Kako se umjetnici u usponu bore za život

Tržište umjetnina u Hrvatskoj, posebno kada je riječ o suvremenoj umjetnosti, nesustavno je, neuređeno pravilima, jedva da i postoji. Međutim, ove činjenice rijetko su svjesni studenti Likovne akademije, barem veći dio njih, pa ih nakon završenog studija nespremne dočeka pitanje - što sada?

Martina Miholić i Mia Orsag, dvije mlade, vrlo zanimljive umjetnice (prisjetimo se njihova zajedničkog performansa “Pucanj u prazno”), koje se na 33. Salonu mladih pojavljuju u ulogama kustosica, koncepcijom izložbe postavljaju upravo to pitanje - na koji se način umjetnik danas može boriti za svoju egzistenciju, posebno, iako ne nužno, ako je mlad i još neafirmiran, te kako promijeniti model financiranja umjetnosti.

Kako preživjeti

“Kultura je trenutno najbolji primjer struke u kojoj pojedinac ne radi da bi zarađivao, nego zarađuje da bi mogao raditi”, tumače te nastavljaju da se mnogi njihovi generacijski kolege zapošljavaju na mjestima različitima “od onih za koja su se školovali kako bi preživjeli, a ako si, primjerice, dobar odvjetnik, ne treba ti dodatan posao”.

I njih su dvije, osim što su umjetnice, i kustosice HDLU-a.

Na Salonu nazvanom “Troškovnik” koji će se otvoriti u četvrtak u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, a mi smo ga imali prilike razgledati ranije, nema, na sreću, nikakvih polemika o vrsti medija koji će biti zastupljeni, poput besmislenih rasprava kakve su pratile prošli Salon, ovdje su svi mediji jednako zastupljeni, o načinu izražavanja autorice nisu niti razmišljale, samo o kvaliteti.

Od autora koji izlažu, najdirektniji odgovor na situaciju kakva danas prevladava u odnosu prema umjetnicima daje umjetnica Iva Habus (Salon i služi za otkrivanje novih imena, ne samo dodvoravanje već prepoznatima). Ona izlaže sliku jelena, sliku koja po izvedbi ne izgleda kao rad akademski školovanog umjetnika, no izlaže ju namjerno - to je rezultat koji je dobila nakon što se naručitelj slike miješao u njezin posao, mijenjajući narudžbu misleći da zna bolje od nje.

Štrajk umjetnika

U istoj sobi izlaže i već afirmirani Pavle Pavlović - slike dopadljive na prvi pogled, tehnički vješto izvedene, no u pravilu sa subverzivnim temama, primjerice, tijelo djevojčice koje se ljulja na stolici s mačkom u ruci, ima, kad se približite slici, lice starijeg čovjeka. Talentirana kiparica Jelena Azinović, koju smo zapazili po skulpturama mršavijih i punijih žena, ovaj put izlaže skulpture hamburgera i hot dogove; tema je dopadljivost, izazivanje žudnje, konzumerizam. Radovi su troje nabrojanih umjetnika u sobi obojenoj u ružičasto. “To je agresivna boja, ne znaš voliš li ju ili mrziš. Često ju koristim i u svojoj umjetnosti”, objašnjava kustosica Martina Miholić.

Nadalje, Ana Zubak svojim radom postavlja pitanje što bi bilo da umjetnici štrajkaju. Ana Sladetić izlaže knjige koje je dizajnirala, baveći se ovim poslom uz umjetnost. Tonka Maleković bavi se pitanjem migracije umjetnika, koja se često pokaže kao nužna na ovim prostorima. Bojan Mrđenović, kojeg poznajemo kao fotografa, na ovoj izložbi pokazuje video, a tema je svojevrsna sociološka studija zagrebačkog kvarta Trešnjevka. Jelena Lovrec bavi se pitanjem slika omiljenim u dnevnim boravcima. Umjetnik Ozren Manojlović kao rad je prijavio proizvodnju vlastitog piva, koju je pokrenuo s još nekoliko kolega.

Dok su mi kustosice objašnjavale razloge odabira djela za izložbu, nisam mogla ne primijetiti da djela često različito promatraju umjetnici i kritičari. Okupile su i kvalitetan žiri, odgovori na temu mogli su biti prvoloptaški, no nisu.

U svakom slučaju, dvije vrlo pametne mlade djevojke i koncepcijski inteligentan Salon.