KAKO JE PRILIKOM NEUSPJEŠNE DOSTAVE POŠTOM RAZBIJENA POSLJEDNJA SLIKA POSLJEDNJE UMJETNICE HLEBINSKE ŠKOLE Pogled u svijet velike dame hrvatske naive

Tih je sedamdesetih godina bila prava navala na naivnu umjetnost. Dolazili su kupci iz cijele Europe, a najviše je bilo Talijana koji su znali pristizati i organizirano, autobusima. Brzo sam radila, po naravi sam takva, brza, i u nekoliko sam godina naslikala petstotinjak umjetnina. Sve sam ih prodala, najviše u Europi, govori nam Vilma Sigetić, jedna od protagonistica naivne umjetnosti koja je stvarala u zlatno doba ovoga pravca.

Danas živi u domu u Glogovcu pokraj Koprivnice, osamdeset tri su joj godine. Vid joj je s godinama slabio, ne vidi danas gotovo ništa. Nema niti jedine njezine slike na zidu u sobi u domu. Jednostavno su ih, kaže, pokupovali. Na zidu stoji uokvirena fotografija nje i supruga iz mlađih dana. Skromna je, često će tijekom razgovora staviti u prvi plan, ispred svog, rad pokojnog muža, također naivnog umjetnika Zvonimira Sigetića.

Preko prodajnih se stranica nedavno nudio rad te umjetnice nazvan “Ode moj škrlak” koji datira iz 1975. godine, jedna od rijetkih slika Vilme Sigetić koje su ostale u Hrvatskoj. No, do potencijalnog kupca, kako doznajemo, nije došla. Razbijena je.

Riječ je, naime, o slici naslikanoj na staklu, čestoj tehnici naivne umjetnosti. Pitali smo u Hrvatskoj pošti što se dogodilo sa slikom, a odgovorili su nam ovako: “Pošiljka je stigla u poštanski ured na isporuku oštećena i kao razlog se navodi neodgovarajuće pakiranje. Poštanski ured dobio je pošiljku iz sortirnice sa zapisnikom o oštećenju. Kad je vidio pošiljku, primatelj je odbio prijem i ona je vraćena pošiljatelju. Prema zapisniku nije moguće utvrditi gdje je došlo do oštećenja”.

Na sljedeće pitanje, zašto je u pošiljci stigao, zapravo, samo prazan okvir, iz HP-a navode da je tako radi potencijalne opasnosti koju je ovakva pošiljka, razbijena, predstavljala. Kako stoji u dopisu: “Nakon što je oštećenje primijećeno u sortirnici, razbijeno staklo je uklonjeno iz pošiljke jer je predstavljalo opasnost. Pošiljatelj je vlasnik pošiljke do njezina uručenja, što znači da je u ovom slučaju ostala u njegovu vlasništvu. Primatelj je, pri pokušaju uručenja, potpisao Zapisnik o nepravilnosti pošiljke”.

Iako je mnogo stvarala, naša se sugovornica dobro sjeća slike “Ode moj škrlak” nastale na zimski dan kad je snijeg prekrio krovove kuća u Podravini: “Kad sam naslikala ovu sliku, živjeli smo u Hlebinama, gdje smo znali često viđati takve prizore. Nije se tada vozilo, nego su prijatelji odlazili pješice jedan do drugoga. Pijanac hoda po cesti, šešir mu je u zraku. On je na lijevoj strani kompozicije, iza njega su kuće. U ruci drži napola ispijenu bocu, nije baš u ravnom hodu. Ne mogu se jedino sjetiti kakve su bile boje”. Na naše podsjećanje da su to jake boje, crvena i zelena među onima koje dominiraju, Vilma Sigetić nastavlja: “Da, inače sam slikala jake boje, nisam radila blijede slike. Jedino sam s cvijećem koje mi je, inače, bilo među omiljenim motivima, bila nježnija u koloritu”.

Slikala u slobodno vrijeme

Po zanimanju je bila učiteljica u školi, slikala je u slobodno vrijeme. Život joj nije bio lak. No, kad govori o slikanju, o obitelji, o odrastanju, smiješi se. Nema nimalo gorčine u njezinim rečenicama, ne zamjera.

