POLEMIČNA KNJIGA 'TEKS(T)'

Bračni par Dimitrijević: naš obračun s Trbuljakom, Stilinovićem, Vaništom...

 Siniša Sunara/CROPIX
Braco i Nena Dimitrijević smatraju da u lažiranju povijesti umjetnosti predvode i neki od kustosa MSU

Smisao za pomalo neobičnu samopromociju Brace Dimitrijevića teško je sasvim razumjeti, barem kad se promatra iz pozicije radnika u kulturi; fotografiranje sa slavnim ličnostima poput Micka Jaggera ili kraljice Engleske, i onda još plasiranje tih svojih fotografija u novinama, tako da svi vide.

U novoj knjizi, doduše, on je na fotografiji samo s antropologom Claudeom Lévi-Straussom, pa je jasno kojoj se publici podilazi. U izdanju Durieuxa upravo je izišla zajednička knjiga Brace i Nene Dimitrijević, umjetnika i povjesničarke umjetnosti, bračnog para, para kreativaca koji su toliko upućeni jedno na drugo da, primjerice, on utječe čak i na oblik njezine frizure. Njihova je suradnja, može se pročitati u knjizi, ozbiljnije počela paradigmatskom izložbom “All The Moments” 1971.

Obristov intervju

U knjizi pod naslovom “Teks(t)” objavljeni su, primjerice, intervjui koje su s Dimitrijevićem vodili veliki Hans-Ulrich Obrist ili Jean-Hubert Martin, ali i dnevnički zapisi s nastupa na Venecijanskom bijenalu. I njezini tekstovi također; počevši od 70-ih, pa tijekom nekoliko desetljeća piše o Gilbertu i Georgeu, Kieferu, razgovara s Richardom Hamiltonom... Posve je, međutim, nejasno zašto se u uvodu knjige, na pedesetak stranica, a potpisuje ga Nena Dimitrijević, s mnogo gorčine razračunavaju s mnogim protagonistima svojeg doba, među kojima su Goran Trbuljak, zatim svi protagonisti grupe Gorgona, osim Knifera, a posebno Josip Vaništa, kustosi MSU Tihomir Milovac i pokojni Marijan Susovski, umjetnik Mladen Stilinović i njegova žena, povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić i drugi.

Branko Franceschi, urednik knjige, tumači mi u telefonskom razgovoru da on razumije njihovu ogorčenost. Smatra, naime, da ih sredina nepravedno zanemaruje. U njegovu predgovoru piše da je Dimitrijević “jedan od najradikalnijih umjetnika epohe”, dok ona “piše za najprestižnije časopise na svijetu”.

Nagovaraju i Becka

Ni bračni par nije skroman. Nena Dimitrijević u uvodu tako piše o sebi sljedeće: “Činjenica je da smo Braco Dimitrijević i ja, on svojim umjetničkom praksom koja je bila pionirska i inovativna i u odnosu na međunarodni kontekst, i ja kritičarskim radom, postavili temelje konceptualne umjetnosti u Zagrebu”.

Nakon tog uvoda, kreće obračun s protagonistima hrvatske likovne scene, a prvi je na udaru Goran Trbuljak (umjetnik kaže da na sve nema komentar, naime, nije čitao knjigu). Dvojica se, piše Nena Dimitrijević, susreću na Likovnoj akademiji: “U vrijeme njihova susreta, Trbuljak nema nikakvu podršku među tadašnjim kustosima s kojima ga je svima odreda upoznao Braco. Dimitrijević, koji već tada u Zagrebu među mlađim intelektualcima uživa ugled, predstavio je Trbuljaka i našim prijateljima urednicima. U svojem altruizmu Braco ga predstavlja svim kustosima s kojima surađuje i nagovara ih da njegovu prijatelju pruže šansu”. Nena Dimitrijević tu spominje, među ostalima, Božu Becka, Peru Kvesića i Zvonka Makovića.

‘Penzioner Simičić’

U svojem nastojanju da dokažu da “Trbuljak tada nije bio bitan” idu toliko daleko da objavljuju u knjizi razglednicu koju Trbuljak šalje Dimitrijeviću, a u kojoj piše da ga “Želimir Koščević nije prepoznao”. Navodi se, nadalje, u tekstu Nene Dimitrijević: “Oko 2000. u tranzicijskoj fazi kunsthistorije i morala, kad kao posljedica rata i društvenih potresa svake vrste nastaje pogodna klima i za reviziju nedavne povijesti umjetnosti, počinju se javljati sustavni pokušaji atribuiranja koautorstva nad Dimitrijevićevim djelom ‘Skulptura Tihomira Simičića’ i Trbuljaku”. Za taj se slučaj prozivaju Branka Stipančić i Tihomir Milovac. Milovac je, tvrde, posve izmislio koautorstvo kako bi “stvorio alibi za Trbuljaka koji 1970. nije imao konceptualnih radova”.

