‘ROBERTO ZUCCO’ Predstava s mnogo golotinje koja ipak proizvodi emocije

Bernard-Marie Koltes, najmlađi francuski dramski klasik (rođen 1948., umro 1989.), prije smrti napisao je “Roberta Zucca” (praizveden 1990.), potaknut životom i smrću Roberta Succa, talijanskog zločinca, masovnog ubojice. I Zucco je, dakako, serijski ubojica, no skromnijeg reda: ubio je tek majku, ne i oca, tek jednoga policijskog službenika, a ne dvojicu, više je i silovao, a i kao samoubojica bio je “atraktivniji” od svoga literanog “označitelja”.

Neproziran lik

Zucco je u Koltesovu komadu lik neproziran, toliko da postaje poetičan. To je junak našega doba, upravo zato što je stvaran zapravo je socijalni konstrukt. Uzet iz novina, poput Büchnerova Woyzecka, on je neželjeni glasnik stoljeća što dolazi, Woyczek dvadesetoga, a Zucco dvadeset i prvoga. Komad je dakle antipatičan, neobjašnjiv, apsurdan dakle, no uznemiruje kao da je naš. Postoji, dakle, mogućnost da vam Zucco postane simpatičan. Glumac koji ga igra može računati na popularnost.

Sve to upisano je i u zanimljivu režiju Ivice Buljana. Buljan se Koltesom bavi organizirano dulje od dva desetljeća i često ga dakle režira. Stekao je ugled dovoljan da eto režira i u koprodukciji s jednim mađarskim teatrom, uz jedno slovensko.

Hrvatska premijera njegove režije prikazana je u dvorani za pokuse Zagrebačkog kazališta mladih, a prije kojih mjesec dana izvedena je u Mini Teateru u Ljubljani i budimpeštanskom kazalištu Maladype. Igra šestero mladih mađarskih glumaca i Senka Bulić. Na žalost, nigdje ne postoje podaci o podjeli nego su glumci tek nabrojani.

Tko što igra

Dakako, u drami nitko i nema osobnoga imena do naslovnog (anti)junaka, no ovako, zapravo, nisam siguran ni kako se zove glumac koji igra Zucca. U drami likova je tridesetak, i neki glumci tumače ih više. Znamo dakle da je Senka Bulić Majka, i tu ulogu Buljan je uglavio u zbivanje kao svojevrsno sidrište. Osim što je ubojica, Zucco je i edipovac. On je i intelektualac, dakle lik poput Hamleta ili čak Leonea Glembaya. Volio bih znati tko ga igra: Mátyás Lazók, Zoltán Lendváczky, Ákos Orosz ili Zsolt Páll. Ni mađarski Facebook nije pomogao da to otkrijem. Mlade glumice pak su Rita Kerkay i Erika Tankó, njih bih još pogodio koja igra što, ali čemu, kad ne mogu odgonetnuti sve uloge i aktere...

Kao kontrapunkt

No zato je tu generalni dojam. Tkogod je makar jednom vidio profesionalne mađarske glumce na sceni, zna da s njima nema šale. Energija, sila i voluminozni glasovi. Ovi mladići i djevojke u Buljanovoj zapravo studentskoj predstavi ne mogu imati više od dvadeset i koje, a toliko su artikulirani, radosni i slobodni na sceni rekao bih, kao tek poneki naš glumac u ranim tridesetima. U nas glumci na Akademiji kržljaju recitirajući heksametre i ganjajući u praksi izumirući četveroakcenatski naglasni sustav, dok se eto oko nas proizvode mladi glumački strojevi.

Buljan je u predstavu ugradio dosad najviše golotinje valjda otkako režira. No, ta golotinja ovdje proizvodi emocije, a daje i kontrapunkt ružnoći zbivanja. Senka Bulić ne glumi na mađarskome, a engleski je njezin, čuje se, domaći. Posebni dodatak čini talijanski, koji akteri u manjoj mjeri također rabe. Kostimi Ane Savić Gecan u skladu su s poetičnošću izvedbe: često ih i nema, što je također kostimografski postupak.