Impresivan je podatak kako Hrvatska broji više od 1000 utvrda iz srednjeg i ranog novog vijeka. Većina ih je poznata samo onima koji žive blizu, kao mjesta otkud su potekla današnja naselja i gradovi.
Njihov sustavni prikaz bio je zadatak kojeg se uhvatili urednici Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Vlatka Dugački i Krešimir Regan, koji su autori opsežnog rada Leksikon utvrda Hrvatske – srednji i rani novi vijek, koji donosi sustavni pregled gotovo 1100 lokaliteta. Na nešto više od 800 stranica, ovaj impresivan rad okuplja priče, povijesne podatke i arhitektonske detalje koji otkrivaju bogatstvo hrvatske fortifikacijske baštine. Nedavno je predstavljen u kuli nad Kamenitim vratima, sjedištu Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja."
Donosimo priče i legende o nekima od manje poznatih zamaka u Hrvatskoj iz ove knjige uz atraktivne fotografije.
Blagaj na Korani, tvrdi grad nad strmim kanjonom rijeke Korane nalazi se nedaleko od naselja Hrvatskoga Blagaja, sjeverno od Slunja. Ruševine Blagaja nalaze se oko 0,9 km sjeverozapadno od crkve Sv. Duha, na hrptu strma kamena poluotoka, koji s triju strana oblikuje rijeka Korana tako da mu je pristup moguć jedino iz smjera istoka. Sama litica na kojoj leže ostatci Blagaja uzdiže se preko rijeke. To je bila manja utvrda tlocrta u obliku duga i uska trapeza, dimenzija 55 m × 25 m. U izvorima utvrda se navodi pod imenom Turanj ili Blagajski Turanj. Dio istraživača drži da su je podignuli knezovi Blagajski potkraj XIV. ili početkom XV. stoljeća.
Utvrda je 1574. temeljito obnovljena po nalogu Hrvatskoga sabora u duhu renesansne obrambene doktrine, o čemu svjedoče ostatci kružnih kula. Unatoč obnovi, potkraj XVI. st. utvrda je napuštena, a u funkciju je stavljena nakon Karlovačkoga mira 1699. Još 1865. bila je u funkciji kad je u njoj stanovao krajiški časnik, a ubrzo nakon razvojačenja Vojne krajine 1871. bila je napuštena.
Nadalje, u Đakovu se kod katedrale nalazi utvrđena rezidencija bosanskoga biskupa. U dokumentima se prvi put spominje 1252. kao kuća biskupa Ponse, koji je zbog vjerskih sukoba u Bosni onamo prenio sjedište Bosanske biskupije iz Vrhbosne kraj Sarajeva, a tek 1402. kao tvrdi grad. U rukama bosanskih biskupa utvrda je bila sve do 1536., kad su je osvojili Osmanlije pod zapovjedništvom smederevskoga sandžakbega Memhet-bega Jahjapašića. U jurišu na đakovačke zidine osobito se istaknuo Arnaut Memi-beg, kojemu je sultan zauzvrat darovao đakovačko vlastelinstvo.
Njegovi su potomci gotovo 150 godina bili gospodari Đakova. Za osmanske vladavine Đakovo je bila nahija u sklopu Požeškoga sandžaka. U Velikom (Bečkom) ratu za oslobođenje (1683–99) Đakovo je 1687. oslobođeno bez borbe. Tijekom XVIII. i XIX. stoljeća stara je utvrda pregrađena u baroknu rezidenciju čiju jezgru barokne rezidencije čini stara utvrda, sagrađena najkasnije polovicom XIV. st. na mjestu starije rezidencije biskupa Ponse, zajedno s gotičkom katedralom sv. Petra.
Utvrda Garić smještena je južno od Podgarića, na vrhu dugačke i uske gorske zaravni, koja se strmo uzdiže sjeverno od najvišega vrha Moslavačke gore. Naziva se još i Garić-grad. U dokumentima se kao utvrda prvi put spominje 1256. godine. U Henrikovim je rukama bio do 1272., kad ga je ug.-hrv. kralj Ladislav IV. Kumanac dao na upravu zagrebačkomu biskupu Timoteju, a 1277. i trajno prepustio.
U rukama njegovih nasljednika Garić je do 1289., kad ga je otuđio dotadašnji kaštelan Ugrin. Njegovim gospodarom kasnije su postali Babonići, koji su ga držali do 1327. kad ga je preoteo slavonski ban Mikac Mihaljević. Pod banskom upravom Garić je do potkraj XIV. st., kad je ponovno došao pod vlast zagrebačkih biskupa. Njihova je vlast bila kratkoga vijeka jer se već 1412. kao njegova nova gospodarica spominje ug.-hrv. kraljica Barbara Celjska, a potom njezin suprug Sigismund Luksemburgovac, koji ga je 1429. s Velikim i Malim Kalnikom prodao zagrebačkomu biskupu Ivanu I. Albenu.
