NEPOZNATI MEDAR

FOTO SENZACIJA KOJU JE KOLEKCIONAR NAŠAO NA HRELIĆU Nikad viđene snimke fotoreportera koji je najbolje ulovio industrijalizaciju Jugoslavije

 

Jedne nedjelje, u 5 ujutro na Hreliću, kolekcionar Petar Smiljanić primijetio je da jedan čovjek na tačkama nosi veliku količinu crno-bijelih fotografija. Čim ih je pogledao znao je da je to nešto vrijedno i na kraju se ispostavilo da je riječ o fotografijama Ivana Medara, koje je odmah otkupio, a danas se mogu vidjeti na izložbi pod nazivom “Ivan Medar: Život s kamerom”, otvorenoj u Domu hrvatske fotografije u sklopu HDLU.

Ovu nevjerojatnu anegdotu o pronalasku fotografija ispričao nam je kustos izložbe Fedor Vučemilović, kojemu je ovo već treća izložba kojom javnosti predstavlja zaboravljene fotografske umjetnike. Prvu izložbu, o Marijanu Szabi, u istom je prostoru postavio krajem 2016., a u proljeće ove godine slijedila je izložba o zadarskoj braći Brkan, čije su neke fotografije također pronađene slučajno, na buvljaku na Britancu.

Ivan Medar

Zlatno razdoblje

U nevelikom prostoru Doma hrvatske fotografije izloženo je 30 radova Ivana Medara, kroničara sredine prošloga stoljeća, koji čak nije ni bio obrazovan kao fotograf. Ivan Medar rođen je 1911. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i potom izučio za trgovca. No, fotografija ga je uvijek privlačila te se 1939. godine upisuje u Fotoklub Zagreb, koji tada živi svoje zlatno razdoblje: razvoj fotografije u tadašnjoj državi tih je 30-ih godina bio na vrhuncu, a stvara se i stil poznat kao Zagrebačka škola fotografije. Velike uspjehe tada bilježe Marijan Szabo, Tošo Dabac, Mladen Grčević, Milan Fizi, koji je kasnije napisao i knjigu o fotografiji, koja je i dan-danas klasik fotografske literature.

Kao član Fotokluba Zagreb Medar redovito izlaže, a poslije Drugoga svjetskog rata, od 1950. pa sve do umirovljenja 1972. radi kao fotoreporter-novinar Agencije za fotodokumentaciju. Po zadatku obilazi sve krajeve Jugoslavije te svojom kamerom bilježi socijalističku industrijalizaciju: hidro i termoelektrane, škole, hotele, autoceste, stambenu izgradnju, poljoprivredu, šumarstvo, radničke savjete i samoupravljanje. Na taj način postao je jedan od kroničara razvitka u cijeloj zemlji, a njegov čest kontakt s industrijskim kolektivima dao je i niz kapitalnih umjetničkih priloga koji daleko nadmašuju čistu dokumentaciju. Među njima se posebno ističe rad “Ljevač iz Zenice” (1955.) ili vareški “Rudar”, a svojim fotografijama radnika pokazivao je da bogatstvo stvara čovjek a ne politika i stroj.

Agencija za fotodokumentaciju izdaje i niz monografija čiji je Medar bio autor: hidroelektrana Jablanica, željezara Zenica, Tvornica lijekova Pliva, obnova HNK u Zagrebu te Bijelo biserje Jugoslavije, posvećenu konjima lipicancima. Zadnji veći objekt što ga je pratio objektivom bila je hidroelektrana Đerdap, a radovi iz tog ciklusa izloženi su 1977. u Muzeju grada Zagreba. Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu 1956. godine zvanje kandidata majstora fotografije, iste godine dobiva i počasno zvanje artist FIAP, a 1983. dobitnik je godišnje nagrade “Tošo Dabac” Fotokluba Zagreb. Autor je šest samostalnih izložbi, a preminuo je 1991. u Zagrebu.

Za njegovu kameru govorilo se da je produženo oko, a da je on umjetnik koji je prije svega znao gledati i čije je razmišljanje bilo koncentrirano na bit viđenog u čistom vizualnom smislu.

Vrhunac moderne

Izložba u HDLU počinje dvjema fotografijama arhitekture, koje ne prikazuju objekte u cijelosti, ali ih odmah prepoznajemo: renesansna palača Sponza u Dubrovniku i mirogojske arkade.

- Ovi radovi nastali su u razdoblju između 1945. i 1955. godine i predstavljaju vrhunac moderne, na njima se vidi virtuoznost i umjetnička kvaliteta koje nas svrstavaju u rang najrazvijenijih zemalja. Fotografije su kaširane na kartonu, a Medar ih je sam izrađivao na klorosrebrnom papiru, što ih je sve te godine koje su provele u nečijem podrumu sačuvalo od vlage, a poneki sitni ožiljci čine ih još značajnijima - ističe Fedor Vučemilović i dodaje da bi bilo zanimljivo saznati DNK ovih fotografija, ali da ni za jednu ne postoje negativi koji su nepovratno izgubljeni.

Tu je zatim fotografija poštara kojeg vidimo iz profila kako se po snijegu uspinje prema Kovačićevoj Palači burze, današnjoj zgradi Hrvatske narodne banke, čije jonske stupove također odmah prepoznajemo. Kao važnu fotografiju Vučemilović izdvaja i onu antičke statue, gdje Medar barata sa svjetlom kao slikar, a Vučemilović ga uspoređuje s čuvenim Robertom Mapplethorpeom, koji je također snimao skulpture inspirirane antičkom umjetnošću.

- Medar ne daje samo površinsko značenje slike, nego i intenciju onoga tko promatra - kaže kustos.

Posebna Medarova preokupacija bio je teatar, gdje njegova kamera samozatajno bilježi susrete i prizore predstava, ali iznad svega, kako piše u predgovoru izložbe Nenad Turkalj, zaustavlja u vremenu ličnosti kazališnih umjetnika: serija Medarovih portreta iz povijesti HNK vrijedan je umjetnički prilog dokumentiranju naših novijih kulturnih zbivanja. I na kraju, dolazimo do fotografije koju Vučemilović smatra možda i najvrednijom u ovoj zbirci, a koja je za ovu prigodu otkupljena od umjetnikove obitelji: riječ je o fotografiji žene koja uz stog sijena doji dijete, a nastala je po svojoj prilici također 50-ih godina.

- Tada je to bila gotovo pa erotska fotografija, dok bi danas takvo fotografiranje vjerojatno bilo utuživo - kaže kustos i dodaje da Medaru nikada nije dana prava vrijednost koju nedvojbeno zaslužuje.

500 tisuća snimaka

Ova izložba predstavlja nastavak istraživačkog koncepta nepoznatih ili zaboravljenih radova i autora koji vraća Medara na umjetničku scenu, ali i postavlja pitanja zbog čega umjetnici padaju u zaborav. Vučemilović smatra da bi se ova Medarova djela morala naći u Muzeju suvremene umjetnosti, ali, kao i u slučaju braće Brkan, sav trud se, kaže, svodi na nastojanje kolekcionara da se fotografije spase od zaborava.

Ne zna se koliko je Medarovih radova završilo u smeću; nekoliko njegovih fotografija posjeduje i Hrvatski povijesni muzej, nekoliko ih je u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju, a pretpostavlja se da njegov bogat opus broji čak 500 tisuća snimaka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 11:37