JOAN MIRÓ U Zagreb stižu djela najvećeg buntovnika među slikarima

U ljeto 1966. Duke Ellington na imanju Aiméa Maeghta skladao je svoj “Blues for Joan Miró”. U okolici sela na jugu Francuske bio je jazz festival kada je i dogovoren susret Miróa i Ellingtona. Nisu se razumjeli niti riječi. Ellington je govorio engleski, Miró francuski. Ipak, jedan su drugome pokazali što znaju. Ellington je svirao s basistom Johnom Lambom i bubnjarom Samom Woodyardom, nakon čega je prošetao po Miróovom vrtu skulptura.

Nije to bilo prvi put da su se velika umjetnička imena susrela na imanju Aiméa Maeghta, poslovnog čovjeka sa neospornim osjećajem za umjetnost i pariškog galerista koji je među prvima prepoznao važnost Chagalla i Kandinskog, no bilo je to prvi put da je iz takvog susreta nastala pjesma. Aimé Maeght bio je, naime, prijatelj Jacquesa Préverta, Henrija Matissea, Georgesa Braquea... “Moramo učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo umjetnicima”, smatrao je. Nakon velike obiteljske tragedije, smrti sina, koji je preminuo od teške bolesti, on i supruga su u u Saint-Paul-de-Venceu kraj Nice otvorili privatni muzej, na otvorenju 28. srpnja 1964. godine pjevali su Ella Fitzgerald i Yves Montand, a govor je držao André Malraux koji je u to doba bio ministar kulture.

Dolazi 20. rujna

Muzej sada vodi njihov drugi sin Adrien, imaju više od 130 tisuća umjetničkih djela i godišnje ih posjeti oko 200 tisuća ljudi. No, broj posjetitelja na garantira i dobro poslovanje. Naime, upravo je jučer The Economist donio tekst o tome kako se fundacija bori sa većim financijskim pote-škoćama. Također, Adrienova kćer Yoyo napisala je knjigu “Saga Maeght”, upravo ti-skanu, u kojoj piše o neslaganjima unutar ove obitelji,

No, glavna zvijezda fondacije je Miró. Slika “Žena s pticama”, skulptura “Stepenice za bijeg” samo su neka od njegovih legendarnih djela koja se čuvaju u ovom muzeju, na jugu Francuske. To su samo neki od razloga zašto se valja nadati da će uspjeti izbjeći financijsku krizu.

Stručnjaci kažu, naime, kako je bez djela iz Fondacije Maeght nemoguće napraviti izložbu, među stručnjacima koji tako tvrde je i ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić. Iz ovog muzeja, njezinim posredstvom, Miróva djela stižu u paviljon. Izložba koja će se otvoriti 20. rujna po svojoj će prilici, iako se konačna lista umjetnina još dogovara, biti jedan od važnijih umjetničkih događaja sezone. Duke Ellington i Jacques Prevert nisu bili prvi autori koji bili fascinirani karizmatičnom ličnosti Joana Miróa, lista je poduža, na njoj su i Breton, Hemingway i mnogi drugi. Ovaj je španjolski umjetnik neko vrijeme stvarao i živio u Parizu, tamo se sprijateljio s André Bretonom. Iako nije nikada bio ljubitelj grupiranja u likovnoj umjetnosti, nadrealizam ga je privukao kao umjetnički odgovor na snagu snova i podsvjesti, što je tema koja je i njega samog interesirala. Interes je bio obostran. Breton je, godinu dana nakon što je napisao nadrealistički manifest, 1925. godine, kupio njegovu sliku “Lovac”. Vjerovao je, naime, da je Miró pronašao način da opiše poetsku stvarnost života, i da je to najjasnije vidljivo na ovoj slici.

No, vrlo je vjerojatno da nitko nije želio jednu Miróovu sliku kao što ju je želio Hemingway.

Slika ‘Farma’

“Kada sam prvi put upoznao Miróa”, Ernest Hemingway zapisao je 1934. godine “Imao je malo novaca, gotovo ništa nije jeo i radio je devet mjeseci, od jutra do mraka neprekidno, slikajući jednu jedinu, veliku sliku”. Ta se slika zvala “Farma”. Naslikao ju je u seoskoj kućici na planinama u Kataloniji. Njegovi su roditelji kućicu kupili još ranije, kako bi mu pomogli da se oporavi od depresije od koje je svojedobno patio. Naime, u mladenačkim danima radio je kao trgovac, nakon čega je doživio slom živaca. Tamo je naučio i promatrati prirodu. Nakon neumornog rada na slici, kasnije je odlazio u teretanu boksati, što ga je opuštalo. Među onima s kojima je boksao bio je i Hemingway. Priča kaže da je književnika slikar prvo impresionirao svojim udarcima, a tek onda umjetničkim radovima. No, jednom kad je vidio “Farmu”, odlučio je da sliku mora imati. Nije išao preko prijateljskih veza, već je s Miróovim galeristom dogovorio da će sliku platiti pet tisuća franaka, što je bilo 4250 franaka više nego što je platio za bilo koje umjetničko djelo do tada. “Ne bih ovu sliku mijenjao nizašta na svijetu. U sebi nosi sve što osjećate prema Španjolskoj kad ste tamo, i sve što osjećate kad ste daleko od Španjolske i ne možete ići do nje. Nitko nije uspio do sada naslikati dvije toliko suprotne stvari”, zapisao je, i nastavio: “Nakon što je Miró naslikao ‘Farmu’, a James Joyce napisao ‘Uliksa’, imali su, obojica, pravo očekivati da ljudi vjeruju svemu što ubuduće naprave, pa i u slučaju da ih nisu razumjeli.”

