druge polovine 19. stoljeća prema kojima je planiran i sagrađen Donji grad te planiran njegov produžetak na zapadu između Ulice Republike Austrije i nekadašnje trase potoka Črnomerca. No, na prijelazu 19. u 20. stoljeće na tom prostoru umjesto reprezentativnih stambenih blokova nastala je vojno-industrijska zona i to manje-više stihijski."
Često se kroz povijest, ali i u nedavnoj prošlosti kao jedan od temeljnih problema urbanizma Zagreba spominjala i željeznička pruga koja prolazi kroz grad. Ivanković nabraja mnoge prijedloge iz povijesti: "Pitanje izmještanja željeznice zbog koje je otežano širenje Donjega grada na jug aktualiziralo se posljednjih godina 19. stoljeća, a prijedlog za novu regulatornu osnovu Milana Lenucija iz 1907. po kojoj bi se transformirao željeznički čvor oko Zagreba prelaskom na zaglavni sistem kolodvora nije prihvaćen. Potom, međunarodnim natječajem za novu regulatornu osnovu iz 1930. - 1931. predstavlja se ideja podizanja središnjega dijela pruge na stupove kako bi se spojio prostor Donjega grada i Trnja. Regulaciona osnova Zagreba iz 1949.-1953. koju je izradio nekadašnji Urbanistički institut Ministarstva građevina, a autor je Vladimir Antolić, ponudio je pak dvije varijante: ukidanje pruge u središnjem dijelu ili podizanje pruge na stupove. Novija je studija 'Integralni grad' Nenada Fabijanića i suradnika, koja je dala prednost varijanti spuštanja pruge pod zemlju i novim prostorima, novim parkovnim površinama i zonama za novu gradnju".
U radu na novom GUP-u potrebno je dobro poznavati povijesni kontekst. "Plan širenja Donjega grada južno od željezničke pruge pojavljuje se krajem 19. stoljeća i kulminira do kraja Prvog svjetskog rata. Za razumijevanje povijesti zagrebačkog urbanizma u razdoblju druge polovine 19. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata, u tom ključnom periodu modernizacije, nezaobilazan je istraživački rad povjesničarke umjetnosti i urbanizma Snješke Knežević. Nakon Prvog svjetskog rata zbog intenzivnije industrijalizacije dolazi do naglog priljeva radnika u Zagreb. Na prostoru Trnja nastaje neplansko predgrađe bez infrastrukture i bez osnovnih higijenskih uvjeta za život. To će biti jedan od razloga za organizaciju Međunarodnog natječaja za regulatornu osnovu Zagreba. Većina radova koji su pristigli na taj natječaj anticipirala je problem željezničke pruge koja koči širenje i razvoj grada na jug. Rješenja su zapravo bila slična skici za novu regulatornu osnovu s početka 20. stoljeća koju predlaže Milan Lenuci. Radi se o ukidanju pruge i prelasku na zaglavni sistem kolodvora. Natječajni su se radovi bitno razlikovali, jedni su na Trnju planirali najveću i najširu prometnicu na trasi današnje Ulice grada Vukovara, drugi su težište stavili na centralnu os 'Zrinjevac - Sava'. Treći su, pak, slijedili recentne tokove funkcionalizma i racionalizma koji se rađaju u okrilju Bauhausa i prvih kongresa međuratnog CIAM-a."
Nakon Drugog svjetskog rata urbanistička struka organizirala se oko velikog i centraliziranog državnog Urbanističkog instituta Ministarstva građevina, dakle oko Vlade, i tako je bilo do 1952. godine. Rezultati su, tumači Ivanković, bili vrhunski. "To je dalo vrhunske rezultate, njih je potrebno valorizirati te u određenoj mjeri primijeniti i u suvremenom planiranju grada. Naime, iskustvo govori da je doba suradnje na razini 'država-grad' dalo uvijek dobre rezultate".
I to je doba kojeg bi se valjalo svakako prisjetiti pri izradi novog GUP-a uz, naravno, uvažavanje duha vremena.