IVE ŠIMAT BANOV O SPOMENIKU BRANITELJIMA U ZADRU Može li se odapstraktne umjetnosti načiniti spomenna konkretne ljude?

U toj kocki nema ništa vezano uz Domovinski rat – kaže hrvatski branitelj. Eto, tako je prošlo odabrano rješenje koje bi trebao voljom provedenoga natječaja osvanuti u parku na Relji u Zadru.

A zamisao podizanja Spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu u Zadru datira od 2009. i neizvedenoga rješenja Branka Silađina koji je u pličini Jazina osmislio 15-metarski obelisk u inoksu, a u kojemu, kao niti u ovoj kocki, mnogi nisu vidjeli ništa. Obelisk je, kako kaže kolega V. Srhoj, “sve i ništa istodobno”. Isti će kolega i za ovaj spomenik u obliku kocke, rad kipara Tomislava Ostoje, reći da “ne simbolizira nikoga i ništa”.

Zadar nema puno spomenika ukoliko izuzmemo neke spomeničke reminiscencije, recimo tzv. Perivoj slave, sastavljen od velikih ljudi vezanih za grad u kojima se ogleda poslovična težnja sjajnoga kipara Ratka Petrića ka doslovnosti i jednostavnosti rješenja. Njegov je i Spomenik Krešimiru Ćosiću, ali i nenametljiv i svakodnevni spomenik prirodoslovcu Brusini na rivi u obliku bitve-spreže za koju se privezuju brodovi, što je sjajan primjer spomenika “iz čista mira”.

Bijeli prozračni Zadar

I svaki put kada prošetate ulicama i trgovima Zadra, grada okrenuta moru, suncu, orguljama i bjelinama, osjećate da je grad ostao nekontaminiran od novoga spomeničkog barbarstva i novosklepanih spomenika nastalih zbrda-zdola i u njegovoj najbližoj okolici (Pridraga, Pakoštane...) a koji su učinili lošu uslugu i onima koje tobože slave i samoj umjetnosti. Čist, prozračan, bijeli, svijetao grad na poluotoku kao da je ostao sačuvan od novoga spomeničkoga barbarstva.

Ali vratimo se natječaju i rješenju u obliku kocke s površinama izranjavanih crtežom u plitkom reljefu (osim jasnoga križa na jednoj stranici kocke).

I obelisk jučer i kocka danas istodobno su i puni i prazni. U njima stanuje mnošto i nitko. U njima je žamor značenja, ali i gluha tišina. U kocku se sve može staviti. Ona je i prazna i puna. Ne možeš protiv toga Platonova tijela puno reći ukoliko se ne zagrneš njezinim poslovičnim značenjima od antičkih do najnovijih vremena. Od Parmenida do Pejakovića ili Rubika.

Neće biti da taj rad “ne simbolizira nikoga ni ništa” – kako kaže vrli kolega Srhoj. Samo što kocka ne tangira niti ukazuje na razloge vlastitog rođenja u gradu. A ako je ona znak postojanosti, stabilnosti ili, kako kaže Ocjenjivački sud, znak “nepredanosti”, “mi obićni ljudi ne vidimo ništa u kocki što bi je povezivalo s Domovinskim ratom” (branitelj). Ali ne treba zaboraviti da smo svi mi “obićni” ljudi, kojima je samo dojadila tupost i doslovnost spomenika, jednako kao i njihova nerazumljiva ekskluzivnost.

Spomenuti branitelj kaže; “ako apstrakcija treba predstavljati spomenik pobjedi, onda je i ta pobjeda bila apstraktna”. A ako je netko izgubio konkretan, fizički život, ruku ili nogu, onda je i ova kocka “bez simbolike grada, države i vjere” (branitelj) stradalom čovjeku jako daleko, tj. apstraktno. U tome je, u neku ruku branitelj u pravu. Napetost tipična u Hrvatskoj da sve bude suvremeno, ili jučer moderno, da svaki spomenik bude bezgriješno začeće novosti, nalazi na otpor ne samo citiranoga branitelja, nego i samoga L. Mumforda koji kaže da je težnja k modernom - suvremenom spomeniku proturječna u sebi.

