IVO BULJAT 'Murtiću bih prodao cijelu izložbu, ali znao je i vikati na mene...Tržište kod nas? Tek petnaestak umjetnika nešto vrijedi'

Galerist Ivo Buljat četrdeset godina drži galeriju i uramljuje slike u Dežmanovom prolazu.

Obljetnicu će proslaviti izložbom umjetnina iz vlastite zbirke koju će prvi put u javnosti pokazati ovu subotu, 28. rujna: “Galerija je otvorena prije četrdeset godina, a prva je izložba, ona Rudija Labaša, održana prije trideset devet. Na samom mi je početku bilo prilično teško, nisam puno znao o galerijskom poslu. Pomoglo mi je što sam otprije poznavao mnoge umjetnike poput Murtića, Glihe, Šimunovića, Reisera, Price. Moj je otac, naime, radio okvire za umjetnike još od poslijeratnih, pedesetih godina, i sa svima je njima surađivao. Radnja mu se nalazila na Novoj Vesi. Uspio je i sakupiti dobru kolekciju. Ništa pretenciozno, no konkretno. Koliko god sam kao dijete bio oko svega toga nezainteresiran, umjetnost je ipak bila oko mene, nešto što sam svaki dan gledao”, prisjeća se naš sugovornik.

Talijanski okviri

U to je poslijeratno doba slike uokvirivao i Schira u Preradovićevoj? “Da, i Schira i Ulrich. Svi su oni bili prijatelji, ali i jedni drugima konkurencija. Međutim, moj je otac relativno rano počeo uvoziti gotove talijanske okvire čemu oni više nisu mogli konkurirati. Tako da je u jednom trenu ‘zavladao’ Zagrebom”. Njegov je otac, može se zaključiti, bio sposoban poslovni čovjek? “Da. No, svi su oni čitav život i ostali prijatelji, najbolje je o njima govorio.”

Kako je izgledalo tržište sedamdesetih kad je započinjao, tko je kupovao slike, pitamo našeg sugovornika? “Tržište umjetnina bilo je bolje nego danas, po mom iskustvu više se slika kupovalo u socijalizmu. Kupovali su liječnici, direktori, obrtnici, srednji sloj koji je bio relativno imućan. U to su vrijeme suvremeni slikari mogli prodavati svoja djela. Kad bih nekom otvorio izložbu, usput sam i prodao pola umjetnina na njoj, Murtić je znao prodati i čitavu izložbu, tako bi nešto danas bilo teško zamisliti.

Edo Murtić je kod mene imao pet puta izložbu, Zlatko Prica tri. Potom su došli Rački, Vrkljan, Lapuh. U galeriji je tijekom godina bilo stotinu i dvadeset izložbi. Na svim izložbama se nešto prodalo ili kupilo. Danas, puno više radim okvire, opremu izložbi, savjetujem pri kupnji. Ne da mi se nositi s današnjim tržištem umjetnina koje jedva da postoji.”

Edo Murtić u galeriji

Suvremeni autori

Na koji način savjetuje svoje klijente, pitamo našeg sugovornika: “Znam sve kolekcije u Zagrebu jer sam pomagao, bilo u prodaji, bilo u kupnji. Svugdje mogu ući i reći to je dobro, to je loše, to nešto vrijedi”. A ako mu dođe falsifikat? “Kad prepoznam da je falsifikat, samo kažem ga da ne želim. Naravno, nisam povjesničar umjetnosti pa imam i dozu zadrške pa kad posumnjam, konzultiram se, najčešće kod Zidića. No, nakon Igora Zidića, ne znam tko će se baviti potvrdom autentičnosti slika.

On je zadnja brana od falsifikata. Postoje moderne tehnologije, analiza boje, platna, infracrvene zrake, restauratori, Ruđer Bošković, Centar za forenzična ispitivanja Ivan Vučetić, danas je slike lakše identificirati nego ikad. Povjesničar umjetnosti koji ima afiniteta može savršeno, u 90 posto slučajeva, donijeti točan sud o slici. Međutim, to se ne koristi.”

Kaže da je kod njega Edo Murtić izlagao pet puta. Kakav je bio, kakvog ga se sjeća, pitamo ga: “Genijalac, odličan. Znao je i vikati na mene.” Zašto? “Znao bi mi dati sliku za okvire ili izložbu, neke od tih slika sam morao prodati za porez i to bi ga zasmetalo.” No, nije se dugo ljutio: “Nikad. Bili smo dobri. On mi je i podigao galeriju. Zlatko Prica je bio drugačiji tip čovjeka, odmjeren, težak, zatvoreniji. Prvu izložbu ‘Opatijskih kišobrana’ imao je kod mene. Bili smo prijatelji.”

I danas u galeriji izlaže suvremene autore: “Riječ je o nizu izložbi koje vodi Zlatan Vrkljan. Ide red profesori s Akademije likovnih umjetnosti, red studenti.”

Zašto, po njegovom mišljenju, većina kupuje djela moderne umjetnosti, ne suvremene, pitamo ga, a naš sugovornik, pomalo i rezignirano odgovara: “Jer ne znaju. Najlakše je reći ja sakupljam samo Gorgonu, to je lakši put.”

