RETROSPEKTIVA U MODERNOJ GALERIJI

ALBERT KINERT, ZANEMARENI BUNTOVNIK Došao s devet godina u Zagreb, u cipelama bez đonova, noću kradući ugljen. Tek s 18 ponovno se susreo s crtanjem

 

Netko nas je obavijestio da su na izložbi ‘Refleksije vremena’, koja je pratila poslijeratno razdoblje, i radovi našeg tate, crteži nastali na radnim akcijama. Otišle smo pogledati, otprilike smo znale što možemo očekivati, no ipak nas je dočekalo iznenađenje. Na jednom crtežu bile smo nas dvije kao sedmogodišnjakinje u kuhinji naše bake, omame, kako smo je zvale, prikazano je kako nam daje doručak, baka ima pregaču. Crtež je iz Narodnog muzeja Zadar. Ne znamo kako je tamo dospio”, prisjeća se Dora Kinert Bučan iznenađenja od prije nekoliko godina na izložbi koja je u Klovićevim dvorima obuhvatila razdoblje između 1945. i 1955. Dora Kinert Bučan, koja je diplomirala filozofiju i sociologiju te je autorica nekoliko knjiga, među kojima je i “Zamalek”, i njezina sestra - likovna umjetnica Nada Žiljak, kćeri su poznatog umjetnika Alberta Kinerta čija je retrospektiva upravo otvorena u Modernoj galeriji. Sin Dore Kinert Bučan je Jagor Bučan, likovni umjetnik, koji je svojedobno napisao i Kinertovu, dakle, djedovu monografiju, a kći Nade Žiljak je Jana Žiljak, dizajnerica. “Nije bilo šanse da se bavimo nekim drugim zanimanjima”, složit će se obje iako nerado govore za javnost o svom ocu koji je bio vrlo samozatajan. “Njegov su život njegova djela, ona govore o njemu”, kaže Dora Kinert Bučan.

Kinertovu izložbu priredila je kustosica Iva Körbler koja smatra da je “prošlo dovoljno vremena da se opus ovog umjetnika sagleda na nov kritički način”. Na izložbi su slike, grafike te izdužene skulpture, koje kao da su u treću dimenziju izašle s nekih od njegovih slika. Izloženo je 210 djela, neka od njih prvi put u javnosti. Na posudbi su, naime, djela koja se čuvaju u umjetnikovoj obitelji, potom u privatnim zbirkama, Ministarstvu vanjskih poslova, galerijama i muzejima poput Muzeja suvremene umjetnosti i sl. “Naglasak je izložbe na otkrićima, na djelima iz pedesetih i šezdesetih godina na tragu enformela, potom ranim sedamdesetima. Riječ je i o razdobljima koja su po mojoj procjeni na cijeni među kolekcionarima”, kaže kustosica ove izložbe.

Albert Kinert uistinu je u javnosti zapamćen po kasnijem stvaralačkom razdoblju. Nešto je manje poznat, iako je posljednjih godina ipak više kontekstualiziran, Kinertov doprinos na području stripa. Stripove je ponekad potpisivao i pseudonimom Toma Božić: ovo Božić dolazi od ženina djevojačkog prezimena. Oženio je, naime, kolegicu sa studentske klase Smilju Božić. O Kinertovu radu u njegovoj prvoj tiskanoj monografiji pisao je veliki hrvatski pjesnik Danijel Dragojević još šezdesetih godina. Posljednju pak retrospektivu imao je 1985., također u Modernoj galeriji, dvije godine prije nego što je iznenada preminuo, u 68. godini. Bio je i vrlo plodan autor, samo u posljednjoj godini života, zabilježeno je, naslikao je više od stotinu radova. I inače je bio vrlo vrijedan, budio se prije svitanja i počinjao raditi. Kako se sjećaju njegove kćeri: “Stvarao je čitav dan. I to tako da je ujutro radi svjetlosti slikao, a popodne kad je svjetlost bila slabija, pod lampom je radio na grafici”.

Mnogo je poklanjao

Radi se i na katalogizaciji Kinertova opusa: “To je vrlo opsežan i dug posao, no počeli smo ga”, kaže Dora Kinert Bučan. A Nada Žiljak nastavlja: “Vrlo je teško pobrojati sve radove jer je naš otac bio široke ruke i mnoga je svoja djela poklanjao, bilo prijateljima, bilo kad bi ga netko to zatražio, bio je jako velikodušan”. I sam se Kinert jednom prisjetio: “Bolje se osjećam kad sliku poklonim nego kad je prodam. Mnogo sam toga uništio, mnogo poklonio, i nešto prodao. A koliko sam toga napravio, ne znam ni sam”. I umjetnikove se kćeri prisjećaju: “Kada je bio nezadovoljan djelom, naprosto ga je uništio. Bio je perfekcionist”.

