EKSKLUZIVNO

ZLATKO VITEZ:Moj veliki filmski povratak

Trebalo je proći puna tri desetljeća da vođa Histriona ponovno ima veliku ulogu u hrvatskom filmu. U novom Nuićevom filmu "Život je truba" glumi mesara, oca obitelji.
 Snimke: Boris Kovačev/Cropix i privatna arhiva Zlatka Viteza








Nakon točno tri desetljeća Zlatko Vitez ponovno ima veliku ulogu u nekom hrvatskom filmu. Još 1985. bio je anonimni udvarač lijepoj Irini Alfjorovoj u “Ljubavnim pismima s predumišljajem” Zvonimira Berkovića, neosjetljiv na činjenicu što na susjednom bolničkom krevetu leži njezin zakoniti suprug: otad smo ga viđali tek u nešto većim ili manjim sporednim ulogama, a i to rijetko. Srećom, u novoj komediji Antonija Nuića “Život je truba”, koja će u kina tek oko Božića, ponovno je u središtu pažnje, igra mesara, glavu obitelji čija oba sina (Goran i Bojan Navojec) silom prilika rade za njega. Već u prvoj važnijoj sceni dogovora za vjenčanje njegova mlađeg sina ležerno dominira u ulozi patrijarha koji nikoga ne uzima previše ozbiljno. Puno je krupniji nego u vremenu kad je glumio kod Berkovića, ali to mu dobro pristaje. Međuigra s braćom Navojec, Ivom Babić, Mirelom Brekalo, Filipom Šovagovićem i Ksenijom Marinković je neosjetna, bez problema upadaju jedni drugima u riječ, a na kasnijoj sceni svadbe još je opušteniji. Ne možete vjerovati da ga toliko dugo nismo gledali na velikom ekranu.

Kako ga se sjetio upravo Nuić? Ispada da nije on, u glumačkoj podjeli najprije su bili braća Navojec, a kad ih je redatelj pitao tko bi mogao igrati njihova oca, oni su sugerirali Viteza. Nimalo slučajno, Goran je svojedobno igrao u “Tajni Krvavog mosta” po Mariji Jurić Zagorki, bila je to predstava Histriona, glumačke družine kojoj je Vitez bio jedan od osnivača davne 1975., nastupio je kasnije u još nekim njihovim produkcijama, a histrionka je i Mirela Brekalo Popović, ona u filmu igra Vitezovu suprugu. Bio je okružen kolegama koje poznaje ali koji pripadaju ipak drugim generacijama, drukčije se zabavljaju a i navike im nisu iste. Nekada su se glumci zapijali do sitnih sati, a danas se puno više uživaju marihuana, pilule i kokain. “I mene su probali na to navući, ali ja sam nezainteresiran. Znam svoje vršnjake koji su stradali zbog kokaina.” U završnici vrlo suvereno pjeva evergreen Miše Kovača “Ostala si uvijek ista”, je li to bilo po njegovu izboru? Ne, ispada da je to tražio Nuić, njemu samom puno su bliže pjesme Arsena Dedića, čija se “Vlakom prema jugu” sjajno uklopila u istoimeni film Petra Krelje, no respektira Mišu i smatra da je to bio vrlo prikladan glazbeni broj za tu scenu.

Što ga je iznenadilo u suvremenom hrvatskom filmu? “Jako se malo proba tekst. Kod Krelje smo vježbali i vježbali, morali smo, jer je među nama bilo i naturščika. Meni je onaj stari način rada bio draži, ali ako svi znaju što treba, može i ovako.” Najneugodnije scene? “One u mesnici, užasno mjesto.”

