DO ZADNJEG TRENA JE RADIO, A TRAGIČNO JE PREMINUO BLIZU SVOG ATELJEA Posvete neobičnom profesoru koji je odgojio generacije slikara

Tri su izložbe za vikend otvorene u Zagrebu, sve tri vrijedne svake preporuke, Jovice Drobnjaka u KIC-u, Posavca i Klarice u Račiću i Tartagline police u Galeriji Forum.

Tartagline police pri tom su koncepcijski do sada najbolja izložba u mandatu aktualnog voditelja ove galerije Feđe Gavrilovića. Jedna je od rijetkih kustoskih izložbi koja aktivno sudjeluje u samom kreiranju, takvih je, nažalost, malo. Posvećene su Marinu Tartagli, slikaru i profesoru koji je odgojio mnoge generacije umjetnika koji su danas na sceni, čovjeku poprilično zanimljivog životopisa, za koji je zapravo čudno da se do sada nisu njime opsežnije pozabavili. A radio je do zadnjeg trena, podsjetimo kako je poginuo pod tramvajem u blizini svojeg ateljea koji se nalazio na Akademiji likovnih umjetnosti, na adresi Ilica 84., kada mu je bilo devedeset godina.

Bio je iznimno vezan uz svoj atelje, u kojemu je slikao od 1931. godine, pa se uz izložbu može pročitati kako je jednom izjavio: “Vidite li ovaj čavao na vratima? Prije ću se o njega objesiti nego ovo napustiti.” Nakon Tartaglie, uselio se u taj prostor Đuro Seder, jedan od njegovih đaka, koji je u jednom intervjuu rekao kako je dobrih Tartaglin duh još tu. Kako se Seder, iako i dalje nevjerojatno vitalan, ipak trebao preseliti u prizemlje, u nekadašnji Tartaglin atelje na drugom katu uselila se klasa Zoltana Novaka.

Police za knjige, koje je projektirao sam Tartaglia, ustupile su mjesto prostoru za platna na zidu. To je trenutak kada Gavrilović susreće Juricu Pušenjaka zvanog Mozart, mladog slikara, koji je tamo studirao u to vrijeme, a ujedno je i jedan od izlagača sada u Galeriji Forum. Zajedno odlučuju spasiti police. Pozivaju umjetnike, pri tom, da te police oslikaju.

To je ta pretpriča koja se mora poznavati prije dolaska na izložbu, kako bi vam, ako ništa drugo, postali jasni neobični formati kojima se umjetnici, mnogih generacija, svaki na svoj način bliski Tartagli, služe. Neki su na dasku slikali vertikalno, drugi, pak, horizontalno.

Sve su slike nastale ove godine. Prvi rad po ulasku na izložbe slika je “Face”, pet koloristički razigranih lica uvijek snažnog Đure Sedera. Dominik Vuković, zapaženi ilustrator mlađe generacije, direktno se referira na Tartaglin opus, točnije na sliku “Češljanje”, punašni, senzualan akt iz 1924. godine, a nalazi se u Galeriji umjetnina Split. Ne toliko više punašan, no i dalje senzualan, u prostoru, grafitno oslikanom, sada je rad ovog mladog umjetnika, čiji je naziv “Tartaglin san”.

Ivona Jurić naslikala je detalj iz ateljea, svojim prozračnim rukopisom, a Grgur Akrap je oslikao obje strane daske, koja visi u prostoru, slikom “Onaj koji ubija zmiju”. Jurica Pušenjak, idejni začetnik ove izložbe, na dasci je, pak, prikazao dvadeset portreta nositelja Ordena narodnog heroja Jugoslavije. To su samo neki od autora na izložbi.

Na izložbi su i fotografije Marina Tartaglie kojeg je u njegovom ateljeu snimio Milan Pavić, Pavao Cajzek snimio je Tartagliu i Josipa Vaništu, na otvaranju izložbe sedamdesetih godina, Tošo Dabac snima ga u njegovom ateljeu. Ispisano je na izložbi i sjećanje Josipa Vanište o ovom umjetniku, koje svjedoči o tome koliko mu je važna bila crta.

Gavrilovićev predgovor, pak, ne idealizira umjetnika, i to je također osvježenje, dapače, piše kako su mu neki kolege zamjerili preveliku pedanteriju, strogost i nametljivost, prepričavalo se i da je išao kod studenata doma gledati ih kako slikaju, provjeravati ih...