Ova izložba pokazuje gdje je zapravo rođen impresionizam - govori mi kustos Alain Tapié, dok zajedno obilazimo izložbu “Normandija. Rađanje impresionizma” koja se u Klovićevim dvorima otvara 4. listopada.
No, nije li, pitam ga, impresionizam rođen 1872. u luci Le Havre kada je Claude Monet naslikao “Impresiju”?
Krivotvorine tržišta
- Taj je podatak krivotvorina tržišta umjetnina koje ima potrebu za preciznim odrednicama. Impresionizam nije niti jedan koncept, niti jedan umjetnik, a kamoli da postoji određeni datum. To su djela na kojima se miješaju voda i zrak. To je impresija kao kad sebe gledate u vodi, prenijeta na slikama. Prva takva djela datiraju već u dvadesete godine 19. stoljeća - odgovara Tapié, koji se slikarstvom Normandije bavi trideset godina.
Smatra, i to i dokazuje na izložbi, kako je jedno od najvažnijih mjesta na kojima je rođen impresionizam farma Saint-Siméon, koju opisuje kao - mjesto veličanstvenog susreta mora i rijeke, na kojemu su se miješali umjetnici i književnici, seljaci i ribari.
Na farmu su dolazili i Charles Baudelaire i Claude Monet bježeći iz Pariza i od industrijalizacije. Od devedeset djela na izložbi, petnaest ih je naslikano na farmi. Na izložbi su imena poput Moneta, Renoira, ili ona za koja možda i nismo čuli, a šteta je. Namjera je ukazati na Normandiju kao mjesto na kojemu su umjetnici eksperimentirajući stvarali novo poglavlje umjetnosti.
Dok obilazimo izložbu, primjećujem kako je većinom riječ o malim formatima slika. To je bio trend? - To su bila djela koja su umjetnici radili za sebe, za svoju dušu. Izmišljali su novi koncept, što je bilo jednostavnije, koncentriranije, na manjim platnima. No, ako su, pak, željeli nastupiti na Salonu ili prodati rad, stvarali su veće formate. Neki su pristajali i na kompromise, ako bi im trgovac, primjerice, rekao da dodaju još jednu brodicu na sliku - odgovara kustos.
Proustovska atmosfera
U intimnosti slika koje su stvarali neopterećeni tržištem, Tapié vidi adut izložbe: - Slike imaju atmosferu Proustovih djela, esencija su slikarstva, tišina se na njima može osjetiti. Ima i mondenih scena, buržoazije koja stiže iz Pariza, no više pejzaža s ribarom, ili seljakom.
Mnogi su umjetnici živjeli na relaciji Pariz - selo.
- Slike nastale u Normandiji imaju više slobode - kaže Tapié.
5 ključnih slika na izložbi:
Claude Monet: 'Étretat'
Druženje sa de Maupassantom
Platno27 puta 41 centimetar, smješteno je u postavu zagrebačke izložbe između dvije slike Gustava Courberta. Golemu stijenu koja se nadvija nad morem, i odraz te impresivne stijene u moru, Monet je naslikao 1864. godine, prilikom jednog od njegovih prvih posjeta Étretatu, mjestu koje je inspiriralo mnoge umjetnike i književnike. Monet se, boraveći tamo, najradije družio s književnikom Guyom de Maupassantom, koji je pisao kratke priče. Upravo su u Étretatu smještena neka od de Maupassantovih najvažnijih djela, kao što je primjerice “Adieau”. Upravo se na djelima ovog pisca i slikara, smatra kustos izložbe, može pratiti sveprisutna povezanost između francuske književnosti i likovne umjetnosti u 19. stoljeću. Njihova su djela kroz različiti medij opisivala iste osjećaje.
Tonalitet je slike ujednačen, no kako objašnjava Tapié, u pozadini su, među ostalim, i ne tako romantični razlozi: “Monet je bio jako siromašan, imao je malo novaca, a samim tim i malo boja, pa se morao snaći s onim što je imao”.
Sliku, koja je na izložbi, Monet je naslikao kada su mu bile 24 godine (iste godine, inače, upoznaje i buduću suprugu Camille Doncieux), no u Étretat se kasnije često vraćao, pa je sve zajedno naslikao pedeset djela posvećenih ovom mjestu. Normandiju je, inače, dobro poznavao jer se njegova obitelj, kada je bio dječak, preselila u Le Havre, kako bi proširila obiteljski posao, koji ga, inače, nije nimalo interesirao.
No, na plažama Normandije upoznao je Boudina, s kojim kasnije odlazi na farmu Saint-Siméon. Monet je, inače, često znao ploviti Seinom, imao je na brodu mali atelje.
Eugene Boudin: 'Farma Saint Siméon' 1854.-1857.
Farma Saint-Siméon je simbol izložbe
Ovom slikom dimenzija 13,4 x 18,3 centimetara počinje postav.
Riječ je ujedno o jedinoj slici koja je u prvoj prostoriji izložbe, dok je postav dalje klasičan.
Prizor je to koji pokazuje troje seljaka koji objeduju za drvenim stolom, dvoje ih promatramo s leđa, dok u pozadini teče rijeka. Slika je izdvojena kao simbol izložbe, kako bi se jasno naznačilo da se upravo na farmi Saint-Siméon, na kojoj su stvarali neki od najvećih umjetničkih umova razdoblja, rodio impresionizam. Nevjerojatne boje koje osvjetljavaju krajolik za izlaska i zalaska sunca pomogli su definirati europski impresionizam i zauvijek promijeniti viđenje svjetlosti u slikarstvu. Farma na 40 tisuća kvadratnih metara na početku je 19. stoljeća bila lječilište za gubavce. No, 1925. imanje je kupio Pierre Louise Toutain, sa skromnim ambicijama, lokalne birtije i prenočišta za mornare. No, lutajući krajolicima Normandije u potrazi za inspiracijom, farmu je pronašao Boudin.
