Za našu proslavljenu umjetnicu Jagodu Buić samostalna izložba u Parizu, gdje je uz Provansu, Veneciju, Dubrovnik i Zagreb jedan od njezinih domova, logičan je slijed stvari s obzirom na njezinu biografiju, ali je svakako senzacija da će joj radovi uskoro biti uz bok Picassa, Miróa i Moorea.
Nakon brojnih inozemnih izložbi i priznanja, pa i nakon velike retrospektive u Zagrebu održane prije četiri godine u MUO-u, Jagoda Buić će postaviti tapiseriju “Ranjeni golub II” u zgradi UNESCO-a u Parizu.
Prijeteća crvena
Upravo postavljanje tog impozantnog rada nastalog 80-ih godina, koji je u zbirci UNESCO-a, čuvenoj po zvučnim imenima svjetske umjetnosti čija djela krase zidove i vrtove pariškog sjedišta, jedan je od razloga za njezinu samostalnu izložbu u toj instituciji. Izložba se otvara 5. lipnja, a na njoj će umjetnica izložiti svoje reprezentativne tkane forme u prostoru, nastale od kraja 60-ih do danas. Unatoč organizacijskim problemima, reći će, ona ovih dana mirno radi u svom ateljeu u Provansi.
- Upravo sam oformila jednu Medeju koju sam započela raditi 1974, a završila je jučer. Ona sada visi između moje dvije platane i ljulja se na jakom maestralu koji uljepšava i dramatizira provansalski pejzaž. Imala sam, naime, jedan sličan eksponat u vlasništvu Muzeja moderne umjetnosti grada Pariza. Taj je eksponat otišao na izložbu u neku daleku zemlju i nisam ga mogla dobiti. Zato sam ga, adekvatno postojećem eksponatu, u svom ateljeu u Provansi ponovno oživila. Potaknuo me je poziv iz Teatro Greco u Siracusi, za Medeju koju bih morala kreirati od početka do kraja kao predstavu. Realizirala sam je u jednoj dosta prijetećoj crvenoj tekstilnoj formi - kaže umjetnica.
Poklon Švicarske
Izložba u UNESCO-u bit će postavljena u glavnom ulaznom predvorju Hall Segur. - Prostor je izuzetno neprivlačan za izložbu. Sve sale koje su inače predviđene za izlaganje za mene su premale i ja ih zovem zidne novine. Najveća prostorija u UNESCO-u, Hall Segur, gdje izlažem, prolaz je za sve nacije koje tu kolaju, nije mjesto za izložbu, ali je mjesto za manifestaciju. Preostaje mi da se tom prostoru nametnem, neće biti prvi put - kaže.
Prema riječima umjetnice, nekoliko je razloga za izlaganje u UNESCO-u. Prvi je postavljanje njezine tapiserije “Ranjeni golub II” iz 1987. koja se nalazi u umjetničkoj zbirci UNESCO-a. - Ta tapiserija, koja je moj protest protiv agresije, nekad je visila na ulazu jednog nebodera u New Yorku. Na moju sugestiju švicarska država ju je koncem 80-ih poklonila UNESCO-u. Nikada tamo nije bila montirana, a trebala je doći u ulazno predvorje gdje se nalazi Picassova freska. Ova će izložba biti prilika za njezino postavljanje - kaže Buić.
Drugi je razlog tog poziva, dodaje, nagrada koju je dobila od UNESCO-a za zauzimanje na području kulture i umjetnosti. Jagoda Buić ističe kako je do izložbe došlo na direktan poziv Tanie Fernandez de Toledo, šefice ureda za umjetničke manifestacije i posebne projekte u UNESCO-a, uz zalaganje Ministarstva kulture, hrvatskog veleposlanika u Parizu Ive Goldsteina i uz tehničku podršku MUO-a.
- Verujem da će se u tom prostoru nacija pokazati ono što mene karakterizira kao nekoga tko proizlazi duboko iz svoje tradicije, koja ne postaje nikad folklor nego poziv u jednu novu suvremenu formu.
Pariški debi
Sigurno je da će se u toj palači svih mogućih nacija, vjernost mojoj zemlji osjetiti u pravom smislu i snazi svoje poruke. To je da ne postoji međunarodni umjetnik, već umjetnik koji izlazi iz svojih korijena, a dobro se nađe među drugim narodima - govori Jagoda Buić. Upravo je u Parizu davnih godina imala proboj na svjetsku scenu i to na velika vrata, u tamošnjem Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza. - Time sam preskočila sve one mučne faze koje su, na žalost, naši velikani likovne umjetnosti morali proći - kaže umjetnica.
U Siracuzi predstavu će raditi s Ulyssesom
Tek što joj je zatvorena prestižna izložba u Milanu, u reprezentativnom prostoru u Danteovoj ulici, Jagodi Buić je prispio nov, laskav izazov: pozvana je da u najstarijemu aktivnom kazalištu na svijetu, grčkom teatru u Siracusi, postavi Medeju kao cjelovito autorsko djelo. U trenu je pristala, odlučivši također u hipu da će predstava biti igrana na starogrčkome, engleskome i hrvatskome, da će za suradnju zamoliti Kazalište Ulysses (koje su 2001. osnovali Rade Šerbedžija i sada na žalost pokojni Borislav Vujčić) jer ga smatra najboljim na Mediteranu, da će samo jednu rečenicu - ali ključnu - povjeriti da je izgovori Iríni Pappás, a da će prostor modulirati svojim arhetipskim volumenima.
Umjetnica čiji su se artefakti morali kretati i kojoj je kazališna igra bila i likovni čin - tu nalazi novu točku svoje fascinacije ulovljenim pokretom i riječju.
Jagoda Buić je desetljećima aktivna u teatru, gdje je nekada snažno markirala prostor i likove (u Palmotićevu Pavlimiru na Dubrovačkim ljetnim igrama, kada je naslovni lik nosio još mladi Šerbedžija, u Verdijevoj Aidi na Splitskom ljetu koja je sva proizišla iz grobnog zlata i emajla), a zatim je krenula dalje, objedinjujući i prostor, i likove, i igru u spektakularni Gesammtkunstwerk, npr. u Shakespeareovu Richardu III.
Medeja je zasnovana, očito, kao još korak dalje - jer Jagoda Buić evidentno još ne kani zastati u svojim istraživanjima, još ne misli da je dostigla cilj.
(Inoslav Bešker)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....