Albert Kinert odrastao je u siromašnoj obitelji koja se doslovce borila za koricu kruha, tijekom recesije 20-ih godina prošlog stoljeća. Bavio se u mladosti pa i u djetinjstvu raznim poslovima, pa je tako bio i pastir i frizer te je neko vrijeme i pekao janjce za tadašnju plaću od dva dinara. No, iako nije bio iz umjetničke obitelji, i iako je imao slabo dodira s likovnim svijetom, još je kao četverogodišnjak znao što želi biti: umjetnik. Svoje djetinjstvo opisao je u svojevrsnoj autobiografiji koja je objavljena i u Bučanovoj knjizi. Tamo umjetnik rođen u Vinkovcima 1919. godine, kao dijete Katice Horvat i Franje Scheiringa, opisuje i razdoblje svoga djetinjstva kada je vladala velika ekonomska kriza: “Tada su mnoge siromašne obitelji iz tih krajeva davale svoju djecu na kraće ili dulje vrijeme (ponekad i na pravo usvajanje) obiteljima u Slavoniji. Tako sam dospio u selo Đakovac iznad Banove Jaruge, u obitelj nekog nadlugara, kao pastir, na sreću s nešto starijom sestrom. Bilo je to najdulje ljeto u mojem životu i najdivniji doživljaj sela i prirode, ali i najjači doživljaj života koji ne mazi čovjeka. Od tada iz vlastitog iskustva znam kako se osjeća prodano tele ili otuđen pas”. Sa sobom je uvijek nosio bojice. “I kad sam jednog dana naslikao cvijet divlje ruže, seoska su me djeca ostavila na miru i nisam se više morao tući”. Počeo je pušiti, bilježi dalje, kao šestogodišnjak, “žurilo mu se odrasti”. Kroz čitav Kinertov život teško je pronaći fotografiju na kojoj je bez cigarete.

U Zagreb je došao kao devetogodišnjak, u cipelama bez đonova, noću kradući ugljen. I tako je životario, prekinuo školovanje, bavio se boksom i hrvanjem, da bi se tek ponovno kao osamnaestogodišnjak susreo s crtanjem. Konačnu odluku da postane slikar donio je odmah nakon što je “udahnuo miris ateljea”. I upisao je, zahvaljujući svojem talentu, Likovnu akademiju. Bila je to, kako će povijest kasnije pokazati, vrlo jaka klasa, a sam se Kinert kasnije prisjećao: “U klasi sam bio s Edom Murtićem, kojem također nije bilo bolje, s Nikolom Reiserom (koji je imao sve i još mnogo više), zatim s Raulom Goldonijem, Ivom Šebaljem, Ivom Dulčićem i još nekolicinom kolega”. Još na trećoj godini studija napravio je mapu “40 litografija” i tiskao ju je u vlastitoj nakladi od desetak primjeraka. Mapu je pohvalio umjetnik, povjesničar umjetnosti i svojedobno i ravnatelj Moderne galerije Ljubo Babić, koji je zapisao kako su grafike “više od školskog rada”. Pohvala tada vrlo utjecajnog Babića mladom je studentu itekako bio poticaj da krene dalje. Jagor Bučan, pak, školski rad svojeg djeda opisuje: “Već u jednom od prvih crteža, Splavar, 1939., anticipirao je postupak koji će karakterizirati njegov grafički izraz: kondenzacijom crtačkih elemenata sažeti viđeno/doživljeno u jezgroviti grafički ekvivalent”.

Poslije su ga zvali na Akademiju da bude asistent Tomislavu Krizmanu, no samo nakon tri mjeseca dao je ostavku, a nije prihvatio niti poziv Krste Hegedušića da se pridruži njegovoj radionici. Na Likovnu se akademiju vraća 1966. kada postaje profesor, i tamo osniva i poslijediplomski studij za specijalizaciju i usavršavanje u disciplini grafike za ilustraciju.

U klasi je, dakle, upoznao i prelijepu Smilju Božić, koju će kasnije oženiti, i u svojim ranim dvadesetima dobiti blizanke, Nadu i Doru. Njih se dvije, danas, prisjećaju: “Mama je bila vrlo talentirana, ali se kasnije okrenula pedagoškom radu, kao profesorica povijesti umjetnosti”. I sam je Kinert, kako bi uzdržavao obitelj, a prije zaposlenja na Akademiji, radi prvo u Vjesniku kao ilustrator i aranžer izloga. Atelje mu je bio u redakciji, a plaća po učinku. Radio je i ilustracije knjiga, među onima koje se pamte su “Bakonja fra Brne” te “Priče iz davnine” po Ivani Brlić Mažuranić. Njegov plodan ilustratorski opus razasut je u raznim dnevnim i tjednim novinama, na koricama raznih bestselera, i bilo bi vrlo zanimljivo istražiti i taj segment Kinertova opusa. U stripu je, pak, bio nasljednik Andrije Maurovića, pa je 1944. godine neke stripove, poput “Tomislava”, preuzeo od njega. Kinertu je tada bilo dvadeset i pet godina. Stripom se kratko bavio, no Veljko Krulčić koji je obradio ovaj dio Kinertova opusa tvrdi: “Da se nastavio profesionalno baviti medijem, vjerojatno bismo danas o Kinertu govorili kao o autentičnom klasiku”, napomenuvši i da do danas ostao poprilična nepoznanica hrvatskog stripa te da zavređuje samostalnu strip-monografiju. Najpoznatiji je njegov strip Čuvaj se senjske ruke, po Šenoi.

