KULTNI STRIP U HRVATSKOJ

ALAN MOORE: ČUVARI Naši heroji su mrtvi, preostali su samo ljudi

‘Čuvari’ su strip o stripu i Mooreovo oproštajno pismo superherojima. On je pokopao luđake u trikoima i ispričao veliku priču

U prvoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća američki superherojski strip bio je u škripcu - bio je dosadan i izlizan, infantilno nastrojen, a gubio je publiku čim bi ista prešla u punoljetnost. Stripovima o superherojima kronično je nedostajao iskorak u ozbiljnost, nedostajale su prave priče koje su imale veze sa životom. Spas su donijela dvojica stripaša, jedan Amerikanac, Frank Miller, i jedan Europljanin, Alan Moore. Izvrnuvši naglavce dosadan i ispijen žanr, oni su superljude napravili manje super, a više ljudima. Nije da i prije njih nisu postojali revizionisti žanra, bili su to i Stan Lee i Neil Adams, ali Frank Miller, a posebno Alan Moore pomaknuli su strip - umijećem priče. Stoga, kad se priča o tim famoznim “Watchmenima”, ne priča se samo o redefiniciji superheroja, nego o ultimativnom dokazu da je strip samosvojna umjetnost, sposobna pružiti čitatelju doživljaj kakav nigdje drugdje ne može osjetiti - ni na filmu, niti u prozi.

Sat anatomije

Alan Moore se za “Čuvare”, pripremio poigravanjem ničeovskim idejama u “Marvelmanu” (tj. Miraclemanu), obračunom s horor žanrom u “Swamp Thingu (Čudovištu iz Močvare)”, te političkom distopijom u “V for Vendeta” - Alan Moore je bio spreman u “Watchmenima” reći sve što ima o superherojima. To nikako nije posljednja riječ o njima, kako je često pogrešno interpretirano, nego je riječ o Mooreovu “satu anatomije” same ideje o - superljudima. Iako su nastali gotovo 30 godina ranije, “Čuvari” još uvijek djeluju provokativno i svježe, pogotovo u novokomponiranom, franšiznom povratku superheroja u kina.

Sam zaplet “Čuvara” djeluje “već viđen” - iskorišten je u filmskoj ekranizaciji, ali i Pixarovu animiranom hitu “Izbavitelji”. Skupinu superheroja, stavljenih izvan zakona, netko počinje ubijati, što je već sam po sebi sjajan početak i potpuno odmaknut od standardne premise. Radnja stripa se događa u paralelnoj, političkoj stvarnosti u kojoj su Amerikanci pobijedili u Vijetnamu (uz pomoć superheroja), Nixon je još uvijek predsjednik, a svijet se nalazi pred trećim svjetskim ratom, onim finalnim od kojeg se ne može pobjeći. U atmosferi straha i pritajene psihoze upoznajemo (nekad superherojsku) skupinu ljudi koji sada žive civilnim životom. Doduše, neki još rade za vladu, pojedinci još dijele pravdu poput Rorschacha, dok se ostali jedva snalaze u kompliciranom svijetu, daleko od nekadašnje slavne superherojske mladosti. Cijela priča oko ubojstava razotkriva vrlo ljudske i nimalo super odnose među akterima, a nitko kao Moore nije tako krvavo opisao ljude ispod smiješnih trikoa. Međutim, u “Čuvarima” kao da sama priča nije toliko bitna koliko je bitno - pričanje. I zbog toga su “Čuvari” u stripu djelo koje mijenja sam medij.

Crtač Dave Gibbons je u intervjuu otkrio da je Mooreov scenarij za prvu knjižicu od 24 stranice (“Čuvari” se sastoje od 12 takvih poglavlja) bio gusto natipkan na više od stotinu stranica. Svaka stvar, svaki detalj bio je pomno razrađen, no ostavljeno je crtaču da samostalno razvije lik ili scenu, po potrebi, po čemu je Moore kao scenarist toliko specifičan i najbolji.

Gospodar priče

“Scenarist i crtač su poput konja i orkestra u cirkusu - svi misle da konji plešu na muziku orkestra, a zapravo dirigent dirigira orkestrom kako konji plešu”, izjavio je svojevremeno Moore. Zato su “Čuvari” zamišljeni u špranci od devet pravilnih kadrova po stranici koji zvuče vrlo konzervativno, no upravo je takva struktura omogućila Mooreu da stvori strip-pripovijedanje kakvo nikad niste vidjeli ili konzumirali. U “Čuvarima” je priča toliko minuciozno vođena, toliko filigranski utkana u beskonačne varijacije slike i teksta da čitatelj povremeno zastane, pogleda u stranu i pita se “kako je to, kvragu, moguće!?”. Kao kad, recimo, prvi put uživo vidite Michelangelova “Davida” pa shvatite (dok beskonačno dižete glavu uvis) da se radi o kipu visokom - šest metara!? Kako je to moguće!?

Moguće je jer je Moore u “Čuvarima”, kad je riječ o scenariju, 30 godina ispred ostatka svijeta. “Čuvari” nisu linearno 2D postavljena fabula, kakvom smo okruženi u 90 posto slučajeva u stripovima, filmovima, serijama ili knjigama. Naprotiv, “Čuvari” su strukturalno najbliži kristalnoj rešetki koja od radnje i doživljaja proizvodi 3D prikaz priče, tj. svaki djelić je povezan sa svakim djelićem, a “Čuvari” su doista strip koji je napravljen da se čita tri ili četiri puta. Svaki put, i ovo nije fraza, ugledat ćete nešto novo, neku novu sponu. Majstorski, poput kakvog gospodara priče, Moore je podario golemu količinu tragova i slutnji u samom stripu, poput izvadaka iz knjiga, psihijatrijskih kartona, novina ili čudovišne gusarske priče koju čitamo usputno.

Poraženi smo

Ne zna se tko je više hvalospjeva ispjevao o “Čuvarima”, publika ili kritika. Obožavan od stripaša i definiran kao strip kojim je cijeli medij “položio diplomski” i otvorio put prema grafičkim romanima poput “Mausa” ili “Perzepolisa”, “Čuvari” su ujedno značili rastanak Moorea s DC-jem, industrijskim strip-gigantom, zbog pokušaja da se Moorea i “Čuvare” upregne u stvaranje profita, u prostituiranje ideje. Moore nikad nije pristao na franšiznu igru, a poznat je i po tome što je zabranio da se njegovo ime koristi u promociji filma “Čuvari” ili “V for Vendetta”. Vrlo očito, u svojim stripovima Moore misli kroz riječi i slike koje nipošto nisu pokretne, tako da se spomenuti filmovi mogu učiniti nelošima, no, vjerujte, riječ je o razglednicama iz zemlje u kojoj niste bili.

“Čuvari” u sebi nose obračun s jednim vremenom i jednim stanjem uma koji nije rezerviran za ‘80-e, nego i za cijelo naše “atomsko” vrijeme. Zato imamo fašizam koji poput vode kruži prirodom, tj. društvom, već stotinu godina i kružit će dok god male ruke u Kini sklapaju naše mobitele. I zato, ti fašistoidni i uvredljivo ispravni superheroji nisu ništa drugo nego fantazija neodraslih ljudi i jadan eskapizam kojem svi pribjegavamo. Pogledati istini u oči znači shvatiti da smo poraženi. A nikad poraz nije izgledao tako prihvatljiv i empatičan kao u “Čuvarima”, poput onog mirisa smrti koji je uvijek slatkast, do ruba podnošljivosti. Naši heroji su mrtvi, preostali su samo ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2024 08:34