Nepoznata priča

Autor kipa Preradoviću na Cvjetnom trgu imao je djecu Dunava, Velebita, Drinu i Savu. Dunav je imao očev talent, no bio je sklon alkoholu

Dunav Rendić prodaje na ulici, u blizini je kip njegova oca

 press
U Galeriji Emanuel Vidović može se pogledati izložba ovog slikara. Njegov je opus istraživao i ginekolog Goran Grubišić, a autorice su Darija Alujević i Sandi Bulimbašić

Sava, Dunav, Drina te Velebit, po tri rijeke i jednoj planini, tako su se zvala djeca kipara Ivana Rendića, u široj javnosti najpoznatijeg po kipu Petra Preradovića na Cvjetnom trgu. Dok su kćeri krenule drugim pravcem, sinovi Dunav i Velebit odlučili su se, poput oca, za umjetnost. U njihovu slučaju bilo je to slikarstvo. Dunava Rendića opisivali su suvremenici kao boema poluduge kose, u dugom kaputu, s nezaobilaznim šeširom i cigaretom u ustima. Tako je i samog sebe naslikao na jednom od autoportreta iz tridesetih godina prošloga stoljeća, a tako je ostao i zabilježen na onodobnim fotografijama. Jedna od njih prikazuje, primjerice, kako je na ulici prostro svoje slike, a nagurani ih prolaznici gledaju. Na autoportretima, treba mu priznati, nije se štedio. Prikazao je samog sebe ponekad i u pripitom stanju, svjestan da je bohemsku reputaciju zaradio s razlogom.

Dunav Rendić bio je i prijatelj Tina Ujevića, koji je često opisivao njihova druženja, a Dunav ih je crtao, njih dvojicu i Ivana Mirkovića s njima. Pjesnik mu je pjevao, primjerice, "Dunave, Dunave, tiha vodo hladna", raspitivao se kod njega o ocu, tada već postarijem kiparu. Ostalo je zabilježeno i da je pomagao novinarima, na sam Božić 1938. godine, pronaći Tina Ujevića te, kako je tada zabilježeno: "Zapisano je 25. prosinca 1938. godine kako su novinari tražili Ujevića; nisu ga mogli pronaći ni u Belvi, ni u Dobrog kuvara, ni u Podrumu, ni u Expresu, ni pod palmama u Rivi, a traženje je trajalo tri noći. Pomogao im je u traženju pitur Dunav Rendić, koji ih je uputio u tzv. ritmički salon nove hrvatske lirike".

Ujević je, kada bi došao u Split, često odlazio u tada popularan Kolombatovićev podrum, a povijest bilježi kako je Dunav Rendić "skromnu zaradu koju je ostvarivao slikajući popularne marine i portretirajući imućnije sugrađane najčešće ostavljao u Kolombatovićevu podrumu, koji je 1936. i oslikao na vedutama Splita i okolice".

Odnos Ujevića i Rendića, kao i cjelokupni Rendićev opus, široj javnosti manje poznat, istražio je doktor i kolekcionar Goran Grubišić, koji je svojedobno u KBC-u Sestre milosrdnice bio na mjestu predstojnika Klinike za ženske bolesti i porodništvo, a sada je počasni predsjednik Hrvatskog društva za kolposkopiju i bolesti vrata maternice Hrvatskog liječničkog zbora".

Autor je i monografije o ovom slikaru, a njegovo je istraživanje bilo poticaj za izložbu koja se u Galeriji Emanuel Vidović, u sklopu Muzeja grada Splita, može pogledati do 26. veljače.

image

Jedrenjak, slika

press, zlatko sunko

Opisuje i svoj susret s djelom ovog umjetnika: "Moji su roditelji u Splitu prijateljevali s uglednom obitelji Čižek - Podboj. U stanu gđe Aranke Podboj u kasno proljeće 1966. godine ugledao sam sliku "Vaza s cvijećem". Potaknuo me vizualni dojam, kako je slikar uspio prikazati dinamiku između pojedinih, još jedrih cvjetova i onih koji su već počeli padati, pojedinačno ili s čitavim grančicama. Dan kad sam ugledao tu sliku, relativno veliku, bio je sunčan. Svjetlo je u sobu ulazilo u punoći kasnoproljetnog podneva, pa je i slika bljesnula posebnim sjajem i dojmom se ‘zakačila‘ za moje trajno sjećanje i doživljaj. Impresija motiva i svjetla". No, malo je o ovom umjetniku bilo poznato: "Jedino što su u điru prevladavale vinopijske anegdote, ali one su mogle zasjeniti umjetnički dojam i angažman. A kako je svojevremeno Lunaček naglasio, svaki umjetnik svojom slikom dariva kupca i dijelom svojeg umjetničkog uloga i angažmana. Stoga mi je put do upoznavanja Rendićevih djela izgledao kao trka s preponama na 400 metara. Slike koje posjedujem, ne samo Dunavove, dijelom su naslijeđene, dijelom poklonjene, a dijelom kupljene i sačinjavaju moju malu kućnu pinakoteku. Gotovo svaku sliku moguće je poznati u dušu, tako da s njom možete ostvarivati zanimljivu misaonu komunikaciju".

