DIZAJNER IVAN IVEZIĆ

Fotografija Olivera zbog naočala nije baš bila lijepa. Pa sam naočale pretvorio u njegov logotip

Ivan Ivezić
 Tomislav Krišto/Cropix
Terezu Kesoviju u ono vrijeme nije smio nitko ni fotografirati osim mene

“Nije baš bila lijepa fotografija, Oliver je imao one velike naočale, kao baterije. Inače se nikad nije dao fotografirati bez naočala, rekao je da ga jedino žena bez njih može vidjeti. Kasnije je nosio ipak nešto tanje...”, govori dizajner Ivan Ivezić kako je nastao dizajn omotnice drugog Oliverovog albuma “Malinkolija” gdje su glavni element dizajna upravo konture Oliverovih naočala koje su postale nešto kao Oliverov logotip.

Ivezić je i danas aktivan. Hrvatske pošte uskoro planiraju izdati poštansku marku s likom Olivera Dragojevića baš sa spomenutog LP-a čiji dizajn potpisuje Ivezić.

Tri covera dnevno

Ivan Ivezić najčešće je spominjano ime na omotima Jugotonovih ploča u razdoblju od 1967. do 1991. godine. Njegove su naslovnice albuma “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta, “Nadalina” Olivera i Borisa Dvornika, “Split ‘71” s apstraktnim cvijetom, “Kad fazani lete” Azre... Čitavo mnoštvo. Nekad je znao dnevno napraviti po dva, tri covera dnevno. Tijekom karijere napravio je preko tri tisuće covera.

Neposredan je povod našem razgovoru izložba “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.” koja je u utorak otvorena u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu.

Ivan Ivezić, rekorder Jugotonovih vinila, autor je i poznatog redizajna logotipa Jugotona u kojemu potpuno nestaje do tada prepoznatljiva notna ljestvica. Dobitnik je brojnih nagrada za dizajn i ambalažu, poput jugoslavenskog Oskara za ambalažu i Zlatnog Savropaka.

Karijeru je počeo, govori mi, nakon Škole za primijenjenu umjetnost, kao fotograf sprovoda. Kako se uopće postaje fotografom sprovoda? “Radio sam preko neke agencije koja je organizirala sprovode i oni bi me pozvali. Sjećam se da sam jednom u Ivanjoj Reci morao doći u kuću prije sprovoda i slikati otvoreni lijes. Potom me sin pokojnice odveo iza štaglja da usput fotografiram njega na konju. Odustao sam, nije to bilo za mene. No, tako sam se počeo baviti fotografijom.”

Nakon toga odlazi u Vjesnik: “Bio sam urednik kulturnog izdanja koje je izlazilo za vikend. Tamo sam radio dok se nisam oženio i dobio dijete. Bilo je puno dežurstava po noći, nije to bilo za novopečenog oca. Kada bi se pojavila neka praznina na stranici, na brzaka bih morao nacrtati neku vinjetu. Bila su olovna slova, nije ih se moglo širiti ili smanjiti”, govori.

Komisija za šund

“U glavnoj je dvorani, inače, bila velika tabla i novinari su na njoj dobivali ocjene. Svaka ocjena nosila bi bodove. Koliko bi bodova novinar skupio, takvu je plaću imao.” A što ako netko nije bio dobar s urednikom pa ga je ovaj zakidao? “O svemu je na kraju odlučivao glavni urednik. U moje doba bio je to Josip Vrhovec. On je bio strog. Kad bi došao, morali smo svi sjesti. On je bio na čelu odbora koji je ocjenjivao tekstove”, govori naš sugovornik i nastavlja: “Bilo je raznih odbora u to doba.

U Jugotonu smo imali Komisiju za šund čijim sam često bio članom. Preslušavali smo pjesme, i odlučivali koja je šund, po zvuku ili pjevanju. One za koje se procijenilo da su šund bile su dvadeset pet posto skuplje.” A jesu li se bunili oni autori čiji su radovi proglašeni šundom? “Nisu, bili su sretni da im se ploča izda, nije im to predstavljalo problem.”

U Jugotonu se nastavlja baviti fotografijom pa su na naslovnicama mnogih albuma upravo njegove snimke: “Terezu Kesoviju u ono vrijeme nije smio nitko fotografirati osim mene. Fotografirao sam i Ljupku Dimitrovsku, Radojku Šverko, sve su se željele snimiti kod mene. Atelje sam imao u kući. Supruga nije radila, već bi pomagala meni.

Znalo bi se dogoditi da bi pjevačice dolazile i plakale, a ona bi ih tješila. Bila je dobra s Đurđicom Barlović po koju je poslije snimanja znao dolaziti njezin budući muž. Subotom bi se nalazili kod Ljupke ili kod nas. Elvira Voća se, nakon što smo dobili kćer Nikolinu, često s njom igrala, onda je i ona ostala u drugom stanju.”