Pod vlašću njegovih nasljednika na biskupskoj stolici Garić je bio do 1444., kad ga je zaposjeo ban Matko Talovac u svojstvu gubernatora Zagrebačke biskupije, premda je čast zagrebačkoga biskupa još od 1440. obnašao Benedikt de Zolio... Riječ je o jednom od najstarijih, najbolje sačuvanih i najvećih srednjovjekovnih obrambeno-stambenih građevinskih kompleksa u Hrvatskoj.
Potom, nešto manje poznata Ključica, srednjovjekovni tvrdi grad na desnoj obali rijeke Čikole, devet kilometara jugozapadno od Drniša i 15 od od Šibenika. Naziva se još i Ključ. Najkasnije tijekom prve četvrtine XIV. st. sagradili su ga knezovi Nelipčići.
U dokumentima se prvi put spominje tek 1333. kao Clavi. Nakon smrti Ivaniša Nelipčića 1434., posljednjega muškog potomka te obitelji, Ključica je prešla u posjed Ivana VI. Frankopana i njegove supruge Katarine, koja ga je 1437. morala ustupiti hrvatsko-dalmatinskomu banu Matku Talovcu.
Nakon smrti brata mu Petra 1453. izbila je borba za baštinu njegovih malodobnih sinova Ivana i Stjepana, u kojoj su s jedne strane ratovali kaštelani njihovih cetinskih gradova potpomognuti Mletačkom Republikom, a s druge strane bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić Kosača i Ulrik II. Celjski, koji je pobijedio i zaposjeo Ključicu.
Nakon Ulrikove smrti 1456. ponovno je izbila borba za nekadašnju baštinu Nelipčića, koja je završila 1459., kad je Ključicu zaposjeo ban Pavao Špirančić, poslije cetinski i kliški knez. Nakon njega Ključica je prešla 1466. u posjed ug.-hrv. kralja Matije Korvina. Pod osmanskom vlašću bila je 1546–1648., kad su je oslobodile mletačke postrojbe za Kandijskoga rata (1645–69).
Nakon što se po završetku Morejskoga rata (1684–99) našla duboko u mletačkom zaleđu, izgubila je stratešku važnost i bila je napuštena. Ostatci Ključice nalaze se u kanjonu rijeke Čikole, oko dva kilometra uzvodno od njezina ušća u rijeku Krku, na hrptu s triju strana strma brda, oko 100 m iznad rijeke Čikole, te joj je prilaz najlakši sa sjeverozapada. To je bila velika utvrda četverokutna, gotovo pravokutna tlocrta, dimenzija 61 × 70 metara.
Ružica, tvrdi grad na sjevernim obroncima Krndije, nalazi se tik iznad suvremenoga naselja Duzluka, oko 2,5 kilometra jugozapadno od Orahovice. U dokumentima se spominje pod latiniziranim mađarskim imenom Raholca, Rahovca, Rahonca i Rahóca, a današnje ime nastalo je kao iskrivljena verzija srednjovjekovnoga imena. Posljednja arheološka istraživanja na Ružici potvrdila su vrijeme njezine gradnje potkraj XIV. ili poč. XV. st. Sagradili su je Ladislav i Emerik Iločki kao utvrđeno sjedište svoje polovice orahovičkoga vlastelinstva jer su njihovi rođaci Orahovički vladali drugom polovicom iz obližnjega Staroga grada.
Kad su Orahovički 1427. izumrli, njihov dio posjeda naslijedili su Stjepan i Nikola Iločki, a ubrzo samo Nikola jer je Stjepan 1430. preminuo. Nakon Nikoline smrti Ružicu je naslijedio njegov sin Lovro i uživao sve do 1495., kad ju je zbog pobune protiv ug.-hrv. kralja Vladislava II. Jagelovića privremeno izgubio, s ostalim obiteljskim posjedima. Već iduće godine kralj mu je vratio Ružicu, te ju je držao do smrti 1524.
Za osmanske vladavine Ružica je od 1545. bila utvrđeno sjedište Orahovičkog kadiluka i nahije u sastavu Požeškoga sandžaka, a od približno 1600. i sjedište Požeškoga sandžaka. Tijekom Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99) Orahovicu su zapalili hrvatski konjanici pod zapovjedništvom Ivana Makara, a pod habsburšku je vlast prvi put pala 1687., a trajno 1690. Tada ju je preuzela Dvorska komora, za čije je vladavine Ružica napuštena. Ostaci Ružice nalaze se na vrhu s triju strana strma brda te joj je pristup najlakši s juga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....