Među ostalim je kontaktirao i povjesničara umjetnosti, danas pokojnog Duška Kečkemeta, dobrog poznavatelja splitske scene, za potvrdu. Naime, raniji su radovi, tumači kritika, pokazali talent, no s vremenom je odabrao komercijalizaciju i slikanje za golu egzistenciju.

O tome je pisao upravo i Kečkemet: "(...) Dunav se propio i živio bohemski u Splitu sa ženom Pupicom, fabricirajući stotine slika i sličica za strance i domaće malograđanske domove s banalnim marinama i zalazima sunca, upropašćujući tako i posljednje tragove svog inače prirođenog talenta".

Doktor Goran Grubišić nastavlja: "Dao sam sve od sebe da stvorim što zaokruženiju sliku jedne osebujne umjetničke ličnosti, pa mi se danas, nakon uranjanja i izranjanja iz dostupnih podataka, sve više čini da se Dunav Rendić nazire negdje u zamagljenoj daljini sa šeširom širokog oboda, brkat i glatkog lica (ne zbog izbrijanosti, nego zbog činjenice da je postepeno iščupao sve dlake da ne mora plaćat‘ brijača), kako se šeretski osmjehuje govoreći nam na mote i kroz lulu: "... Aaaaan, a ješte li se išempjali tražeći visti i šale o meni?".

Autorice su izložbe Sandi Bulimbašić i Darija Alujević, a kustosica Petra Dajak Belas. Kako je zabilježeno, u splitskoj obitelji Alujević (Španjol) sačuvana su dva realistično izvedena portreta članova obitelji, supružnika Antice i Ante iz 1941. godine. Nastajali su uživo, prema modelima, uz učestale dolaske slikara u obitelj. Pitamo Dariju Alujević jesu li joj portretirani u rodu. Ispalo je da jesu. Kako govori: "Antica i Ante Alujević su moji prabaka i pradjed. Rendić je dolazio u obiteljsku kuću u Splitu, čega se moj, danas 87-godišnji otac, koji je tada, 1941., bio dječak, sjeća. Sjeća se kako ih je portretirao i kako je s terase gledao Dunava koji odlazeći iz njihove kuće nije mogao držati ravan hod od popijenog vina. I kako je u njegovim dječjim očima izgledao kao avet s tim dugim kaputom i šeširom".

image

Ante Alujević Španjol

Robert Matić/

U tekstu u katalogu Sandi Bulimbašić i Darija Alujević potanko su istražile umjetnikov život te kontekstualizirale njegovo stvaralaštvo. Kako pišu: "Osvrnuvši se na svoj život četiri godine prije smrti, već onemoćao i slab, shrvan bolešću, alkoholom i siromaštvom, Dunav Rendić ironično je primijetio kako su ‘potresne okolnosti obilježile čitav njegov život‘. Rodio se, što je uvijek rado isticao, u Zagrebu 3. travnja 1880., u godini koju je obilježio veliki potres".

Unatoč tome što je na svoju splitsku posjetnicu napisao "akademski slikar", nije jasno gdje i je li tu titulu doista stekao. U tekstu povodom njegova boravka u Sarajevu 1938. godine stoji da je završio akademiju u Veneciji, dok u jednom od nekrologa novinar navodi da je "gimnaziju i umjetničku školu pohađao u Zagrebu i Trstu". Arhivski izvor ili pouzdani podatak o njegovu formalnom školovanju ne postoji. Zabilježeno je, međutim, kako je govorio: "Pinel je laganije držati u ruci, a slikati se može na teli, na karti, na daski i na zidu. Mramor bi mi razbio džep kaputa, a vonj od štuka i gješa ni mi drag - ti me capesi...".

Neosporan talent Dunaja Rendića - često se, naime, znao potpisivati kao Dunaj umjesto Dunav - zamijećen je rano, pa kad 1903. godine u Trstu izlaže danas nepoznat portret sestre Save, Novosti pišu: "(...) svojim privatnim marom i nastojanjem bez ičije upute, prirođenim darom za slikarstvo, već u mladenačkim godinama duboko je zavirio u tajne čare boja. Šteta samo što se mladiću ne pruži sredstava za izobrazbu, a sjegurni smo da kao što njegov otac pronosi slavu hrvatskoga imena i izvan domovine dlietom, tako bismo naskoro sa sinom mogli stupiti pred sviet kao s pravim umjetnikom kista".

