U Karlovcu je ovaj vikend u kavani Central, nažalost napuštenoj, održan performans koji su izveli Vlasta Delimar i Milan Božić, a koji je izazvao popriličan interes. Naša poznata umjetnica piše o konceptu ovog rada, kao i o zanimljivoj povijesti kavane Central.
Prošle godine boravila sam u Karlovcu. Bila sam smještena u Zvijezdi, staroj jezgri grada, u kojoj je prije nekoliko godina počela totalna obnova da bi se ta gradska utvrda, povijesna destinacija, dovela u prvobitno stanje.
Pored zgrade u kojoj sam bila smještena nalazi se neorenesansna palača s unutarnjim atrijem obnovljena 1892. godine, kada je novi vlasnik Ludwig Schroiff preuređuje u hotel Central i kavanu istog naziva u prizemlju. Osim što je kavana Central bila mjesto okupljanja i susreta ljudi svih društvenih slojeva, mjesto na kojem se raspravljalo o raznim temama, na neki je način bila i kulturna oaza. Već na samom početku postojanja, početkom 20. stoljeća kavanski prostor postao je i kinodvorana te se smatra da je to bilo prvo kino u Karlovcu - Royal-Amerikan - gdje se paralelno uz projekcije filma izvodila živa glazba na klaviru ili ih je pratila glazba s gramofonskih ploča.
Uz kavanski život i kinoprojekcije, kazališne predstave, krabuljne plesove i razne zabave posjetitelji su mogli prelistavati i razne tiskovine i časopise.
Kasnije, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u podrumskom dijelu ispod kavane nalazio se i disko-klub Feferon.
Ako kultura stvara duhovno zajedništvo i jedan je od temelja demokratskih postignuća, tada bi bilo prirodno da nam društvo omogući i pristup tim kulturnim proizvodima.
Uključivanjem u problematiku obnove karlovačke Zvijezde i hotela Central, a kroz umjetničku gestu, željela sam opet postaviti mogućnost promišljanja o većoj svijesti dostojanstva identiteta jednog grada, u ovom slučaju Karlovca, te pokušati vratiti poštovanje i komunikaciju sadašnjosti s prošlošću uz razumijevanje važnosti same arhitekture.
Milana Božića sam na sudjelovanje između ostaloga pozvala i kao osobu/ratnika koji je 1991. proveo više mjeseci na karlovačkom ratištu za vrijeme Domovinskog rata te je u tom razdoblju doživio i prvo ranjavanje, a posebno emotivno vezan je za hotel Central, koji je za vrijeme Domovinskog rata služio kao stacionar za ranjenike.
Ulazak u devastirani objekt kavane Central u Karlovcu istovremeno je uzbudljiv i tužan moment. Uzbudljivo je što se duh kavane kao arhitektonski prostor koji je dobro definiran događajima u njemu još uvijek dobro osjeti, a tužno je gledati prašinu koja koprenasto prekriva cijeli prostor.
Zatvaranjem je prostor kavane izgubio svoju nekadašnju funkciju, ali ne i svoju povijest, no čeka milost da mu se vrati prvobitni smisao, dostojanstvo postojanja. Pokušajem revitalizacije kavane Central kroz umjetnički čin i reakcijom na ugroženost ovog prostora očekuje se neki novi početak.
U prostoru kavane Central bio je smješten veliki krevet na kojem smo boravili za vrijeme izvedbe. U prvom dijelu performansa smo se osvrnuli na povijest ovog objekta, u nastavku čitali eseje Markiza de Sadea koji se odnose na važnost stvaranja i razaranja te na to kako teatar može posredovati i biti društveno angažiran uz tu problematiku, a s obzirom na trenutačno stanje hotela Central. Završni dio odnosio se na sjajnu ženu Dragojlu Jarnević, koja je u Karlovcu živjela u 19. stoljeću.
Na samom kraju performansa u kavani, publika je pozvana da se pridruži kolektivnoj snimci ispred same zgrade kavane.
Dokument videozapisa kasnije će funkcionirati kao zaseban rad uz popratnu brošuru s fotografijama i tekstom Milje Špoljar, uz prijevod na engleski.
Videozapis će kao videofilm biti premijerno predstavljen na Međunarodni dan kulturne baštine 23. rujna 2024. godine, u gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić u Karlovcu uz razgovor s publikom.