Kad smo prije nešto više od mjesec dana gledali “Život je truba” na kontrolnoj projekciji u kinu Europa, prišao mi je i rekao da je konačno probio barijeru kojom su ga okružili hrvatski filmaši, gnjevni na njegovu izjavu da među njima nema niti jednog koji je po talentu ravan Emiru Kusturici. Umjesto barijere trebali su mu dignuti spomenik, jer 1994. – kad je postao ministar kulture u HDZ-ovoj Vladi, kinematografija zbog ratnih prilika doslovno nije postojala, te godine nije održan ni pulski festival, sav državni budžet bio je rezerviran za vojsku i oružje. Poznata je anegdota kako je nagovorio ministra obrane Gojka Šuška da izdvoji pet milijuna DEM – koliko košta jedan tenk – i pokloni ih filmašima. Rekao je: “Jedan tenk se neće ni osjetiti u našem naoružanju, ionako ga može uništiti projektil od 80 DEM, a kultura ostaje, pogotovo film.” Premijer Nikica Valentić nije bio oduševljen tim dogovorom, no potonji je proveden i 1995. u Puli opet je bilo hrvatskih filmova, gdje su “Isprani” Zrinka Ogreste osvojili Zlatnu arenu i uspjeli ući u službeni program prestižnog češkog festivala Karlovy Vary. Nije to bilo bogznašto u odnosu na Kusturičinu Zlatnu palmu u Cannesu za “Underground”, ali je ipak bio kakav takav početak. Je li mu smetalo što Ogresta vrlo mračno prikazuje tadašnju stvarnost? “Ne, bio je to pošten rad, nikakva kalkulacija.” U tom pogledu njemu je najdraži danas kultni “Vidimo se” Ivana Salaja, dio nikad završenog omnibusa. “Takvih smo filmova trebali napraviti više, pa se danas ne bismo sramili devedesetih.” Iste godine u Puli prikazana je i “Gospa” Jakova Sedlara, kronika šikaniranja fra Joze Zovka od strane komunističkog režima. Je li i to projekt koji je poduprlo njegovo ministarstvo? “Država je uskočila tek poslije, kad je film završio u dugovima. Znam da je Sedlar tražio potporu kardinala Franje Kuharića za katoličke misije po Americi, kako bi pomogao tamošnju distribuciju filma, no ovaj je odbio, jer mu se nije sviđalo da se iz živih ljudi pravi svece.”

Vitezova je filmska karijera dosta skromna, samo tri glavne uloge i to u prvoj polovici osamdesetih, no zato je u kazalištu bio velika zvijezda, a i na televiziji su ga zasipali ponudama. Rođeni Varaždinac, koji je u srednjoj glazbenoj školi učio violinu, došao je kao 18-godišnjak u Zagreb i od prve položio ispit na tadašnjoj Akademiji za kazalište i film. Već 1971. igra manje uloge u Zagrebačkom dramskom kazalištu (tadašnji naziv Gavelle), koliko je to tada bilo dozvoljeno studentima, a nakon diplomiranja primljen je u stalni postav. Na Televiziji Zagreb debitirao je u tv drami “Tena” po Josipu Kozarcu, uz Milju Vujanović u naslovnoj ulozi, ali za njegovu reputaciju puno je važniji bio “Bog igre” u režiji Nenada Puhovskog (dramu je napisao Goran Massot, kasnije scenarist Golikove “Ljubice”): igrao je mladog urbanog intelektualca, nezadovoljnog lakim rješenjima koje traži njegova generacija. Već 1976. u anketi zagrebačkog tjednika Studio probio se na sedmo mjesto top liste najpopularnijih jugoslavenskih glumaca.

Zbog uloga u Gavelli – s kojima je gostovao po čitavoj Jugoslaviji – bio je iznimno cijenjen, međutim, projekt koji je pokrenuo sredinom sedamdesetih izvan tog kazališta bio je puno važniji. Peter Veček osmislio je 1974. izvaninstitucionalnu kazališnu družinu Rhinocerus, koju su preuzeli njegovi glumci Vitez i Zlatko Potočnjak te godinu kasnije napravili predstavu “Domagojada” (napisao ju je poznati trojac Senker-Mujičić-Škrabe), igrali po obali i otocima, putujući omanjim brodom na kojem je bila smještena ekipa. Nije bilo redatelja (Vitez je figurirao kao umjetnički savjetnik) ni scenografije, bio je to povratak izvornom teatarskom izrazu, naizgled krajnje nepretenciozan (za razliku od tada sveprisutnog kazališnog teoretiziranja), ali koji je koristio moderni odmak (simuliranje filmskog i televizijskog prosedea) i diskretno propitivao nacionalni identitet, lako komunicirajući kako s pukom tako i elitom. Na MESS-u, sarajevskom festivalu malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, dobili su 1976. Zlatnu masku, ali i zaradili ideološke packe, no u Hrvatskoj po njih nije bilo reperkusija. Vitez već tada nije slovio kao podobni umjetnik, ponajviše zbog prijateljstva s obitelji Vlade Gotovca (“oduvijek sam bio slab na proljećare”), koji se tada nalazio u zatvoru. Kad je početkom 1976. pušten, Vitez ga je prvi put upoznao, dotad je samo pomagao njegovoj supruzi Vlasti, redateljici na Radio Zagrebu koja ga je često angažirala u adaptacijama romana. Jedan od gostiju kod Gotovčevih bio je i prisilno umirovljeni general Franjo Tuđman, s kojim je osamdesetih počeo odlaziti na Dinamove utakmice.