Razloge za pokušaj pripisivanja koautorstva pronalaze u Dimitrijevićevoj međunarodnoj afirmaciji. Naime, počevši od sedamdesetih, Dimitrijević izlaže u mnogim važnim međunarodnim muzejima.

No, ipak, tek nakon njihova odlaska u London: “Počinje tranzicija i šansa za lov u mutnim vodama povijesne amnezije” te “Trbuljak nalazi saveznike u ljudima kojima smeta značaj i pojava Brace”, kako se navodi u uvodnom tekstu “Izravni svjedok”. Od kustosa MSU nije samo Milovac na udaru, nego i pokojni Marijan Susovski koji je Neni, kako tvrdi, “pokušao oduzeti autorstvo nad izložbom Johna Baldessarija”. Jedini koji je dobro prošao iz muzeja je Božo Beck za kojeg tvrde da je “u beskompromisnoj borbi za avangardnu umjetnost stavljao na kocku vlastitu sigurnost, ali i egistenciju vlastite obitelji.”

Detektivski posao

Loše je u knjizi prošla i kontekstualizacija grupe Gorgona: “U današnjem tumačenju tog razdoblja, iz 40 godina kasnije perspektive, mnogi kritičari skloni su u kronologiji nastajanja konceptualne umjetnosti na ovim prostorima, implicitno ili eksplicitno, pripisati Gorgoni značaj protokonceptualne umjetnosti. To nije točno iz jednostavnog razloga zato što Gorgona nije postojala u kulturnoj svijesti ove sredine, niti su u javnosti postojali pisani tragovi o njoj, te konzekventno za Gorgonu nitko nije znao. Kulturna javnost nije znala za Gorgonu do pojave moje monografije o ovoj grupi 1977.”, odlučno tvrdi, i nadodaje: “Gorgona dobiva kontekst tek nakon afirmacije konceptualne umjetnosti”.

Ona je, tvrdi, počela prva istraživati Gorgonu, 1976. godine. Denegri je upozorava na Vaništu, no navodi da je on vrlo tajnovit kad je riječ o grupi, kao i Putar, Kožarić, Knifer, Bašičević:

“Sve to poprima dimenzije krimića jer shvaćam da četiri čovjeka koje mislim da poznajem već više godina kao umjetnike ili kustose, možda imaju neki drugi identitet”.

Ne skrivaju razočaranje

Od članova izdvaja: “bliskog prijatelja Knifera kojeg izuzetno cijenimo, i redovito posjećujemo u njegovu stanu na Črnomercu gdje živi sa ženom i kćerkom”.

No, osim Knifera, tvrdi: “Ostali su članovi Gorgone živjeli svoje dvojne egzistencije, nikad pri tom ne dovodeći u opasnost svoju građansku poziciju”. Oni su prema njezinu viđenju tog razdoblja u javnosti bili poznati po posve drukčijim identitetima: “Ne samo da se nisu borili za neku drugu umjetničku viziju, niti bili groundbreaking grupa boraca za neku umjetnost, nego su pod krinkom konvencionalne umjetnosti skrivali svoj identitet...” Posebno izdvaja Josipa Vaništu koji je, kako tvrdi, bio: “U likovnoj javnosti poznat i cijenjen kao crtač”.

Zaključak je bračnog para Dimitrijević, koji ne može skriti svoje razočaranje: “Bilo bi zanimljivo znati u čijem je interesu krivotvoriti povijest i izmišljati utjecaje Gorgone”.

Meta su i poznati likovni umjetnik i njegova žena

Na udaru je i Mladen Stilinović: “70-ih se amaterski bavi filmom, a Braco i ja ga ohrabrujemo da pronađe identitet kao likovni umjetnik”. Upravo to sa Stilinovićem, kojeg danas smatraju jednim od najvažnijih suvremenih umjetnika (i koji izlaže u mnogim važnim muzejima), oni ističu kao paradigmatski primjer, u “pokušaju da se tzv. latecomere prekvalificira u prvu ligu konceptuale”. “Navest ću jedan primjer”, piše Nena Dimitrijević: “Braco je u Van Abbemuseumu u Eindhovenu imao izložbu 1979. dok je od njega stariji Stilinović u istom muzeju izlagao 30 godina poslije. U međuvremenu je ovaj muzej izgubio na prestižu, te izložba u njemu nema isti značaj kao nekad.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 22:31