IZLOŽBA

Crno-bijele fotografije pokazuju osamljenost ljudi u gradovima

Fotografija Gorana Pavletića
 

Stanko Abadžić nedavno mi je poslao svoju monografiju o Zagrebu koju je izdao Kadar 36. Opatice koje prolaze pokraj grafita ispučenih usana u Branimirovoj ulici, potom urar, jedan od rijetkih preostalih u Zagrebu koji unosi preveliki sat u svoju radnju u centru grada, skejteri ispred Muzeja suvremene umjetnosti snimljeni iz ptičje perspektive, samo su neki od motiva njegovih fotografija. Druga je to monografija o Zagrebu ovog autora.

Stanko Abadžić jedan je od onih fotografa oko kojega su mišljenja na sceni jako podijeljena. S jedne strane, postoje oni koji mu zamjeraju da fotografije izgledaju kao da su snimljene u prošlosti, da ne odražavaju duh doba u kojima snima, dvadeset i prvo stoljeće. Osim toga, on u pravilu snima u velikim metropolama, no uvijek je to osamljeni pojedinac, nikad gradska vreva. Jednom mi je rekao da ustaje u cik zore kako bi snimio takav prizor. S druge strane, prošićenost njegovih crno-bijelih fotografija, odnos arhitekture i čovjeka, pojedinca, hvale kritičari od Marije Tonković pa nadalje.

fotografija Alena Čabrića

Abadžić se na izložbi netom otvorenoj u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi pojavljuje u ulozi kustosa. Naziv je izložbe “Gradovi”, što je i najviše u skladu s njegovom poetikom. Izlaže osmero fotografa, snimali su europske gradove, među kojima su Istanbul, Berlin, Prag, Venecija, Lisabon, Skoplje, Ohrid. Moglo se postaviti, gledajući kroz fotografiju, mnoštvo izložba o gradovima, tema je široka i zasigurno jedna od najinterpretiranijih u fotografiji.

U konkretnom je slučaju riječ o jednom pogledu na grad, u pravilu usamljeničkom, crno-bijelom i pomalo i nostalgičnom. Abadžić u formi kustosa bira ono što je njegovom senzibilitetu slično pa i u ovom slučaju neke od fotografija djeluju kao da su snimljene u prošlosti. Odnosno, autori koji izlažu po senzibilitetu najviše odgovaraju Abadžićevom stilu. Fotografije su crno-bijele, kao i njegove. One uz neke iznimke pokazuju odnos pojedinca i velikog grada, grada u kojemu se lako izgubiti. Izbjegavaju svima prepoznatljiva mjesta i vizure, turističke lokacije pojedinih gradova.

Možda je u široj javnosti najpoznatiji od izlagača Goran Pavletić, fotograf i redatelj, o kojemu smo, podsjetimo, pisali i kada je navodno njegova fotografija ukradena u KIC-u s izložbe kojoj su također tema bili gradovi a čiji je naziv bio “Melankonični prostori”. Na izložbi u Galeriji Kršnjavi snimka žene koja silazi golemim stepenicama zabilježena iz ptičje perspektive među njegovim je najupečatljivijim fotografijama.

fotografija Zorana Košarića

Alen Čabrić snimio je u Ohridu brijačnicu, koja je ujedno i mjesto okupljanja stanovništva lokalnog kvarta. On, poput Abadžića, bilježi lokalne poslove koji polako izumiru. Jasmina Bauman snimila je neke od životnijih fotografija na izložbi, primjerice, na ulicama Istanbula s polustrganim biciklom igraju se dvojica dječaka, iza njih je trošna kuća.

Motiv je ove autorice i žena potrošena od života koja sjedi na pragu svoje kuće na stepenicama, a ispred nje se igra mačka. Mladi Hrvoje Filpović, koji je s Abadžićem kustos izložbe, ali i izlagač, jedno je od imena mlađe generacije koje trebate zapamtiti. Učio je kod poznatog Josipa Klarice, a s kolegom Hrvojem Grgićem i talentiranim slikarem Franom Roglićem dio je Udruge Film lab X.

Jedan je to od mogućih pogleda na gradove. Možda ne i najambiciozniji, zasigurno se moglo mnogo bolje, no ova, pomalo i meditativna izložba, jedna je od rijetkih otvorenih u Zagrebu u proteklom tjednu na koje uopće vrijedi obratiti pažnju.

Izložba se može pogledati do 9. ožujka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 13:50