AUTORICA IZLOŽBE O DE SADEU KOJA JE ŠOKIRALA PARIZ

ANNIE LE BRUN: ‘Da nije bilo perverzija ludog markiza, ne bi bilo ni revolucionarnih Picassovih djela’

Poznata francuska spisateljica govori o izložbi koja je podigla veliku prašinu i najavljuje novi projekt za Zagreb koji će biti posvećen njezinu suprugu Radovanu Ivšiću

Počevši od visokoestetizirane, ali i šokantne najave - uskipjeli mravinjak golih ljudskih tijela koja se isprepliću, ljube, grizu, grebu, uvijajući se nanonose si bol, da bi na kraju formirala riječ de “Sade” - do 450 eksponata izložbe “Sade. Attaquer le solel”, ono što je Annie le Brun napravila u muzeju Quai d’Orsay pokazalo se kao tempirana bomba. Začudo. Ili ne? Možda Francuzi samo vole frku, kad im je već trenutna povijest tako dosadna?

Dvije stotine godina nakon što je poludjeli markiz (2. lipnja 1740. - 2. prosinca 1814.) ispustio smrtnu dušu, provevši u zatvoru više od 30 godina za svoje presmrtne grijehe, recenzenti se pitaju je li njegovo djelo visoka umjetnost ili pornografija, “je li on neponovljivi libertin koji je pretvorio razvrat u visoku umjetnost, ili divlji pornograf koji je pokušao opravdati silovanje, ubojstvo i pedofiliju?”

Pornografija ili art

Navodno, izložba je trebala biti u Louvreu, ali je Louvre, samocenzurirajući se, odbio izložbu…

Annie le Brun (foto: Boris Kovačev/Cropix)

Zapitali smo to autoricu, spisateljicu i filozofkinju Annie le Brun, udovicu hrvatskog književnika Radovana Ivšića; oni su pet desetljeća bili u braku obožavajući jedno drugo (glavni kustos izložbe je Laurence des Cars, direktor Muzeja de O’rangerie). Evo što je gđa le Brun odgovorila za Jutarnji list.

• Tko je dao naslov izložbi, ‘Attaquer le soleil’, i na što se on referira?

- Ja sam dala naslov izložbi, a on je dio primjedbe koju jedan od de Sadeovih libertina, oplakujući u ‘120 dana Sodome’ kako je njegova mašta uvijek iznad onoga što može realizirati, rekao: ‘Koliko puta, moj bože, nisam želio nego moći napasti sunce, privojiti univerzum, ili obujmiti cijeli svijet’!

• Nekoliko svjetskih novina dalo je naslove tekstovima o izložbi ‘De Sade još uvijek šokira Pariz’, ‘kontroverzna izložba’, ‘Pornografija ili umjetnost’, ‘eksploatirano de Sadeovo seksualno nasilje’, ‘devijantni de Sade’… Je li izložba doista do te mjere šokirala Parižane, je li im on i danas takav tabu? Uništena skulptura na Place Vendome Paula McCarthyja govori da bi mogao biti…

- Bez sumnje, ova je izložba uznemirujuća, na više načina. Naravno, počevši s de Sadeom koji, kad ga čitamo malo ozbiljnije, samo dodaje našoj sposobnosti razumijevanja. Ili: napravila sam izložbu počevši s de Sadeovim citatima, koji osvjetljavaju tu revoluciju, koja se dogodila u dubinama osjećajnosti, od 19. stoljeća do polovice 20. Ona se bavi i jednim novim osvjetljenjem povijesti umjetnosti.

Napad kunsthistoričara

Zato, ako izložba uznemiruje nekim umjetničkim djelima ili erotskim predmetima 19. stoljeća, prvim fotografijama seksa koje su uopće snimljene, ona šokira cijelom tom ikonografijom dosad prikrivenom i marginaliziranom, postavljenom pokraj grafika i slika Delacroixa, Ingresa, Degasa i Picassa…

• Kakav je odaziv na izložbu?

- Sva štampa o njoj govori. Mnogo je ljudi dolazi vidjeti. Vjerujem da će najmanje prijemčivi biti povjesničari umjetnosti koji reagiraju kao da je njihov teritorij napadnut.

• U Forbesu vas citiraju pa kažu da je izložbu postavila ekspertica za de Sadea Annie le Brun, koja ju opisuje ovim riječima: ‘divljaštvo i neobičnost želje, devijacije, ekstremnosti, čudaštvo i monstruoznosti, želja kao princip ekscesa i imaginarnog ustrojstva svijeta… Možete li taj opis malo proširiti?