Za samo par franaka, koliko je plaćao na dan, imao je smještaj, hranu, mjesto s upravo idealnom svjetlosti: “Oh, Saint-Siméon, o tom bi se svratištu moglo napisati lijepe priče”, napisao je u pismu svojem prijatelju neposredno pred smrt, prisjećajući se mladosti.
Jean Baptiste Camille Corot: 'Plaža u Normandiji' 1874.
Mora se bojao i rijetko ga je slikao
“Ova je slika raritet. Naime, Corot je rijetko slikao more, jer se mora bojao, što se može pronaći i u njegovim pisimima”, tumači Tapié. Na gotovo tri četvrtine slike dominira oblačno nebo, dok su u donjem dijelu čamac na uzburkanom moru, i dva ribara koja s obale promatraju taj čamac. Na izložbi se može vidjeti nekoliko Corotovih radova u širokom rasponu. Dok je bio student, naslikao je“Brod”, dok je “Plaža u Normandiji” nastala 50 godina kasnije, u umjetnikovoj 78. godini života. Također se u Klovićevim dvorima može vidjeti slika “Rue de Village”, prizor iz seoskog života, koji prikazuje dvije gospođe ispred trošnih kućica kako razgovaraju.
Zanimljivo je da se slikar mora bojao, iako je dio formativnih godina proveo upravo uz njega. “Corot je miješao boje, plavosivu, zelenoplavu”, tumači, dalje, kustos izložbe. Za razliku od većine umjetnika razdoblja, Corot, koji je i sam bio iz dobrostojeće obitelji, svoje je slike dobro prodavao na ondašnjem tržištu, za preko četiri tisuće franaka. No, to je, tumači Tapié, rezultat kompromisa: “On je bio jedan od umjetnika kojima ne bi bilo teško dodati ribara, ili brod na sliku, ako bi kolekcionari zatražili”.
U početku je Corot stvarao idealizirani pejzaž, no očito je kasnije poslušao jednog kritičara koji je zapisao: “Kada bi gospodin Corot sve te nimfe zamijenio sa seljacima, volio bi njegov rad beskonačno”.
Auguste Renoir: 'Zalazak sunca, pogled iz Guemesyja' 1893.
Remek-djelo od 22 puta 35 cm
Slikom dominiraju ružičasto-plavi tonovi, a more i nebo se pretapaju. Deset godina prije nego što je nastala slika na izložbi, 1883., Renoir je prvi put posjetio ovaj otok, i u kratkom je razdoblju naslikao pedeset slika, na većini je Moulin Huet, zaljev u Saint Martinsu. Bio je to posjet u ključnom, prijelomnom trenutku njegove karijere. Na ovoj slici nema ljudskog lika, no u Guerneseyju je Renoir često znao slikati i suprugu Aline Victorine Charigot, njihova tri sina, i dadilju, Gabrielle Renard, prizore iz obiteljskog života. S ovog je otoka poslao pismo svojem galeristu Paulu Durandu Ruelu, koje je po mišljenju stručnjaka za ovog umjetnika jedno od najboljih Renoirovih pisama o umjetnosti. “Ljudi se kupaju među stijenama koje im služe kao kabine za presvlačenje, jer pravih kabina nema, no ta ih blizina nimalo ne smeta (u to su se, doba, inače, presvlačili na odvojenim plažama, op.a.). Zanimljivo je samo pomatrati muškarace i žene na tim stijenama. Lako bi mogli pomisliti da ste u pejzažu Watteaua, a ne u stvarnom svijetu”. I ovo je platno, kao i Monetovo, manjih dimenzija, 22 puta 36,5 centimetra. Nastalo je godinu dana nakon što je obolio od artitisa, koji je malo pomalo paralizirao njegove prste.
Guerseney je, inače, i mjesto na kojemu je živio Victor Hugo između 1855. i 1870. godine, u bijegu.
Charles Angrand: 'Most de Pierre, Rouen' 1881.
Most koji je inspirirao mnoge
U Rouenu u sjeverozapadnoj Francuskoj, na mostu de Pierre koji je dao sagraditi Napoleon, nastalo je nekoliko važnih djela. Jedan među njima je i veličanstvena slika Charlesa Angranda. U kasno kišno predvečerje, dame u tamnim toaletama idu prema gradu, gledamo ih s leđa, kako žure. Odrazi pojedinih svjetala vide se u lokvama koje su se stvorile na mostu. Sa strane su kočija s konjima i reklamni stup. “Ovo je naprosto vrhunsko djelo”, tvrdi kustos izložbe. Na izložbi je zanimljivo što uz već poznata imena, otkriva ona koja nisu toliko razvikana, a trebala bi biti, uz Angranda, to su Adolphe Félix Cals te i Frank Myers Boggs, Amerikanac koji je dobar dio života djelovao u Francuskoj. “Angrand je imao veliki talent, bio je na nivou Serraulta ako govorimo o poentilizmu, no paleta mu je bila više prigušena, crtao je crnom olovkom, pa nije imao tako veliko tržište”, nastavlja Tapié. Signac, također važan predstavnik ovog pravca, zapisao je: “Njegovi su crteži remek-djela, pjesme svjetlosti”. Van Gogh nije skrivao koliki je utjecaj taj umjetnik izvršio na njega, i predložio je bio i zamjenu slika (nije se dogodilo).
Devedestih godina 19. stoljeća Charles Angrand seli se u Normandiju, posve napušta slikarstvo, te se okreće isključivo crtanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....