Skulptura Ivana Kožarića “Crveni znak”, koja se postavlja na ugao Gajeve i Bogovićeve ulice, jedan je od najpozitivnijih događaja za zagrebačku javnu plastiku još od “Prizemljenog Sunca” istog autora iz 1971. godine.
Kada je Kožarić dovršio “Prizemljeno Sunce”, koje je tada stajalo ispred HNK, prva reakcija prvog prolaznika bila je da zaustavi svog fiću kojim se vozio pokraj skulpture, izađe i lupi skulpturu - nogom. Toliko je bio iznerviran. Kasnije su ju i palili, jer je izvorno bila od plastike.
“Prizemljeno sunce” najkarizmatičnija je zagrebačka javna skulptura, o njoj je snimljen i film.
Gaj je sa strane
Hoće li biti jednako emotivne reakcije na “Crveni znak”, razlomljenu crvenu visoku liniju koja se naginje nad prolaznicima u centru grada? Treba ovoj skulpturi poželjeti barem dio snažnih emocija kakve su bile kod njezine prethodnice.
Inače, možda je paradoks u tome da je ideju o postavljanju Kožarićeva “Crvenog znaka” dao arhitekt Branko Silađin, autor nemušte skulpture Franje Tuđmana koja je pobijedila na natječaju u Splitu. Sve ove promjene dio su nove gradske strategije vezane uz javnu plastiku, pa će se tako u u Bogovićevoj ulici na jednoj od fasada postaviti reljef (“Pas lutalica” nepoznatog autora) koji se sada nalazi unutar jedne banke.
Skulptura “Crveni znak” nastala je 1969. godine. Originalni model čuva se u Gliptoteci HAZU, visok 2,60 metara. Jedan odljev u vlasništvu je zbirke Filip Trade, drugi Kolekcije Marinko Sudac. Skulptura postavljena u centru grada mnogo je viša, nastala je prema crtežima, uz dozvolu autora.
Postavljena je na istom mjestu gdje je stajala bista Ljudevita Gaja autora Tome Serafimovskog, a koja je izgledala kao da je načinjena u 19., a ne 21. stoljeću, i to loše. Gaj je posve povučen sa strane, pa se sada čini kao da je reljef na fasadi obližnjeg restorana.
Premještanje Sunca
Nadalje, skulptura “Prizemljeno Sunce”, koja je trenutačno na restauraciji, prema ideji povjesničarke umjetnosti Eveline Turković i ravnatelja Galerije Forum Antuna Maračića, te poveće grupe stručnjaka zajedno s njima, izmjestit će se sa sadašnje lokacije, ali samo za koji metar. Naime, spomenik stoji previše u samom centru sjecišta ulica pa zapravo negira svoju izvornu ideju, što je često znao tvrditi i sam njezin autor. Kožarić je nedavno i poslao pismo na adresu gradonačelnika Milana Bandića moleći za promjenu pozicije skulpture: “Potrebno ju je izmaknuti iz sjecišta simetrala dviju ulica, u ekscentričnu poziciju kako bi djelovala spontano i primjereno mojoj prvotnoj ideji tijela koje je stihijski prizemljeno u gradski prostor”, stajalo je, među ostalim, u pismu.
- Mimo svoje prvotne ideje Sunce je upotrebljeno kao dekorativni element, odnosno degradirano je na ukras ulice. Postavljeno u sjecište simetrala Petrićeve i Bogovićeve, strogo pravilno i centralizirano, između dva reda uličnih lampi, u kvadratni crni okvir na kamenu ulice, Sunce je tako ukroćeno, kastrirano, odnosno neutralizirano u svojoj energiji - pojašnjava Antun Maračić.
Osim navedenog, trebala se spriječiti ideja koja bi bila uistinu nezgodna po Kožarićev rad, a ta je da se “Prizemljeno Sunce” smjesti ispred zgrade Ferimporta Stanka Fabrisa koju projektira, poštujući autorov izvorni rad, arhitekt Milan Šošterič. Šošteričeva je zamisao, naime, bila da se Sunce upotrijebi kao dio dekoracije, čime bi, kako ispravno smatraju iz inicijativne grupe vezane uz Kožarićevu skulpturu, dodatno bila ugrožena njezina autonomnost. Ideju nije podržao niti sam umjetnik.
Doprinos Marije Ujević
Podsjetimo i kako je Kožarić autor intrigantne, no nerealizirane ideje da se postavi skulptura “Nazovi me kako hoćeš” koja bi se vidjela s prozora njegova stana, na uglu Vukovarske i Savske ulice. Gigantska skulptura zamišljena tako da se nadvija nad dvjema tramvajskim tračnicama te cestovnim prometom, nalik je na praživotinju.
Naravno, ne treba zaboraviti na doprinos Marije Ujević i njezine javne plastike, no, ako cijeloj Kožarićevoj priči pridodamo A. G. Matoša koji grli prolaznike na Strossmayerovom trgu, jasno je da je riječ o umjetniku koji je promijenio percepciju javne skulpture, koja u njegovoj interpretaciji komunicira s publikom, što mogu rijetki.