Prema opusu Mersada Berbera nije teško imati predrasude temeljene na sladunjavim prizorima s grafika iz zubarskih salona i prevelikoj produkciji.
Može li se izložbom na kojoj su isključivo odabrani radovi ovog umjetnika promijeniti percepcija? To je pitanje adresirala i kustosica Jasmina Bavoljak koja je jučer, dok je predstavljala izložbu okupljenim novinarima, rekla: “Ono što se do sada dobrim dijelom percipiralo o ovom umjetniku nije istinski tko je Mersad Berber i što je njegova umjetnost”, nastavivši, “Od Vladimira Bužančića naučila sam da iza svake priče postoji druga priča, i ta je druga priča okosnica ove izložbe”.
Rekla je i da osjeti stanovitu nelagodu dok radi izložbe umjetniku koji nije živ, a nije ga dobro poznavala jer, kako kaže, “morate u njegovo ime progovoriti što želi reći”. O izložbi su govorili i umjetnikov sin i galerist Ensar Berber, koji se brine o očevoj fondaciji smještenoj u Sarajevu, gdje se planira i budući muzej, i ravnatelj Klovićevih dvora Antonio Picukarić.
Produktivan umjetnik
Iako je mnogo radova na izložbi i većinom su velikih formata, moglo se čuti kako je to samo manji odabir. Ovaj je umjetnik, poznato je, bio vrlo produktivan. Trebao je doći na izložbu, koja se otvara večeras, iz Velike Britanije i kritičar Edward Lucie Smith koji također piše o Berberu, no zbog operacije nije mogao stići.
Tko je dakle onaj Mersad Berber kojeg su željeli pokazati ovom izložbom, a podsjetimo i na podatak da je posljednju veću izložbu u Zagrebu imao u Umjetničkom paviljonu krajem osamdesetih? Izložba je postavljena kronološki, i kako nam govori i njegov sin: “Pokazani su radovi od studentskih dana pa do samog kraja života mojega oca”. Na početku će se naći crno-bijeli crteži koji su nastali šezdesetih godina prošlog stoljeća i koji su sada prvi put izloženi u javnosti, teme koje interpretiraju ti crteži raznolike su, primjerice “Autoportret u klasi na novo ljeto”. U posljednjoj su sobi, pak, umjetnikovi autoportreti nastali dvijetisućitih.
Jedan od najiskrenijih je radova onaj po datumu posljednji na izložbi, umjetnikov “Autoportret s paletom” iz 2011. godine, a pokazuje umjetnika samog, gotovo nagog i otvoreno ranjivog, kako se pozdravlja od ovog svijeta. Paradoks je u Berberovu stvaralaštvu da su najbolji radovi oni koji su slabije poznati, a slabiji oni razvikani. Na te razvikane, pri tom mislimo na interpretacije radova svojih kolega prethodnika, poput Vlaha Bukovca, Andrea Mantegne ili Théodorea Géricaulta, i naravno najpoznatije interpretacije Velázquezove infantkinje Margarite. Iako je drvorez iz ove serije, a može se vidjeti i na izložbi, “Infanta Margarita u crvenom”, jedan od dva rada koja je od Berbera otkupila znamenita londonska galerija Tate 1984. godine. Druga je “Doba romantike u crvenom”.
Na izložbi je i portret umjetnikove supruge Ade, modne dizajnerice, uz izložbu se može pročitati i kako je ona poprilično utjecala na njegov opus, a ovaj je portret nastao u sklopu ciklusa u sklopu ciklusa “Tempo secondo”. Dva su modela često prisutna na njegovim djelima, oba su vrlo upečatljive fizionomije, jedan je Sulejman, koji je otišao je iz Bosne tijekom rata, a umjetnik ga je upoznao u Zagrebu. Nekoliko je radova sa Sulejmanom, među njima su “Bošnjak emigrant Sulejman”, inače u vlasništvu Bošnjačkog instituta, FAZ Sarajevo, i rad “Komentari - Izbjeglica Sulejman”.
I sam često progovara o odlasku iz Sarajeva, pa se tako kroz umjetnikove riječi isprintane na izložbi može pročitati da je 1992. godine, dok je radio s Rudijem Labašom na scenografiji za “Osmana” Georgija Para, umjetnik zabilježio: “Svoju traumu izazvanu ratom u Bosni mogao sam liječiti radom na skelama.” Bosna je tema koja se provlači, i sam je govorio, kroz čitav njegov opus.
Slutnje rata
Drugi je čest protagonist radova Beriša, Rom, čiji je lik prisutan na različitim motivima. Pažljivi će promatrač u sklopu faktografije umjetnikova života ispisane na zidu galerije pronaći i crno-bijeli fotografski portret Beriše iz 1980. godine. Berberov će sin posebno izdvojiti i očeve radove s kraja osamdesetih, prizore stradanja, kao svojevrsne slutnje rata.
Posebno je poglavlje u Berberovom stvaralaštvu posvećeno Srebrenici. Na ciklusu radi punih jedanaest godina, za njega je i dobio najveće priznanje struke, ove potresne prizore temeljni na dokumentima koje su prikupili članovi forenzičkog tima antropologa Williama Haglunda iz masovnih grobnica u srebreničkom kraju. U postavu se ovi radovi isprepliću s prizorima iz Sarajeva, sarajevskim ratnim dnevnikom.
Prvi put su na izložbi pokazani, pak, radovi iz devedesetih godina, vezani uz Hamburg. Na izložbi se mogu vidjeti i makete nekih od scenografija koje je radio. Radio je i filmske plakate, primjerice za Kusturičine filmove, naslovnice ploča, jedna od njih naslovnica je za bend Index.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....