“Ideja modernoga spomenika istinska je terminološka kontradikcija. Ako je nešto spomen-ik, onda nije moderno, a ako je moderno, onda nikako ne može biti spomenik.” Stoga, ako se s ovime složimo, a nije se teško složiti, kažimo: dovraga i ovakvi natječaji, procedure i cijeli mehanizam, dovraga i glumljenje vidovitosti i naziranja velike umjetnosti, dovraga i svi mi, manji ili veći vrsni stručnjaci (kojih doista u ovom Ocjenjivačkom sudu ima).

Pismeno djelo

I onda, nakon što svi mi odemo dovraga, što je činiti? Jednostavno, pozvati dobroga majstora koji će stvoriti pismeno djelo nalik mnogima po svijetu, djela kakvih je sva sila na svim stranama civilizirana svijeta i koja se mogu primjerice susresti u Engleskoj ili Nizozemskoj, djela lišena pretenciozne, napete priče o velikom umjetničkom rješenju. Neka to bude korektan akademski rad bez mnoštva pojedinosti izvan ovih trica i kučina s kojima je obasuta zemlja uzduž i poprijeko. To bi bilo najpoštenije. Ovo glumatanje sadržaja koji se ne vidi, svih ukazanja u heksaedru ili obelisku svega i ničega lažno je i intelektualno pretenciozno. Prepustite sve znalcu-kiparu-zanatliji neka tu zadaću obavi pošteno i odgovorno.

Jer čemu ta prenemaganja s umjetnošću ili opismenjivanje onih koji su platili najveću cijenu. I ako netko, u ovoj posvemašnjoj spomeničkoj kretenizaciji, misli da je to malo, vidjet će da se pomanjkanje zanata danas gadno osvećuje i da su brojni spomenici i Domovinskom ratu i Prvom predsjedniku čiste trice i kučine u glavama u kojima mentalno još caruje soc-realizam, ali u njihovim rukama i u izvedbi nedosegnuti je soc-realistički uzor.

Dakle, dvoumimo se između tupe doslovnosti bez osnovnih zanatskih znanja i ekskluzivnosti spomenika ( Silađin, oblelisk, kocka, Franić…) kojemu treba tumač koji će objašnjavati što se zapravo htjelo reći. Treba naručiti pismeni rad i u njegovoj jasnoći vidjeti barem zanatsko poštenje. Jer ovdje već previše ima skulptura kotlokrpajućega, tupoga, polupismenoga, niškoristi kipova koji mogu, bez nelagode, jedino preživjeti niti svečana otvorenja (na kojima nije važan niti kip niti kipar nego mažoretska čeljad, tj. političari), ali i onih kojima treba certifikat o izvrsnosti ili objašnjenje što zapravo predstavljaju. U tom smislu niti još jedna kocka neće puno škoditi osim što će produbiti ovdje poslovični procjep između onih modernih i nemodernih, naprednih i nazadnih.

Potreba za jasnoćom

A moglo se u natječajnim radovima vidjeti i jasnoću simbolike, i ljekovitu doslovnost. I onako kako je Spomenik Prvom predsjedniku u Kninu u rješenju K. Hraste i vijorećoj zastavi propustio vidjeti umjetnički, prostorni i značenjski potencijal, tako je i ovdje propušteno to učiniti s rješenjima Marka Gugića i Petra Barišića. Primjerice, u drugonagrađenom radu Marka Gugića riječ je o metalnom uspravljenom stablu s krošnjom koje je po svojim dimenzijama i predviđenom mjestu ostalo nekako frustrirano među moćnim stablima.