- Za de Sadea, okrutnost je u srcu čovjeka. Ako se povijest ne odvija drukčije nego predočujući nam za to dokaze, prvo treba pokazati kako uvod u sve to - politički, religiozno, moralno, sociološki…- dobro pokazuje i reprezentira. Nikom se ne oprašta. Posebno, de Sade je prvi koji nam kaže koje je to mjesto u kojem je skriven seksualni korijen: ‘Nasilje je uvijek napola ili dijelom žudnja’. Ali uvijek je važno pokazati kako je to nasilje, neodvojivo od žudnje, u svakom od nas.

Sveprisutni de Sade

• Na izložbi je stavljen naglasak na utjecaj de Sadea na likovnost, s obzirom na to da je njegov utjecaj na književnost već dobro istražen. Koje biste slikare i djela na koja je utjecao osobno izdvojili i zašto? Koje djelo najviše šokira publiku?

- Teško je reći koje je djelo najšokantnije, ali ja sam pronašla jedno djelo iz kolekcije Louvrea, s početka 18. stoljeća, pripisano Magnascu. Takođe vjerujem da je šokantno otkriti koliko perverzija, koje se pripisuju de Sadeu, luta kao ukleto cijelom poviješću, vrlo plastične, anonimne ili ne. De Sadeova misao “radi” u svojoj dubini u 19. stoljeću, i doista nije vezana samo uz literaturu. Delacroix - vrlo blizu Baudelaireu - divlje je čitao de Sadea. Nevjerojatno je kako je Delacroixovo remek-djelo “La Mort de Sardanapale” moglo proći za ilustraciju “120 dana Sodome”, dok je tekst ostao nepoznat do početka 20. stoljeća. Ali pitanja koja postavlja de Sade, o želji i nasilju, to su ona koja uznemiravaju slikare, provociraju revoluciju koja je počela s Ingresom i Delacroixom da bi se nastavila s Cezanneom i Picassom. Ova izložba priča tu tajnu priču, na tragu koje želja postaje tema slikarstva, a nadrealizam se prepoznaje kao veliki pronalazač formi.

• De Sadeom se bavite već jako dugo - koliko? Što vas je kod njega zainteresiralo? Je li interes za tog pisca izazvao u vašoj okolici nevjericu, pa i zgražanje?

- Sada je već više od 30 godina kako čitam de Sadea, bila sam fascinirana snagom njegove misli, koja ne priznaje nijedan autoritet, religiozni, ideološki, moralni, kojima se mi sami, ne videći što smo, činimo dobrovoljnim zarobljenicima.

• Zanimljiv je i naslov vaše knjige o de Sadeu, ‘Iznenada gromada ponora’. Možete li nam ga objasniti?

- Ta mi se slika ukazala u trenutku dok sam završavala čitanje jedne njegove knjige. Po meni, ona vrlo dobro sumira ‘udarac’ de Sadeove misli, usred stoljeća Svjetlosti. On je gasio vatru stoljeća svjetlosti, obećavajuću, optimističku i racionalnu, koju su promovirali enciklopedisti, da bi otvorio našu unutrašnju noć bez kraja i dna.

• Koliko ste dugo pripremali izložbu i koliko je na njoj djela? Nastavljate li se baviti de Sadeom, ili smatrate da ste ‘svoje obavili’?

- Izložba poput ove zahtijevala bi 10 godina. Nažalost, imali smo samo godinu dana da postavimo 450 djela izložbe. Ne znam hoću li se ponovo baviti de Sadeom. Na svaki način, tako sam se dugo njime bavila da je postao dio mog života.

Nepokorena šuma

• Sljedeće godine postavljate u MSU izložbu svom pokojnom suprugu, pjesniku Radovanu Ivšiću. Što nam zasad o njoj možete reći? Pretpostavljam da ćemo vidjeti njegove rukopise, knjige, slike iz stana, rijetke predmete koje sam imala zadovoljstvo vidjeti posjetivši vas u vašem stanu u Rue de Mazagran.

- Njegov svijet treba postaviti s pravim osjećajem. Naslov će biti ‘Radovan Ivšić ili nepokorena šuma’. Jer za njega je svaki dio te mentalne šume mogao biti prostor slobode.

• Kada će izložba biti, i jeste li već počeli na njoj raditi?

- Izložba je predviđena za rujan 1915. Plan se zasad zaustavio na scenografiji koju je napravila Adeline Caron, koja je napravila i velebnu scenografiju za de Sadea u Musee d’Orsay.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2024 09:47