‘Fiume Fantastika‘: priča o zadnjih 200-tinjak godina riječke povijesti

Rijeka se, što se tiče ponude kulturnih sadržaja, u petak činila kao New York ili London, dakako onaj prije pandemije: Na Biviju na plaži Damir Čargonja Čarli napravio je šesto izdanje Art kampa Empeduja, sa Sinišom Labrovićem koji satima peca iz akvarija, performericama koje su, bez da je to dovelo do obnove Jugoslavije, napokon izvele onu “Jugo jogu” koje se danas zasluženo zaboravljeni general Željko Glasnović toliko bojao... U Opatiji je zatvoren Liburnija film festival, u Art kinu Croatia lansiran je, pak, Rijeka film festival.

Iste večeri na Delti je, u Exportdrvu, u sklopu programskog pravca “Slatko i slano” Europske prijestolnice kulture, otvorena izložba “Fiume Fantastika: Fenomeni grada”, uz TIPSY party na kojem su nastupila dva riječka DJ-a, di.merkl i Samo Tako. Na otvorenje je došlo nekoliko stotina ljudi, a Rijeka 2020. - EPK organizirala je program tako da su zadovoljene sve epidemiološke mjere: ulazilo se naizmjence u grupama od po 20 ljudi, pod maskama, a svaku je grupu vodio jedan od autora izložbe pa su posjetitelji tako imali dobru priliku da ih kroz paviljone, recimo, provede arhitekt Idis Turato i da iz prve ruke doznaju “što je pjesnik htio reći”.

Turato je, uz arhitekta Vedrana Mimicu, glavni kustos ove izložbe, a u dugom popisu kustosa i suradnika koji su sudjelovali u realizaciji ovog ambicioznog projekta, ističu se operativci i kreativci Renato Stanković i Morana Matković iz DeltaLaba - Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam pri Sveučilištu u Rijeci koji je osnovan u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture i koji će, nadamo se, nastaviti živjeti i nakon 2020.

Grad na granici

Izložba “Fiume Fantastika” središnji je događaj pravca “Slatko i slano” kojeg je Turato krenuo razrađivati još 2013., a u središnjem je fokusu transformacija onih dijelova grada gdje se spajaju Rječina i morska voda, koji su desetljećima “oteti” od Riječana, s obzirom na to da spadaju pod lučku infrastrukturu. Upravo je infrastruktura i način na koji je njezin razvoj oblikovao grad kakvog danas poznajemo bila središnji motiv Turatu i njegovim suradnicima kod pričanja priča o zadnjih 200-tinjak godina riječke povijesti. Izložba je postavljena u deset paviljona, od kojih svaki tematizira određeni riječki fenomen, a to su: Granice, Luka i željeznica, Mreže, Kino: “Stižu ljudi!”, Grad, Palača, Zajedničko tlo, Dokolica, Spomenici i Fantastične zone.

Sve počinje sa željeznicom, čija je izgradnja Rijeku, kao značajnu luku, stavila na tadašnju kartu Europe, potaknuvši ubrzanu urbanizaciju. Turata, pritom, ne zanimaju, sami po sebi, pravci kao što su secesija, historicizam i slično, već ga zanima tipska austrougarska arhitektura kolodvora, lučkih skladišta, mostova i tunela, zanimaju ga transformacije gradskih palača, odnosi arhitekture i politike, birokracije i sitnih, organskih intervencija. Rijeku vidi kao grad nedovršene modernizacije, uzbudljiv grad na granici koja je uvijek bila uzrok konflikta, industrijski grad koji je doslovno uklesan u kamenu i napravljen na nasipima na moru, bez ekološke svijesti, studija utjecaja na okoliš. Frazu “Fiume Fantastika” na jednu je Turatovu žvrljotinu, koju je nacrtao preko neke karte dok je telefonirao, napisao umjetnik David Maljković - i to je također izloženo u Exportdrvu.