Izlagao je u prvo vrijeme u Zagrebu i Osijeku, kritika ga je hvalila, međutim, kako pišu autorice izložbe: "Bili su to posljednji izložbeni nastupi Dunava Rendića u galerijskim institucijama. Narednih desetljeća i sve do smrti izlagao je poput pravog boema, gotovo isključivo u izlozima splitskih trgovina i na ulicama raznih gradova: Zagreba, Splita, Šibenika, Livna, Sarajeva. U Splitu je proveo više od dva desetljeća do smrti, ali unatoč ugledu svog oca te brojnim poznanstvima s umjetnicima, uglednicima i mecenama, nije izlagao ni na jednoj samostalnoj ni skupnoj izložbi. Najraniji sačuvani radovi Dunava Rendića su dva portreta, skladatelja Franza Liszta prikazanog u profilu i Ludwiga van Beethovena. Znao je surađivati i s ocem u crkvama, a slikao bi i narodnu nošnju. Glavnina Rendićeva sačuvanog i poznatog opusa su pejzaži, marine i maritimni prikazi, no možda je svoj najveći slikarski domet dosegao u portretistici, delikatnom žanru, osobito ako je financijer bio portretirana osoba, pa je trebala vještina da bi naručilac bio zadovoljan prikazanim. Godine 1934. izradio je portret Kaje Reića, španjolskog konzula u Splitu, odjevenog u svečanu odoru, koji je bio izložen u trgovinama Manojlović i Crvenković, no njegova je sudbina danas nepoznata. O tom portretu izvještava Jadranski dnevnik, pa se saznaje da je rađen ‘prema naravi‘ i da je slika ‘živa i tehnički dobro rađena‘. Iz 30-ih godina je vrlo dobar portret Angeline Ballarin-Boroević, koji svjedoči da dobro uspijeva prenijeti psihološke osobine i fizionomiju portretirane osobe. To su iskre Dunajeva umjetničkog talenta, od kojeg je odustao u borbi za egzistenciju. Kasnije bi, doslovce, slikao marine kako bi zaradio za ručak. Često bi ponavljao motiv grebena i mora, valova, ‘zaključivši kako je to motiv dopadljiv publici koji nije zahtijevao puno rada, a dobro se prodavao‘".

image

Dunav Rendić, karikatura

press, zlatko sunko
image

Splitska riva

press, zlatko sunko

Zabilježile su i njegov privatan život: "Sa svojom nevjenčanom suprugom Pupicom stanovao je u potkrovlju, u Milićevoj 19C, u slikovitom pučkom predgrađu Veli Varoš, gdje ga se moglo gotovo svakodnevno sresti. U tom razdoblju, osobito 30-ih godina 20. stoljeća, često putuje po brojnim jugoslavenskim gradovima, Zagrebu, Šibeniku, Sarajevu, Livnu, Mostaru i drugdje, stvarajući improvizirane prodajne izložbe svojih radova na ulici, naslonivši na zid slike s istaknutim cijenama, o čemu nerijetko izvještavaju i tiskani mediji nazivajući ga redovito slikarom - boemom. U Splitu se družio i prijateljevao sa sebi sličnima, najčešće u podrumu Kolombatović, gdje su, naročito u drugoj polovini 30-ih godina 20. stoljeća zalazili brojni umjetnici i boemi. Među njima su bili slikari Ivan Mirković i Ivo Sikavica, kipar Branislav Dešković te pjesnik Tin Ujević". Tumače i da su mnogi splitski uglednici kupovali Dunajeve slike samo kako bi mu financijski pomogli: "Ante Tresić Pavičić i Ivo Tartaglia, koji se pobrinuo i za odijelo za očevu sahranu jer je Dunav tonuo u neimaštinu. Boemski život, alkohol, siromaštvo, glad i godine rata sve više su ostavljali posljedice i na Rendićevo zdravlje, kao i na zdravlje njegove životne suputnice Pupice. Iznemogli i bolesni dočekali su kraj Drugoga svjetskog rata, kada su oboje smješteni u ubožnicu, gdje ih je uskoro zatekla i smrt. Dunav Rendić umro je u 64. godini 25. svibnja 1944. godine, dva dana nakon Pupice".

Nepoznato je gdje se nalaze mnoga djela iz prve, kvalitetnije faze djelovanja ovog umjetnika, osim dva portreta iz 1912. - 1917. Izložbom je predstavljen samo dio Dunajeva opusa nastao u međuraću, većinom iz 30-ih godina 20. st., a koji se najvećim dijelom nalazi u privatnom vlasništvu. Zbog različitih okolnosti neka djela iz privatnog vlasništva, u zemlji i inozemstvu, a koja su zbog njihove kvalitete željeli predstaviti na izložbi, nisu bila dostupna. Autorice izložbe zaključuju: "Srećom, velik broj vlasnika i kolekcionara rado je ustupio svoje slike, a neki od kvalitetnijih radova nalaze se i u muzejsko-galerijskim institucijama u Splitu. Rendićev talent bio je neosporan, no velike oscilacije u kvaliteti bile su posljedica količine produkcije, brzine izrade te nedostatka formalne naobrazbe". Toga je bio svjestan i sam slikar, čiji je životni put, kako je isticao u razgovorima s novinarima, bio potreba za preživljavanjem: "Radio sam i ja nekad slike, koje su u umjetničkom pogledu stajale na mnogo višem nivou. Ali za te slike nisam mogao da nađem kupce. Danas radim po šablonu. To se mnogo lakše proda".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 09:20