Prijateljstvo s “proljećarima” koštalo ga je poneke uloge, ali to i nije bilo tako strašno. Branko Ivanda htio je da on igra Josipa Broza u mini-seriji “Bombaški proces”, međutim, to nije odobrio generalni direktor Televizije Zagreb Veljko Knežević (devedesetih srpski veleposlanik u Zagrebu), pa je ulogu dobio Rade Šerbedžija i u njoj bio odličan. Vitez je dobio svoju šansu desetljeće kasnije, igrao je Broza u drami “Pogrešna procjena”, jer je redatelj Miroslav Aleksić htio da komunističkog lidera igra hrvatski glumac. Kako se snašao? Nije bilo problema, Titove geste i način govora svi su tada znali, a najveći mu je kompliment bio što ga je nazvao beogradski glumac Marko Todorović, on je glumio isti lik u spektaklu Žike Mitrovića “Užička republika”, i zanimao se kako je uspio ostvariti tako uvjerljivu interpretaciju.

Više je problema bilo kad su Histrionima ukinuli republičku dotaciju. Naredna predstava “Krnjeval” po tekstu Stjepana Šešelja ocijenjena je kao politički nepodobna, a Vitez tu nije mogao ništa, jer je služio vojsku u Vranju. Kad se razbolio, poslali su ga u bolnicu u Skopje, gdje je slučajno sreo suprugu poznatog makedonskog glumca Ilije Džuvalekovskog: ona ga je prepoznala, živjela je s mužem neko vrijeme u Zagrebu, gdje je on glumio u HNK i predavao na Akademiji, između ostalog i Vitezu. Mladi glumac hitno je preko veze prekomandiran u skopski Dom JNA, gdje je ostao sve do kraja vojnog roka. Po povratku ga je zatekla nevesela situacija s Histrionima, iz koje naizgled nije bilo izlaza. Antun Vrdoljak upozorio ga je da je upravo osnovana agencija Apel, koju je vodio Ivica Vidović (nema ništa zajedničkog s poznatim glumcem; poslije je vodio McCann Erickson) i u njoj združio marketinške odjele jakih poduzeća kao što su Podravka i Ledo. Vidović je bio zainteresiran za turneju Histriona, ovaj put su oni iznajmili veći brod, bio je sav prekriven zastavicama Leda, ali su glumci zahvaljujući tome dobili pristojne dnevnice, hranu i smještaj. Igrali su predstavu “Glumijada”, koja je potom dobila Prvomajsku nagradu kao najbolja predstava sezone: žirijem je predsjedao ugledni filozof Vladimir Filipović.

Histrioni su postali sve ambiciozniji projekt, imali su i pokretnu knjižaru koju je sponzorirala Poslovna zajednica knjižara i izdavača SR Hrvatske pod vodstvom Miljenka Žužula, apsolutni bestseler bila je knjiga “I poslije Tita Tito”, koju se vlast u malim mjestima naprosto nije usudila odbiti. Neko vrijeme u opticaju su bila čak dva histrionska broda, na jednom se igrala Shakespeareova “Oluja” s Fabijanom Šovagovićem kao Prosperom, a kad bi legendarni glumac zaboravio smjer u kojem se treba kretati, ispravljao ga je Ivan Goran Vitez, mali nećak šefa Histriona, danas jedan od najzanimljivijih hrvatskih filmskih redatelja. Još važnije je bilo pokretanje Histrionskog ljeta na zagrebačkoj Opatovini 1986., koje je preporodilo kulturno ljeto hrvatske metropole.

Vitez je uspješno odolijevao pokušajima miniranja njegova sada već životnog projekta. U Gavelli su ga natjerali da ode na gostovanje s predstavom “Kraljevo” u Ohrid, ne samo njega nego i Zlatka Potočnjaka i Slavka Brankova, točno u razdoblju histrionske turneje, iako nitko od njih u njoj nije imao previše važnu ulogu: radije su dali otkaz nego da upropaste turneju. Vitez se vratio u Gavellu dvije godine kasnije, direktor je bio Petar Veček, ali ga nije zvao on, još gnjevan zbog raspada Rhinocerusa, nego je Rade Šerbedžija poručio da bi prešao u Gavellu ako dođe i njegov prijatelj, “pa da ima s kim glumiti”. Te je riječi vrlo loše primila starija generacija, Nada Subotić se uvrijedila, Drago Krča je potpuno prešao na Akademiju, a Pero Kvrgić, doajen tog kazališta, u HNK, gdje je i dočekao mirovinu. Uzalud se Šerbedžija poslije ispričavao da nije tako mislio nego da mu je trebao partner s kojim može igrati uloge kad su likovi sličnih godina, međutim, razdor je napravljen, ali njih dvojica odigrali su nekolicinu iznimno hvaljenih predstava.

