Ne možeš mu reć - NE!

Kako se zove tata? Pitajte Maka... Njemu upali svaki put!

Silna milina tog prvog izgovorenog "TATA", neka mješavina razdraganosti i ganuća, očito mi se zakačila za neku isturenu moždanu brazdu kao udica za štednjak koji je nakon duge i uspješne kuhinjske karijere dotaknuo dno našeg lijepog plavog mora. Pa sam umjesto medalje za prvo mjesto dobio svoj križ
Dok se naš tatica topio dok je Mak prvi puta izgovarao riječ 'tata', nije ni slutio što ga čeka u budućnosti...
 Foto: iStock

- Ta... ta!

Kad sam to čuo prvi puta iz Makovih usta, kad je konačno iz usta ispljunuo pravu riječ umjesto voćne kašice, (u)mislio sam da sam uhvatio boga za bradu i Billa Gatesa za novčanik. I to jednom rukom.

Lice mi je bilo vrelo, vrelo raspamećene radosti, kao u Garfielda kad u pećnici ugleda slasne lazanje. U prvoj sam utrci rodbinsko-roditeljskog prestiža nadmoćno pobijedio. No ispalo je da sam samo povukao vraga za rep. S obje ruke.

Jer danas, tek desetak godina kasnije, pozelenim kao juha od od brokule (a tako se i osjećam!) kad čujem riječ tata. Jer je čujem 51. put. U manje od jednoga sata.

Silna milina tog prvog izgovorenog "TATA", neka mješavina razdraganosti i ganuća (možda bi jezikoslovci pristali na kovanicu razdraganuće?), očito mi se zakačila za neku isturenu moždanu brazdu kao udica za štednjak koji je nakon duge i uspješne kuhinjske karijere dotaknuo dno našeg lijepog plavog mora. Pa sam umjesto medalje za prvo mjesto dobio svoj križ. Preciznije, osjećam da sam razvio Pavlovljev sindrom. Ne refleks, baš sindrom. Jer to kako ja skočim kao temperatura u srpnju na svaki njegov povik nije refleks nego bolest.

Ništa od toga

Pokušao sam se izvući "prodajući" mu prilagođenu i uvijek poučnu priču o selu i vuku, da ako će on stalno o vuku, vuk će jednom na vrata, ali tamo neće biti tata da ga spasi. Pojednostavljeno, neću iskrsnuti kad će me doista trebati.

Što je Mak iz moje poučne govorancije naučio? Naučio je da ne treba brinuti. Jer sam blag kao dječji šampon. Jer samo pričam priče za malu djecu. I napokon, jer sam kao automatska sekretarica - odgovaram na pozive i kad treba i kad ne treba. Da samo treba viknuti:

- Tata!

Ako se slučajno ne pojavim, zaštektat će mitraljez.

- Ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta!

A zbog čega me Mak najčešće zove s drugog kraja stana? Pao je s ormara na glavu? Ne, iako se na ormar (i meni na glavu) zna često popeti. Ima poteškoća sa zadaćom? Ne, iako me ponekad zna raspametiti svojom površnošću.

Ne, on me zove da mu donesem sok ili sendvič iako - barem sam ih vidio kad sam zadnji put provjeravao - ima obje svoje noge. Zdrave. I zna gdje je frižider, zna gdje je kuhinja. Ali mali mangup zna i da sam under his spell.

Uvijek je nešto hitno

Ili me zove jer mi mora nešto hitno reći. Ponovih mu - nebrojeno puta! - kad već može iz sveg grla urlati „tata“, može mi i doviknuti to što toliko neodgodivo mora podijeliti sa mnom. A ne, on mi to mora reći u povjerenju. I to baš na mjestu s kojeg me doziva. Dok nevoljko ustajem od stola i - kao biće bez vlastite volje, kao zombi - krećem prema izvoru zvučnog signala, zova sirene kojoj je jedina zadaća potopiti mene, krajičak zdravog razuma pita me i kori, s potpunim pravom:

Pa nije stao na nagaznu minu da ne može mrdnuti, čovječe! Što je tebi?

Dobro pitanje. Samo što na njega ne znam odgovor.

Također, Mak ima nevjerojatan dar da me pozove baš kad sam na jedinom mjestu u kući na kojem se mogu vidjeti školjke - toaletu. Samo što za sobom zatvorim vrata, eto njega. Upotrebljava džoker "zovi tatu".

- Brzo, tata! Moraš nešto vidjeti!

- Mak! Na weceu sam! Kakam!

- Ali tata! Ako odmah ne dođeš, proći će!

Tu je apsolutno u pravu. Prođe me istog trena. Mogu se samo snužditi, prokleti onaj trenutak kad je ono prvo, čudesno, magično, nevino "TATA" palo u neku moždanu brazdu kao sjemenka maka (ili možda Maka?) na plodno tlo i izaći iz zahoda neobavljena posla.

A ono što je hitnije od hitnijeg obično je neki novi detalj u računalnoj igri. Neponovljiv detalj, naravno.

- Mak, koliko ti puta moram ponoviti...

Točno onoliko koliko ću još puta popustiti.

Sve u svemu, ostaje mi jedna kržljava, klimava, ali ipak utjeha - da sam pametniji od svog sina. Ne govore valjda uzalud da pametniji popušta...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 10:43