A ovako počinje njezina životna priča: “Rođena sam u Legradu 1936. godine. Završila sam školu na mađarskom i to je jezik koji govorim tečno. U školi sam počela raditi kad mi je bilo 17 godina i tri mjeseca, nisam još navršila ni osamnaest. Trebalo je puno prosvjetara u to doba i nitko nas nije pitao za punoljetnost. Kasnije sam u Čakovcu položila i Pedagošku akademiju”. Na pitanje je li uspijevala imati autoritet nad djecom tako mlada, odgovara:

“Mlade su osobe tada bile ipak puno ozbiljnije nego što su danas. Djetinjstvo je, rekla bih, brže završavalo, djetinjstvo je bilo negdje prvih devet godina”. Otac joj je bio kovač i potkivač: “Završio je u Zagrebu šest mjeseci potkivačke škole i sam je izrađivao potkove za konje. A kad mi je bilo trinaest godina, roditelji su me poslali u internat u Čakovec. Samo smo jednom na tjedan mogli otići doma, oprati veš”. Dok su ih primali u internat, morali su među ostalim i nešto naslikati, i u to se među mnogima koje će još doći, izdvaja njezin likovni talent. Crtala je mnogo u to doba, kako kaže, na pak-papiru.

Ljubav iz zbornice

No, majka joj je umrla u 38. godini, a našoj sugovornici bilo je tek šesnaest, i ona odlazi iz internata, među ostalim, kako bi se brinula o baki. Godinu dana kasnije zapošljava se u osnovnoj školi, u kojoj će ubrzo upoznati ljubav svojeg života, supruga Zvonimira iz Hlebina. I on je radio kao učitelj. Isto su godište. Razlika je između njih dvoje bila manja od mjesec dana. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sljedeća su dva desetljeća proveli u Hlebinama, a potom preselili u Koprivnicu. Imali su obavezu prema starijim generacijama iako se, kaže ona, i prije željela preseliti u Koprivnicu. O pokojnom suprugu govori s puno nježnosti: “On je predavao tehnički i fiziku. Bavio se i sportom. Neumorno je vodio sekciju likovnog odgoja. Oni koji su danas nosioci naive u Hlebinama, kod njega su učili, Štrfiček, Pongrac, dva Kolareka. I sam je lijepo radio svoje slike”.

Bračni par Vilma i Zvonimir Sigetić, otkriva nam naša sugovornica, među inicijatorima su osnivanja Galerije naivne umjetnosti Hlebine, a znali su se i družili s jednim od suosnivača znamenite umjetničke grupe Zemlja, majstorom prikazivanja socijalnog u umjetnosti, Krstom Hegedušićem. Kako nam govori Vilma Sigetić: “Hegedušić je dolazio kod nas početkom 60-ih godina. Bio je jedna topla, vrlo pristupačna osoba. Mi smo tada bili mladi bračni par. Znalo se popiti, jelo se iz limenih tanjura. Bilo je sve zasigurno daleko od idealnih uvjeta, no dobro smo se zabavljali. Kava se u kući pržila na posebnom mlincu, a Krsto je govorio da mu se to sviđa jer se može nešto još žvakati nakon što popije kavu.

Jako je cijenio što radimo, poticao nas je u tome”. Mnoge se obitelji iz Hlebina generacijama bave naivnom umjetnosti, prezimena su im prepoznatljiva, Generalić, Kolarek i mnogi. Osim Vilme i Zvonimira Sigetića, naivom se bavi Zvonko Sigetić, njihov rođak koji je prošle godine imao veliku retrospektivu. “U Hlebinama možda postoji i neki gen koji potiče stvaranje”, kaže na ovu temu naša sugovornica. Uspoređujući svoje stvaralaštvo i ono svojeg supruga, kaže: “Zvonimirove su slike bile, da tako kažem, vrlo pedantne, vidjela se, primjerice, svaka trepavica. Kod mene toga nije bilo. No, uz njega sam učila, svladavala tehniku na staklu”. Od malih su nogu prenosili svoje znanje i na kćeri, no danas su one u drugim zanimanjima. O jednoj od kćeri, Zrinki Petrovčić, nedavno se u medijima pisalo, ona je, naime, ponovno pokrenula proizvodnju u koprivničkoj tvornici obuće Sloga, danas Silens i zapošljava više od stotinu radnika, plasira se na međunarodno tržište.

Borba s opakom bolešću

Kad su kćeri Vilme Sigetić bile još jako male, mlađa je imala samo godinu, ona je bila u ranim tridesetim kad joj je dijagnosticiran rak mozga. Bio je to, razumljivo, veliki šok za obitelj. “Imala sam sreću i nesreću da bih uvijek, kad bi mi u životu bilo najteže, nailazila na neke sjajne ljude. Takav je bio i doktor koji me operirao. Inače je i on bio ljubitelj naivne umjetnosti, pa smo u njegovoj ordinaciji prepoznali i neke slike mojeg supruga. Mnogo je slučajnosti u životu”, govori nam. Nakon operacije bila je dvije godine na bolovanju i tada i ona počinje slikati. Početak slikanja, uz potrebu za umjetničkim izražavanjem, bila je i neka vrsta terapije za nju.