Što se pak tiče njegova likovnog stvaralaštva, do prvog većeg zaokreta u njegovu stvaralaštvu, a tri su prijelomna, dolazi pedesetih godina. 1956. nastaju grafike u tehnici suhe igle, na temu kiše. Godinu dana kasnije napravit će svoju, kako ju naziva kustosica Iva Körbler, amblematsku mapu “Osam linoreza u boji” s motivima “otoka, jutra, jutarnjeg lova ribara, drhtulje (raže) u kojima su decentno ubačeni ljubavni parovi, svedeni na linijski istanjenu masu crnih kontura”.

Izlagao je s grupom Mart 1957. Potom godinu dana kasnije s Pricom, Murtićem, Džamonjom, Reiserom, Radovanijem, Piceljem, Bakićem, može se pročitati u umjetnikovoj biografiji, osnovao grupu “Zagreb 58”, među ostalim imali su izložbu i u Antwerpenu. Slikao je i na tragu enformela. A uz erotiku najčešća su njegova tema autoportreti. Za autoportret je ovaj umjetnik jednom rekao: “Kada se gledam, kao da sam sastavljen od samih bora i ožiljaka nastalih od vremena i ljudi”. Nadalje, česti su motiv njegovih slika i grafika tesar i žena koja pokraj njega stoji zadignute suknje, što, prema sjećanju kćeri, “pripada njegovu najranijem sjećanju i ima paradigmatski karakter”. Također, motivi su mu bili i biomorfni, organički oblici, razne životinje poput primjerice bogomoljki. Od nekih je tema koje bi slikao u mladosti s vremenom znao odustajati, primjerice od morskih pejzaža. Prestavši se inspirirati morem, prestao je odlaziti na Hvar, i kako se sjeća Dora Kinert Bučan, “po ladicama su ostali ležati deseci blokova sa skicama škrapa, rupa, pukotina u kamenu, iz kojih je izvlačio ideje za svoje apstraktne slike”.

Sanjao je slike

Albert Kinert u slobodno je vrijeme volio čitati. Imao je puno prijatelja u umjetničkim krugovima, među njima je bio, iako dosta mlađi, i slikar Ordan Petlevski. Nada Žiljak i Dora Kinert Bučan ovako se sjećaju oca: “Nije bio miljenik javnosti, bio je previše svoj, buntovnik. Živio je slikarstvo dvadeset i četiri sata dnevno. Sanjao je svoje slike. I bio je esteta kada su bile u pitanju sve stvari iz svakodnevnice”. Sam je umjetnik, često buntovan, znao reći: “Samo iz jednog osjećaja se ne može napraviti umjetnost - iz ravnodušnosti”. Dora Kinert Bučan također ga je, pak, opisala: “On je reagirao živo, strastveno, aktivno, samo ne ravnodušno. Sve je shvaćao kao da se odnosi na njega...”.

Nada Žiljak također je poznata grafička umjetnica. Studirala je u očevoj klasi. Kako to da obje nisu studirale na Akademiji likovnih umjetnosti, jer ih je obje zanimala umjetnost? “Otac nam je rekao da se dogovorimo, jer je smatrao da bi bilo neprimjereno da obje njegove kćeri budu upisane na Akademiju na kojoj je on profesor. Nadu je zanimala isključivo umjetnost, mene i umjetnost i neke druge stvari, i tako smo se dogovorile”, kaže Dora Kinert Bučan. Je li teško bilo studirati na Likovnoj akademiji kod oca? “Ne. On je bio moj odabir jer je naprosto bio najbolji. Đaci su ga voljeli”, odgovara Nada Žiljak. Devedesetih je priređena i zajednička izložba u Muzeju Kloster Asbach u Njemačkoj, oca i kćeri, pod nazivom “Dvije generacije hrvatskih slikara”, predgovor je pisala druga kći, Dora Kinert Bučan. Među ostalim se prisjetila: “U petnaestoj godini morala je Nada donijeti odluku, poput redovnice-novicijatkinje. To je značilo odricanje od svakog hobija i interesa koji nije povezan sa slikarstvom”. Tumačila je i da postoje i vidljive razlike u karakterima Nade Žiljak i Alberta Kinerta, pa tako i u njihovu stvaralaštvu: “Nada je pridodala vlastitu mirnoću na granici ravnodušnosti i to je ona psihološka razlika koja ju odvaja od očeve siline”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 04:23