Ubojstvo slike

Miró je vjerovao da konvencionalan način slikanja podržava buržujsko društvo te se umjetnost koristi za samopromociju bogatih kupaca. Kako bi ukazao na svoj umjetnički svijet, koji izokreće uobičajeni način promatranja, proglasio je “ubojstvo slike”. U slikarstvu je imao nekoliko faza.

Nakon prve samostalne izložbe u Barceloni odlazi živjeti u Pariz, 1918. Nakon boravka u Parizu, a posebno između 1927. i 1937. njegove su slike na granici halucinantnog. U Parizu se oženio i dobio kćer. No, kako je kasnije prepričavao, u isto je vrijeme predosjećao što slijedi: “Osjećao sam katastrofu kako dolazi, kao prije kiše, težak osjećaj u glavi, bolne kosti...” Jedino što je slikao tih godina bila su čudovišta; ljudska figura postala je na njegovim slikama i crtežima pravom groteskom. Građanski rat u Španjolskoj, te fašizam čija je snaga u Europi počela rasti, potvrdili su njegove noćne more: “Pesimističan sam. Nisu dozvoljene iluzije. Još će više nasilna biti borba protiv svega što predstavlja čistu vrijednost duha. Paraliziran sam općim osjećajem terora, gotovo u nemogućnosti da slikam. Zbivanja su u Španjolskoj zastrašujuća, teško pojmljiva”, govorio je.

Ciklus ‘Konstelacije’

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Miró se s obitelji preselio u Varengeville. “Uvijek sam uživao gledati noću kroz prozor, zvijezde i nebo i mjesec, no sada nam to nije bilo dozvoljeno. Pa sam počeo slikati prozore plavima”, pričao je. Bio je to početak “Konstelacija”, vrlo vjerojatno njegova najjačeg ciklusa, slika umjetnikova unutrašnjeg univerzuma, prepunog niza kodova i simbola. “Osjećam želju za bijegom. Zatvorio sam se u sebe. Noć, muzika i zvijezde počinju igrati glavu ulogu u mojim slikama”, prepričavao je.

Sele ponovno, ovaj put u Palma Mallorcu, gdje dovršava “Konstelacije” za koje je Breton rekao da na “najčišći mogući način govore o turbulentnim vremenima”.

Vjerovao je da se osnovna slikarska energija iz Europe seli u Ameriku, naročito nakon što je vidio djela Jacksona Pollocka u Parizu 1952. godine. Iako ga nije zanimala čista apstrakcija, vidio je u tim slikama oslobađanje. Počeo je slikati prstima, i na podu, čak je i palio neke slike.

U doba Francove diktature nastala je njegova slika “Svibanj, 1968.” Vjerovao je da će studentske pobune donijeti veliku promjenu, želio je pokazati “revolt nezaboravnih mladih ljudi...” Često se prepričavala anegdota kako je Miró na otvaranju svoje izložbe 1978., upravo ispred ove slike užurbano hodao lijevo desno. Svojoj supruzi Pilar kasnije je rekao: “Naslikao sam sliku s pravim nasiljem, u bijesu, kako bi znali da sam živ, da dišem i da imam još mjesta gdje moram otići. Idem u novi pravac, mijenjam smjer.”

Red u ateljeu

Njegov privatni život, za razliku od Picassova, bio je bez velikih potresa. Čitav je život proveo s voljenom Pilar. Bio je specifičan i po navikama. U njegovom je ateljeu uvijek vladao red. Platna su bila uredno složena prema kompliciranom sustavu, kistove, koji su bili poslagani po veličini, oprao bi odmah nakon upotrebe, boje su također uvijek bile u istom redoslijedu. Ništa nije bilo prepušteno slučaju, niti u dnevnoj rutini. Postojalo je određeno vrijeme za šetnju, za čitanje, za boravak s obitelji i za rad“. Sav nered, svu anarhiju ostavljao je za svoje slike: “Mi, Katalonci, vjerujemo da morate biti čvrsto na zemlji ako želite visoko skočiti.”