Neprežaljeni Dulčić

Obljetnicu sveg djelovanja na galerijskoj sceni proslavit će izložbom iz vlastite zbirke, odabrane umjetnine koje posjeduje prvi će put pokazati u javnosti, sve su to slike koje njemu nešto intimno znače. No, je li mu se ikada dogodilo da zbog neke umjetnine “lupa glavom o zid”, da mu je žao da ju nije kupio?

“Ne. Ako je nisam kupio, nije mi bilo suđeno, tako sam uvijek razmišljao. Žao mi je nekih slika koje sam prodao, a kojih sam bio vlasnik jer sam mislio da će doći bolje. Jednog Ivu Dulčića, vedutu Dubrovnika, pogled iz Excelsiora. Bila je moja, prodao sam je jednom prijatelju, nije mi čak ni trebao novac. U to sam doba sebi utuvio u glavu da sam znalac, da to previše sliči na razglednicu. Prodao sam perfektnog Dulčića budzašto. Dulčić je veliki slikar. Evo, za tu mi je sliku možda i najviše bilo žao.”

Na izložbi će biti tridesetak slika, sve iz šezdesetih godina. Slikarstvo je to na kojemu je, kako i sam kaže, odrastao: “Bukovac je veliki slikar, no ne mogu ga zamisliti da mi stoji na zidu, to naprosto nije moj ukus. Ljepše mi je vidjeti djelo Otona Glihe, a i jeftinije. Na izložbi će biti još Kulmer, Prica, Murtić, Šimunović, Motika, Šohaj. Sve su mi te slike drage, već su godinama kod mene, s njima se ujutro budim, svaki dan ih gledam. Naravno da sam kroz godine uspio puno naučiti. Stančićev nadrealizam je najbolji.

Daleko od toga da ‘Kartaši’ nisu dobri, odlični su, no nadrealizam je, naprosto, bolji. Imam i jedan jesenji Murtićev pejsaž iz sedamdesetih. Ferdinand Kulmer kod mene je također više puta izlagao, dao mi je da izaberem od njegovih slika što želim. Izabrao sam sliku ‘Miró Milano’, koja je kasnije objavljena i preko duplerice u njegovoj monografiji. Vezan sam jako uz tu sliku, teško bih se od nje rastao.” Znači, nema tih novaca za koje biste ju prodali, pitamo? “Pa, sad...”, odgovara uz smijeh i nastavlja: “Ma, sigurno i neće nitko ponuditi nešto nemoralno za nju.”

Žena s Hermès torbicom

Kod Ive Buljata znao je umjetnine kupovati i Ivo Sanader? “Sanadera poznajem od 1992. godine. Među slikama u zbirci je i ogromna količina poklona, znao je i uzeti neka djela da se ne uvrijede umjetnici koji su mu ih poklonili. Pa mnoge od tih slika skoro ništa ne vrijede, ja ću vam sad pokloniti desetak takvih. Čitao sam nedavno da je njegovih četiri stotine umjetnina procijenjeno na cifru koja je previsoka po mom sudu. Danas u trgovini umjetnina u Hrvatskoj ima neku vrijednost petnaestak umjetnika, drugo je zanemarivo.” Kojih je to petnaest autora, pitamo? “Uvijek je isto, Becić, Babić, Bukovac, Vidović, Uzelac, Gecan, Richter, protagonisti Gorgone...”

Kupuju li i drugi političari kod njega? “Ako i kupuju, ne želim javno reći”. A Vidošević? “Njega nisam nikad upoznao.”

Uskoro će, kaže naš sugovornik, proslaviti sedamdeset godina života, želja mu je da galerija ostane njegovom sinu, Milanu. Kako izgleda njegov radni dan, je li to lijep život? “Bilo je i dobrih i loših situacija. Malo je u Zagrebu ostalo galerija. I ja vodim, zapravo, na neki način polugaleriju, nemam svoje slikare, niti konstantne izložbe, niti prodaju. Meni je dobro kako je. I nemam previsoka očekivanja. A ima i raznih kupaca. Ima pametnih koji sve znaju i kupuju, ima pametnih koji sve znaju, no ne kupuju. Ima i onih trećih. Znala mi je dolaziti jedna bogata gospođa, s Hermès torbicom.

Kaže kako joj se slika ne uklapa doma. Pa, kako joj se ne uklapa vrhunsko djelo hrvatskog slikarstva, pitam. Odgovara da ima zid boje breskve, zlatne Versace stolice, boje ne odgovaraju. Kaže, pri tom, da je slika skupa. Pa koliko košta njezina torba? Za Stančića, sjajno djelo hrvatskog nadrealizma, govori da joj je mračno. Za neke slike kaže: dat ćemo si sami naslikati. Da, s nekim kupcima nije lako. Unatoč tome, kad se zbroji sve za i protiv, da odgovorim na vaše pitanje, da može biti lijep život.”

Privatna arhiva

S ocem s kojim je imao radionicu okvira

A kako vidi galerijsku budućnost? “Tko se bavi ovim poslom, a ne ode van, pogriješit će. Picelj, Vaništa, Knifer, Richter, njihova imena vani već funkcioniraju. Aukcijske kuće sve govore, koliko klikova, koliko prodaje, toliko vrijedi.”