A obrazloženje Ocjenjivačkog suda obiluje samim hvalama za rješenje. Ono govori o “jakoj simbolici drva o rastu”, o “optimizmu”, oblikovnoj eleganciji, prozračnosti i suptilnosti rješenja” (?!!) Nije to niti sve. Ocjenjivački sud ističe da je ovaj rad “jedino ostvarenje koje simbolizira optimizam i nepredanost i na taj način komunicira natječajem traženu simboliku” To je, dakle, jedino rješenje. I ništa!? To je valjda stoga što je Ocjenjivački sud “pomalo zabrinut za status rada zbog njegovih nedostatnih dimenzija. Mišljenja smo da bi te dimenzije rada trebalo uskladiti sa situacijom u parku, tako da spomenik povećanjem dimenzija bolje afirmira svoju znakovitu simboliku.” Rješenje dakle sadrži i simboliku i dramatiku, ali je izgubljeno u prostoru. Pa šta je Marku Gugiću, tom sinu brodograditeljstva, zakovica, varenja čeličnih oplata i velikih limenih površina, povećati rješenje i riješiti problem?

S druge strane, i rad Petra Barišića (posebno priznanje) s pomičnim elementima koji su calderovski osjetljivi na strujanje zraka i vjetra sadrži i zvuk koji tim strujanjem nastaje. I tim je nesuđenim Kopnenim zadarskim orguljama bilo tijesno u prostoru. A rješenje zahtijeva samoću kojoj ne bi konkuriralo ništa. Pa promijenite lokaciju. Ima ih. Nije park na Relji jedino mjesto. Tema i žrtve traže taj napor.

Ali vratimo se kocki. Ako je Ocjenjivački sud primijenio kriterije iz natječaja (umjetnička i simbolička vrijednost djela, jasna sugestija žrtve i pobjede, simboli hrvatske državnosti, primjerenost i jasnoća prikaza zamisli, atraktivnost rješenja) – puno toga ostaje neispunjeno. Obrazloženje da je kocka simbol snage, stabilnosti, odlučnosti općenita je pohvala kocki, a manje kiparu i rješenju.

Konkretna apstrakcija

Naposljetku vrlo je zanimljiva sugestija Ocjenjivačkoga suda autoru da iznađe mogućnost notiranja činjenice da je spomenik posvećen svim poginulim u Domovinskom ratu na području Zadarske županije. Koliko razumijem, ako razumijem, to je zahtjev da autor tekstom pojasni zadarsku kocku kako ne bi ostala opće dobro, odnosno - svačija. Stoga joj treba legenda ili naslov kako bi nejasnoća bila manja. Uz to, zadarski natječaj nastavlja dvojbenu praksu koja se provlači gotovo svakim natječajem u posljednje vrijeme, a odnosi se na uvjet da na njima mogu sudjelovati samo umjetnici sa završenom Likovnom akademijom, što je smrtna predsuda nekim najboljim rješenjima i u Hrvatskoj i u svijetu. A zahtjev da natjecatelj ima već tri izvedena rada u javnom prostoru, to je tek pravi biser. Tako će svi Malenice i Gregovi, svi lokalni Meštrovići, ili makar Michelangeli (za razliku od mladih i dobrih kipara koji će do prvoga rada, ako ga bude, zaći u treću dob) lako udovoljiti tom uvjetu.

I u svemu tome nedostaje tihog ljudskoga glasa i sudbine. Primjerice, i Zagreb i Zadar mogao bi se sjetiti studenta režije Luke Skračića koji je, nakon što je proživio pakao Zadra, stradao pred kazalištem i akademijom u Zagrebu koju je pohađao. To nije niti apstaktno niti figurativno. To je konkretno.

S kockom ili bez kocke, mi smo uvijek na početku. Ili je ništa ili je sve; tupost rekonstrukcije i teror doslovnosti, ili kocka i obelisk.

Samo je Vladimir Dodig – trokut!!