I danas živi kao i onda u Dubravi. No, kao mjesto njegova rođenja navodi se Slavonski Brod. “U tom sam gradu rođen slučajno. Bilo je to za vrijeme Drugog svjetskog rata. Otac je bio željezničar, i tamo su ga preselili. Kako je mama bila u drugom stanju, rekli su da je najbolje da ide s njim, i ja sam se praktički rodio na stanici, na kolosijeku. Imao sam samo par mjeseci kad sam došao u Zagreb. Tata je prvo dobio kuću u Sesvetama, tada su se kuće dijelile. Potom se sele u Dubravu.”

image
Tomislav Krišto/Cropix

Rad na plaži

Ivan Ivezić pokazuje nam prve plakate koje su štampali šezdesetih godina, za Ivicu Šerfezija, Radojku Šverko, Daliborku Stojšić... “Daliborka je bila supruga Žarka Dančua. Prava ljepotica... Sve je bilo u sitotisku, crnobijelo, tada nije bilo boje, malo smo dodavali tonova. Prvi kolori su se zatim radili u Beogradu.”

Nije stigao, kaže, niti preslušati sve LP-e za koje je radio naslovnice. Narodnjake nije volio, za ostale često nije bilo vremena: “Kud bih došao da sam sve preslušao. Recimo, ako se sjećate San Rema. Ja sam unaprijed morao napraviti više rješenja, jer se nije znalo tko će pobijediti, pa onda samo staviti pobjednika.”

Ima li neke naslovnice koje bi radio izdvojio, pitamo ga. “Splitski festival uvijek mi je bio drag. Dok su se drugi zafrkavali na plaži, ja bih i na plaži crtao na pijesku pa snimao za sljedeću godinu. Osim toga, ima i pet, šest omota koje sam radio, a na kojima je bila fotografija moje supruge. LP se zove Najveći uspjesi. Što ćeš staviti na naslovnicu? Ja snimim suprugu. Najveći uspjesi, to mi je žena. I danas imam tu naslovnicu na zidu. Snimao sam i njezine noge na koturaljkama za jednu drugu naslovnicu.”

Zlatno doba diskografije pamti po Bijelom dugmetu i Zdravku Čoliću. Bilo je to doba velike produkcije: “Istodobno sam znao imati tri, četiri omota na stolu koje bih ujutro predao. Znao sam s obitelji biti dva mjeseca na moru, slali bi mi narudžbe poštom i ja bih slao rješenja natrag. Bio sam dobar sa svim urednicima.” Dobro je i zarađivao: “Znao sam susresti kolege iz Primijenjene u gradu, i otići na kavu. Kada sam im rekao koje novce dobivam po ploči, rekli bi mi da je to za njih presitno, da oni ne bi za te novce radili. No, na odlasku bi me pitali da im posudim sto dinara. Stvar je bila u velikoj produkciji.”

Na izložbi u Galeriji HDD više je njegovih radova. Na naslovnici je jedne Josip Broz Tito, riječ je o LP-u s njegovim govorima. “To je ona crvena sa zlatnim obrubom, u sredini je reljefni Tito, fotografija je u krupno.” Je li za Tita morao pratiti posebna uputstva? “Ne. Ne znam je li mi se ikad dogodilo da mi prigovore. Jednom sam radio na LP-u kojem je na naslovnici bila snimka Velebita. Bilo je tamo grmlje u obliku slova u. Onda su rekli da sam to namjerno stavio, pa me istraživala policija, tadašnja milicija. Ja nisam niti vidio da je grmlje u tom obliku. Onda smo išli projicirati, da se vidi da je riječ o grmlju.”

A naslovnicu za “Bitangu i princezu” je radio nakon Dragana S. Stefanovića, jer je Jugoton zabranio prvu verziju. “Stefanović se naljutio među ostalim i jer je on želio za njih raditi sve ekskluzivno.”

Očevim stopama

Slikarica Nikolina Ivezić njegova je kćer, i par puta je rekla u intervjuima kako je karijeru započela uz oca: “I sin Nikica je isto išao u Školu za primijenjenu umjetnost, učio je fotografiju. Moja pokojna supruga je studirala solo pjevanje, no odustala je nakon što smo formirali obitelj, tako da smo svi zajedno radili.”

Na kraju komentira i koliko mu je posao otežavala taština glazbenih zvijezda: “Muškarci su mi bili kompliciraniji, govorili su ‘ovo ne valja jer nisam lijep na fotografiji’ i slično. Žene su bile puno jednostavnije”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:58