Uvijek mi bude simpatično kad pisci promoviraju likovne umjetnike koji su im bliski, i obrnuto, jer se rađa posebna sinergija, drukčiji pogled od uobičajenog kunsthistoričarskog, a još kad to čini pisac koji je sklon crtežu, to bude i poticajnije.
Tako sam na društvenim mrežama vidjela da Damir Karakaš poziva na izložbu Jelene Sokić, hvali je.
Izložba dugačkog naziva "U ovaj sat, svatko bi trebao stati na ulici i gledati kako sve pomalo zri" može se pogledati u zagrebačkoj galeriji Forum. Naslov je preuzet iz pjesme "Grapa u rujnu" Cesarea Pavesea, koja je navedena na početku popratnog kataloga u prijevodu Marka Gregorića. Napisana 1936. godine, prilično je slikovita, opisuje zrenje, kako se radi grapa ujesen, sve je jako upečatljivo. Tko živ može odoljeti ovim stihovima i nostalgično ne zamišljati ranu jesen: "U ovaj sat vide se samo žene, te žene ne puše i ne piju tek stoje tako na suncu i griju si leđa, kao da su voćke. Zrak, sirov od magle pije se kao grapa - sve ovdje odiše svojim mirisom."
Paveseovi stihovi
Slike ove umjetnice jednako su pričljive kao i stihovi, ne čudi da ju je privukao Pavese. Tehnički je prilično vješta. Ova umjetnica iz Splita studirala je u Ljubljani, usavršavala se u Italiji, i rukopis joj je drukčiji od ostalih na domaćoj sceni, rekla bih. Kao medij izražavanja koristi slikarstvo, crtež, video, grafiku, ali često i kombinaciju.
Dominira simbolika, groteska... "Shining" je naziv knjige Stephena Kinga, po kojoj je snimljen istoimeni film, kao i slike ove umjetnice koja se može pogledati u galeriji Forum. Teško je da se netko tko se dosta referira na pop-kulturu ne referira na film i knjigu, no na prvu je mi je teško povezati simboliku.
U njezinoj interpretaciji gledamo nečiji dnevni boravak, kroz prozor se naziru krovovi grada, zanimljiva je boja neba. Slika na zidu, zelena fotelja, trebao bi to biti prikaz građanskog stana. No, na stolu, uz dvije boce mineralne, leži čovjek, minijaturnih dimenzija u odnosu na stan i stol (zauzima tek mali djelić), a u pozadini lice prekriva žena u donjem vešu. Dominira ružičasta, odmotana rola WC papira. Na slici "Kolekcionar" naziru se samo oči, pogled kolekcionara. "Blue Rider on the Holiday" ima, barem po mojem ukusu, previše elemenata, iako to nije izvan kontrole, umjetnica namjerno ne stišava rukopis. Poziva na Salvadora Dalija. No, to je jedina slika na izložbi koja mi baš nije "sjela", ostalo je vrijedno svake preporuke.
Protagonisti slika
Pokazuje, ponekad, ružičaste zalaske sunca, siva podneva na ulicama, gledamo, recimo, replike protagonista tih slika na srednjovjekovnim ili renesansnim iluminacijama i slikama. Najmilija mi je naslovna slika, gdje dva para očiju "vire" iz trave.
Slike su nastajale posljednjih nekoliko godina. Među novijima je ovogodišnja "No more drama u Zagrebu". Sklupčano tijelo žene, boca pića, mislim prazna, i ekstremiteti tijela tamo gdje po prirodi stvari ne bi mogli biti. Ponekad neke slike, njihov sadržaj, graniče s noćnom morom, no iz te more ipak "izlaze" uz pomoć boje. Na dosta slika ljudi nose maske (tu bi se mogla naći, doduše, neka poveznica, no tanašna, s radom Pavla Pavlovića).
Na slici "Toliko o tome i tako dalje" svi su ljudi, mačke i psi, u vlastitoj perspektivi, iako u zajedničkoj sobi. Sve u svemu, zanimljiva izložba. Nije savršena, no zanimljiva.
Kustos izložbe Feđa Gavrilović tumači da se u prostorima na tim slikama "raspadaju nedefinirani objekti, ljudska tijela plutaju u njima i doživljavaju preobrazbe, a pejzaži se ponekada rascjepljuju da bi dopustili pogled nekim znatiželjnicima. Taj je svijet neuhvatljiv (možda, opet, kao jesenski osjećaj zrenja o kojemu piše Pavese), nesvodiv na poznate koordinate i predmete. Sve što se ovdje prikazuje proizlazi iz radosti slikarskog rastavljanja i sastavljanja formi, ali istovremeno i iz duboke nelagode koju proizvodi ova stvarnost i naša dnevna potraga za smislom osuđena na neuspjeh."
Nećete pogriješiti odete li pogledati ako ovu izložbu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....