Trumpov zid

Deset paviljona formirano je oko korza kojim se posjetitelji šeću, a u središtu je trg, mjesto sastanka, na kojem se mogu održavati tribine - jedna od takvih, o izložbi, bila je već u subotu ujutro. Paviljon Granica napravljen je od tamnih metalnih ploča iz 3. maja i namjerna je aluzija na zid kakvog gradi Donald Trump. Zid razdvaja Rijeku i Sušak, gradove različitih političkih konteksta i različitih arhitektura iz vremena kada je svaki bio u svojoj državi. Uvjet da se sagradi Hrvatski kulturni dom na Sušaku bila je gradnja pravoslavne crkve na Bulevardu koju je projektirao Turatov djed. Zanimljiv je poslijeratni projekt uređenja Delte koja je trebala postati mjesto koje povezuje, sa sportskim terenima, šetnicama, parkovima, za građane. Postala je ipak dio Luke Rijeka u koji građani ne mogu ući, a “oslobođena” hala Exportdrva je možda prvi korak u transformaciji.

Turatovi studenti iscrtali su 3D modele svih lučkih i željezničkih skladišta, silosa, primjere funkcionalne tipske arhitekture. Paviljon Mreže bavi se umrežavanjem Rijeke s cijelim svijetom putem luke i pomorstva, gdje, na primjer, autori izložbe bivši hotel emigranata na početku današnje Ulice Milutina Barača vide kao “tvornicu ljudi”, gdje država iseljenike prima, obrađuje, pregledava i izvozi za Ameriku. Na bivši Titov brod Galeb Turato gleda kao na sredstvo za networking: gdjegod bi Tito njime došao, u zemljama nesvrstanih, ugovarali su se poslovi izgradnje infrastrukture za jugoslavenske firme koje su, pak, projektirali jugoslavenski arhitekti.

Igor Emili

U jednom dijelu izložba se bavi i riječkim Starim gradom o kojemu je čak napravljena i videoigrica koju posjetitelji, kroz više scenarija, mogu zaigrati u gaming sobi. Jedan od scenarija je i Covid-19 verzija. Stari grad bio je, nakon Drugoga svjetskog rata, poprište velikog urbanističkog i arhitektonskog zahvata, gdje je glavnu ulogu imao legendarni riječki arhitekt Igor Emili. Na Trsatskoj gradini Emili je izvukao grob Lavala Nugenta, koji je taj dvorac zamislio kao svoj spomenik, i od njegove grobnice napravio kafić. Bila su to vremena kada su, kako priča Turato, arhitektima povjeravani zadaci projektiranja čitavoga grada, što već dugo nije slučaj.

U Exportdrvu je napravljena i plaža. Kada zakorači na pijesak, posjetitelj čuje taktove šlagera Ive Robića s terasa opatijskih hotela. Posljednja dva stoljeća riječke povijesti ispisana su na vremenskoj lenti sa zastavama koje su izmiješane u glitchu, do neprepoznatljivosti, kao što su do neprepoznatljivosti danas izmiješani tragovi svih država koje su Rijekom upravljale. “Fiume Fantastika: Fenomeni grada” na neki je način nastavak, odnosno jedna vrsta “izložbenog ekvivalenta” kultne knjige Radmile Matejčić “Kako čitati grad”, koja je svojevremeno otvorila temu riječkog identiteta, kao što je to u domeni književnosti, a potom i teatra, napravio roman Nedjeljka Fabrija “Vježbanje života”. Uz nju, u Exportdrvu su trenutačno još četiri izložbe u sklopu EPK, “Usijano more”, “Histerične mašine”, “Terra Effluviens” i “Oblomo: zaposlen lijenošću”. Izložbeni je to vrhunac čitavog projekta EPK kojim je udahnut novi život jednom bivšem lučkom skladištu od svojih 5 tisuća kvadrata, čime su Riječani dobili novi komadić grada, uz Mrtvi kanal, gdje se spajaju slatka i slana voda, a pogled se zaustavlja na zgradi kazališta iz 1885. s jedne te dizalicama terminala Vrata Jadrana s druge strane. J