Odnosno, kako kaže, dok je slikala, nije mislila na bolest. Bile su to sedamdesete godine. “Prvo sam na manjim staklima počela slikati cvijeće, narcise, ivančice, gladiole. Jako sam voljela jednu svoju sliku s gladiolama u žutoj, bijeloj, crvenoj boji, uz ljubičasti stol. U to su se doba uvozile boje iz Italije, nije ih bilo kod nas. Nijanse smo sami radili, nije bilo ni približnog izbora kao što postoji danas. Kako baš i nije bilo previše dostupnog i ostalog materijala, snalazili smo se pa smo znali slikati i na prozorskom staklu.” Postojala su, naravno, čvrsta pravila:

“Staklo je trebalo biti određene debljine, nije smjelo biti ispod tri milimetra, niti deblje od pet milimetara. Ponekad nam se dogodilo i da ružno zarežemo prst na staklu, pa je i o tome trebalo voditi računa. Što se tiče same kompozicije, najbolje je bilo unaprijed se pripremiti, imati skicu radnje i glavnih likova, a sve sitnije stvari naknadno su se mogle dodavati. Kako se na staklu uvijek radi s poleđine, morali ste naslikati obrnutu sjenu, da dobijete pravu kad okrenete sliku. Puno se toga svladavalo putem, čovjek uči s godinama i sam sebe korigira”. Kupci su se brzo počeli pojavljivati: “Kao i sve, i to je jedna faza u životu. Dobro nam je išlo, dobro smo od slika živjeli. Imala sam bilježnicu u koju sam zapisivala sve što smo prodali. Znali su slike kupovati unaprijed, na neviđeno, davali su nam predujam. Nekad su i naručivali motive. Ako nije bilo starijih slika, kupovali bi i one od djece”, prisjeća se. Euforija je bila poprilična.

Dolazili su, osim Talijana, i mnogi drugi: “Iz Austrije, Njemačke, čak iz Finske. U Finsku sam prodala, to se dobro sjećam, jednu sliku većih dimenzija s motivom krmače s malim prascima. Na početku sam radila u malim formatima, kasnije sam prešla na veće. Među kupcima je bila hit i jedna moja slika na temu ribolova. Uvijek sam, zapravo, bila vezana uz vodu, no uz rijeku Dravu više nego uz more. Naslikala sam roštilj uz obalu rijeke, jedan čovjek kleči uz obalu s udicom u ruci dok se samo jedna jedina riba peče na žaru”. S mnogim su se kupcima i sprijateljili. “Kod nas je često dolazio par Nizozemaca, oni bi sve pokupovali odjednom. Znali smo se i proveseliti zajedno, pa bi ostali i spavati kod nas. Drugi su nam, pak, iz Stockholma, nudili da se preselimo, govorili da bi nam oni osigurali i prijevoz i stan. No, nismo otišli, imali smo malu djecu, moju baku, njegove roditelje, o njima smo morali brinuti.”

Uvijek je malo spavala

Vilma Sigetić u kratkom je roku napravila popriličan broj radova. Kako kaže: “Da, svi su se tome čudili, toj produkciji. No, možda je tajna u tome da sam čitav život malo spavala. Kako bih bila produktivnija, uzela bih tri stakla istodobno i prvo odredila motiv što će biti na kojemu, gdje je seosko dvorište, gdje zima, gdje mrtva priroda. Puno sam, naime, crtala, a ulje se na staklu mora sušiti i po tjedan dana. No, jednom kad se osuši, onda traje vječno”.

Ostalo je zabilježeno malo žena naivnih umjetnica tijekom povijesti, barem u ozbiljnijim prikazivanjima tog pravca, iako su se još 70-ih godina u Hlebine pozivale žene koje se bave ovom vrstom umjetnosti. Nepravdu takve percepcije pokušala je ispraviti i prošlogodišnja izložba “Žene u naivi” u Galeriji naivne umjetnosti. Ovako se tog razdoblja, kroz prizmu žene, prisjeća naša sugovornica: “Kad sam ja prvi put došla u Hlebine, radila je samo Tereza Posavec. Kasnije ih je bilo još, među njima i Dragica Lončarić koja je lijepo naučila slikati”.

Vilma Sigetić vid je povremeno znala gubiti i prije operacije, tako je i dobila prvu dijagnozu. Nažalost, kad je ušla u četrdesete godine, vid je izgubila gotovo sasvim. I naša je sugovornica morala prestati slikati.