PIŠE ŽELJKO IVANJEK

DO VIĐENJA, DRAGOŠTOVANI VANIŠTA Bez njegovih memoarskih knjiga, nemoguće je ispisivati kulturalnu povijest druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj

I kada se govori o skoroj smrti, ona dolazi iznenada. U posljednjem telefonskom razgovoru Vaništa mi je rekao: “Predugo sam živio, znate, nisam umro na vrijeme. Vučetić je već napisao: Vrag ti je dug život”.

Tada sam se sjetio pjesnika Šime Vučetića, njegove istoimene knjige, ali i Petra Šegedina. Sjedili su u Kranjčevićevoj i pričali, dva otočanina na otoku uspomena. U jednom pismu Vaništa mi je pisao o Krleži: “Vi ne znate koliko sam ovog čovjeka volio, rekao mi je Petar Šegedin. Mogao bih to ponoviti u ovom pismu Vama”.

Stanko Lasić oslovljavao je Josipa Vaništu “Pepo”. Zajedno sa Slavkom Goldsteinom činili su trojac, tri “karlovačka dečka”. I otišli su u onostranost u tako malom razmaku, zbiljski hrastovi hrvatske kulture i umjetnosti.

Napisao sam nekoliko tekstova o Vaništi za Jutarnji, u prvom redu o njegovim knjigama. Posljednja je bila “Skizzenbuch 1932. - 2010., iza otvorenih vrata”, a nastavila se na “Knjigu zapisa” i druge memoarske knjige, bez kojih je već nemoguće ispisivati kulturalnu povijest druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj. Da ne spominjem knjige koje je izdavao o vlastitom trošku: Junekova pisma, knjigu Radoslava Putara... Kao skromni sveučilišni profesor, kako je govorio, uspio je sa svojom suprugom Roszi objaviti ono što nisu “nadležni”.

Krleža

Izvlačim bijeli fascikl s vlastitim imenom i mojim telefonskim brojevima, što sam ga jednom zgodom dobio od Vanište, napisano njegovom rukom. Tu čuvam Vaniština pisma. Radili smo neke intervjue, neka su pitanja ostala odgovorena, ali prekrižena. Primjerice, povodom prve izložbe Vanište i Miljenka Stančića u Muzeju za umjetnost i obrt, daleke 1952. Upitao sam ga kako se i zašto Krleža pojavio na toj izložbi.

Neka mi oprosti, sada ću navesti odgovor: “I ja se pitam zašto je došao. Tog mjeseca rujna on će govoriti u Ljubljani na kongresu partije. Tih je dana boravio i Moša Pijade u Zagrebu, došao je na izložbu. Pred jednim Stančićevim radom, pogledao je onako malen, iskosa slikara i podižući prst rekao mu: ‘Ne, ovako ne...’ Radilo se o monotipiji u nadrealističkoj maniri, kako se tada govorilo, jednom od nekoliko njegovih gotovo genijalnih djela”.

Naslovnica iz 1978.

Upitao sam ga, među inim, kako je “danas” nekom mladiću koji tek ulazi na vrata umjetnosti. Odgovorio mi je i napravio korekcije u natipkanom odgovoru: “Takvom mladiću neće biti lako. Možda ga neće zapaziti, možda će biti posramljen, izvrgnut stidu, povredama, jer slikati u svijetu, ovdje i sada izaziva osjećaj beskorisnosti”.

Opraštajući se od velikog avangardnog slikara i pisca-memoarista, opraštam se i od ilustratora moje prve knjige, koju je prije 40 godina izdala “Mladost” (“U sjeni Južnog medvjeda”). Poslije, kada je Vaništa 2010. imao izložbu crteža, primijetio sam u katalogu da je na naslovnici te knjige bila njegova kći Ana. Ili mi se tako samo učinilo.

Kako god bilo, za Vaništom ostaje nenadoknadiva praznina u umjetnosti, kulturi i tihom društvenom životu. U epistolarnom društvenom životu. Nažalost, od našeg susreta s povodom neće biti ništa. Samo s ove strane. Ostaju pisma, ostaju uspomene i Vaniština umjetnička djela, likovna i književna jednako tako. Do viđenja, maestro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 12:15