IN MEMORIAM

IKA ŠKOMRLJ Bila je posebna kao i njezine kreacije, ličnost koja je obilježila jedno veliko razdoblje našega kazališta

 Neja Markičević / CROPIX
 

Nema nam više Ajki! U 86. godini preminula je Ika Škomrlj Ajki, legendarna hrvatska kostimografkinja. Po nekima najbolja, po drugima ponekad baš i ne, no svakako ličnost koja je djelom i osobnošću obilježila jedno veliko razdoblje u likovnom identitetu našega kazališta.

U 50 godina djelovanja ostvarila je kostime u oko pet stotina dramskih, opernih i baletnih predstava, od Zagreba do Dubrovnika, Osijeka, Rijeke do New Yorka, Lisabona i Napulja, i opet natrag do svog rodnog Zagreba. U Zagrebu je i diplomirala scenografiju u razredu Kamila Tompe na Akademiji kazališne umjetnosti, no bila je prije svega kostimografkinja. Majstorica odjeće koja je često imala glavnu ulogu.

Voljela je, kako mi je jednom rekla, “krpe, na sebi i drugima od malena”, a kasnije je zavoljela crtež, boju, kroj, povijest, ličnost koja “krpu” nosi..., baš sve što jedan kostim razlikuje od drugog. Na sceni koju je strasno voljela i odijevala od komorne do spektakla.

Prepoznatljivo svoja

Ajkini su kostimi uvijek bili posebni poput nje same, kako joj je monografiju i naslovila Martina Petranović - “Prepoznatljivo svoja”. Nisu bili ni staromodni ni revolucionarni nego baš njezini, Ajkini. Precizni u dosluhu sa spektakularnom regimentom redatelja, a nerijetko u procesu stvaranja popraćeni burnim temperamentom i zagrebačkim žargonom koji joj je pristajao kao saliven.

Saliveno je bilo i ruho njezinih scenskih junakinja i junaka, osobito pažljivo i detaljizirano kod žena koje su morale i glumiti, i pjevati, i plesati, jer s muškima je bilo jednostavnije. Povijesni ili suvremeni muški kostim trebao je točnost, a ženski još ono “nešto” što je i sama sebi nerijetko znala priuštiti. Da, bila je ekstravagantna i lijepa. Na sceni i na cesti!

Pripadala je generaciji velikih s kojima je radila: Kosta Spajić, Vlado Habunek, Božidar Violić, Joško Juvančić, Petar Veček, Ivica Kunčević u drami i operi, posebno je voljela Petra Šarčevića, a Milko Šparembek bio je njezin “neprikosnoveni” u baletu. S ovim majstorom napravila je u “svom” Hrvatskom narodnom kazalištu čuda: “Amadeus monumentum”, “Pjesme ljubavi i smrti”, “Carmina Krležiana”, “Faust”... Bili su idealan par misli, znanja, refleksija. No Ajki je radila i prvu našu rock operu “Gubec Beg”, ali i “Kralja Gordogana”, “Glembajeve”, “Dubrovačku trilogiju”... i “Carmen”, “Samsona i Dalilu”, “Don Carlosa” i čak tri “Zrinska”, Spaićevog, Habunekovog i Dolenčićevog, i “Labuđe jezero” i “Trnoružicu” i “Romea i Juliju”.

ULUPUH

Nagrade

Često u suradnji s kolegicom Dianom Kosec Bourek, a kasnije s mlađima kojima je bila i mentor i prijatelj a koji su i sami ostvarili iznimne opuse poput Đenise Medvedec i mnogih drugih. Radila je kostime i za Histrione koje je jako voljela, i za Vrdoljakovu seriju “Prosjaci i sinovi” te filmove “Gospoda Glembajevi” i “Duga mračna noć”, radila je i paradne vojne uniforme...

Bila je Ajki veliki radnik, i znalac, umjetnica i “šljakerica”, marljiva i beskrajno darovita. I prgava, najčešće s pravom. Za sve to dobila je nagrade Vladimir Nazor i priznanje ULUPUH-a za životno djelo. I monografiju u kojoj su zaštićeni od protoka vremena ostale njezine majstorije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:14