NESVAKIDAŠNJA IZLOŽBA U NEW YORKU

FOTO: TISUĆU I JEDNO LICE LEONARDA COHENA Postav u Jewish Museumu vrvi od njegovih portreta, stihova, misli, glazbe

 Ivan Herceg
 

Leonard Cohen pratio me s plakata u podzemnoj željeznici i po ulicama New Yorka otkad sam stigao u SAD potkraj travnja. Izložba o tom legendarnom pjesniku i kantautoru “A Crack in Everything” upravo je, naime, 12. travnja bila otvorena u Jewish museumu na 5. aveniji & 92 ulici, a svi poklonici njegova rada mogu je razgledati do 8. rujna.

Na tri kata, u bezbroj soba na svoj je način Cohena prikazalo 14 umjetnika i 18 glazbenika iz 10 različitih država.

Soba depresije

Ušavši u rano poslijepodne u muzej, skrenuo sam prema prvom izložbenom prostoru, Sobi depresije, radu umjetnika Arija Folmana iz Haife, gdje su me zbog gužve zaustavili i zatražili da stanem u red te 25 minuta čekam na pojedinačni ulazak. Vrijedilo je, jer čim sam ušao i, prema uputama, legao na ležaj nasred potpuno mračne sobe – Cohen me doslovce pokopao.

Ivan Herceg

Uza zvuke i stihove njegove prekrasne pjesme “Famous Blue Raincoat”:

“It’s four in the mourning, the end of December/ I’m writing you now just to see if you’re better/ New York is cold, but I like where I’m living”…, na svim se zidovima i stropu projiciraju riječi, sličice golubova mira, križeva, Davidovih zvijezda, kruna od trnja, Buda, sjekirica, omči, spojenih srca... Kako pjesma prolazi, te se sličice polako skupljaju na vašem odrazu koji vidite kroz polutamu na stropu te vas polako ukapaju, na vama stvaraju svijetlosrebrni grobni humak. A to je takva čarolija da zapravo nakon što je pjesma završila nisam želio izići, poželio sam opet leći i “umirati” uz njegovu glazbu. Osjećao sam se doista kao u raju. Naježen, dezorijentiran.

Ivan Herceg

Izišavši i ušavši u drugu mračnu sobu, vratio sam se u realnost. U njoj se neprekidno na svim zidovima projiciraju isječci iz mnogih Cohenovih intervjua, dokumentaraca, a on govori o poeziji, glazbi, koncertima, ljubavi, braku, depresiji, politici… Među ostalim, o poeziji kaže kako “ona za njega nije sam život, nego dokaz života”. Redaju se i citati i kritike o njegovoj knjizi “Prekrasni gubitnici”, biseru iz njegove prozne ostavštine, zbog koje su ga bili proglasili “verbalnim masturbatorom”.

Ivan Herceg

Posjetitelji sjede i leže kao u kinu ili na kućnoj projekciji. U trećoj sobi na prvom floru, ujedno i najglasnijoj, prikazuju se dijelovi koncerata iz Cohenovih različitih faza. Posjetitelji glasno komentiraju, smiju se na dijelove filmova, a na ekranima na svim zidovima vrte se pjesme “Suzanne”, i njegov komentar o tome kako su ga prevarili i ukrali mu prava za tu pjesmu, pa “So Long Marianne”, “Like a bird”, “The Partisan” te posebno potresna “Dance Me to the End of Love”, uz koju Cohen govori o ljubavi, koncentracijskim logorima, te o tome kako starost zahtijeva dublju povezanost, dublju ljubav. Slijede i “Democracy” te dio jednoga govora o F. G. Lorci i pjesništvu, pa iskustvu s drogama, o filozofiji…

Ivan Herceg

Glazba, stihovi i zarazni Cohenov glas ne daju vam ići dalje. Ostajete i slušate “First We Take Manhattan”, “Hallelujah”, te divnu recitaciju u dahu “A Thousand Kisses Deep”. Slijede i stihovi iz “Anthem”, po kojima je izložba dobila ime, ali nema kraja. Život se vrti ispočetka. “Ring the bells that still can ring/Forget your perfect offering/ There is a crack, a crack in everything/ That’s how the light gets in”.

Ivan Herceg

Ulazim u treću sobu i sve je kao slično, glazba, citati, ali vas njegova magija drži koncentriranim. Uz zanimljivu crno-bijelu animaciju Kote Ezawe, Cohen prepričava neku smiješnu dogodovštinu. Iz prostorije u prostoriju ulazi se kao u mračne tajne, a tajni gotovo i nema. Pred nama je Cohen kakvog poznajemo, iskren i direktan, ciničan i zafrkant, zavodnik, borac…

Ivan Herceg

Penjem se na drugi kat i tamo me u jednoj prostoriji zapljuskuje 220 Cohenovih autoportreta s različitim zajedljivim, smiješnim i dirljivim komentarima. Mijenjaju se njegova lica, no slika ostaje ista.

Ivan Herceg

Produžujem u sobu sa zidom od zvučnika i organom na kojem gosti mogu i zasvirati dok Cohen čita iz knjige “Book of Longing” objavljene 2006. Taj je rad audio-video-elektronička instalacija “The Poetry Machine” iz 2017. Janet Cardiff i Georgea Bures Millera iz Kanade.

U idućoj pak sobi, među debelim crvenim zastorima, različiti ljudi, očito nasumice izabrani, u zboru i pojedinačno na odvojenim snimkama, ali uglas, pjevaju Cohenove pjesme “I’m Your Man”, “Everybody knows”…

Ivan Herceg

Kad ga izvode drugi

I, konačno, treći kat, na kojem posjetitelji, opet u zamračenoj sobi, u ležaljkama ili jednostavno na podu, u nizu mogu slušati Cohenove pjesme u izvedbi vodećih svjetskih glazbenika. Od Feist i njezine interpretacije “Hey, That’s No Way to Say Goodbye” preko Ariane Moffat s montrealskim simfonijskim orkestrom i ponovo “Famous Blue Raincout” te Mobyjeve “Suzanne” do The Nationala sa Sufjanom Stevensom, Ragnarom Kjartanssonom i Richardom Reed Parryjem u “Memories”.

Ivan Herceg

Razgledavao sam, slušao, gledao, upijao više od tri sata, ali to nije bilo dovoljno da se vidi i posluša sve. Za Cohena premalo. Treba ići opet. Do 8. rujna 2019. još ima vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 01:17