Vitez je od onih koji nisu prihvaćali “ne” kao odgovor. Tvrdi da nije stvar u volji i upornosti, nego u umijeću komuniciranja s ljudima, moraš biti uvjerljiv kad guraš nešto što inače ne bi prošlo. Još od sedamdesetih bio je vrlo blizak s filmskim redateljem Zoranom Tadićem, koji tih godina nikako da dobije cjelovečernji igrani film. Jadran film je 1976. iz protesta prema filmskom fondu Ministarstva kulture odlučio financirati tri filma, prva dva su bila Vrdoljakova “Mećava” i “Ludi dani” Nikole Babića, a treći je trebao biti Tadićev “Proleće bu naše”, balada o nogometnom zaljubljeniku koji nikako da dočeka da Dinamo postane prvak. Snimanje je već počelo kad je šef Jadran filma Sulejman Kapić obavijestio Tadića da mu je naređeno da obustavi projekt: tema nije bila po volji ideoloških nadzornika, a i redatelj je imao loš politički pedigre, jer je svojedobno s Brankom Ivandom snimao studentski štrajk 1971. Materijal im je odmah zaplijenila policija, a produkcijska kuća Factum ga je 2000. dovršila pod naslovom “Poezija i revolucija”. Ivanda se brzo izvukao, ali se Tadić dugo nosio s baukom “nacionalizma”, sve do 1980. kad je uspio za Televiziju Zagreb snimiti “Dobri duh Zagreba” po scenariju Pavla Pavličića, kasnije za kino distribuciju preimenovan u “Ritam zločina”.

Devedesetih se Tadić ponovno našao na margini, komisija Ministarstva kulture neprestano je odbijala njegov scenarij “Treća žena”, osebujnu preradu klasika Carola Reeda “Treći čovjek”, u kojem su muške uloge iz originala trebale igrati glumice, a onu jedinu žensku glumac. Tadić i Vitez zapili su se u kafiću kazališta Gavella, prvi je zdvajao sve dok drugi nije povikao: “Pun mi je kufer toga da se nekaj nemre delat.” Bilo je to 1996., Vitez više nije bio ministar kulture, to je postao Božo Biškupić, ali je zato obnašao funkciju savjetnika za kulturu predsjednika Tuđmana. Kako kaže, nazvao je “nekoliko telefona”, predložio da glumačka družina Histrion bude producent filma, u trenu slomio otpore da to nije “u njihovom opisu poslova”, te dobio podršku vojske u kojoj je tada najmoćniji čovjek bio general Vladimir Zagorec. Tamo su im osigurali hranu, nešto vozila i statista, a kad su računi svedeni, Vitez je ustanovio da je na svom prvom i jedinom filmskom pothvatu zaradio kombi za svoje Histrione. “Treća žena” i “Mondo Bobo” debitanta Gorana Rušinovića poslije su u Puli podijelili sve važne Zlatne arene, a zanimljivo je da su u njihovoj produkciji sudjelovale tri ličnosti koje su kasnije dobile podeblji zatvorski dosje, Zagorec u prvom a Hrvoje Petrač i Branimir Glavaš u drugom. “Treća žena” je danas postala obavezni eksponat u muzeju “Trećeg čovjeka” u Beču.

Vitez je već osamdesetih naučio kloniti se predrasuda, pogotovo nacionalnih i ideoloških. Premijera “Vlakom prema jugu” u Puli, prvog filma s Vitezom u glavnoj ulozi, prošla je katastrofalno, u jedanaest uvečer bila je velika hladnoća, a i većini gledatelja nije se baš dopao tako naglašeno zagrebački film (“puno se kajkalo”), međutim zato je na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu bilo potpuno drukčije, tamošnji amfiteatar bio je prepun, počela je i kiša, pa su se gledatelji sklonili pod krov, ali su ostali do kraja gledati film, čiju su završnicu dočekali gromkim pljeskom.

Kad je potkraj osamdesetih skupljao novac za spomenik Zagorki, sa zaprepaštenjem je ustanovio da je dobio priloge iz Niša, Vranja i Šapca, jer je autorica “Gričke vještice” i u Srbiji vrlo popularna. Osamdesetih je s Histrionima sudjelovao u realizaciji tri toma šapirografiranog “samizdata” “Slučaj” Vlade Gotovca, koji je u to doba opet završio u zatvoru, skromni prihodi bili su namijenjeni njegovoj obitelji, a iznenađenje je bilo poprilično kad su mu znanci, “veliki Hrvati”, iz straha odbili kupiti ijedan primjerak, no zato je Goran Babić, najopasniji “politički komesar” u kulturi toga razdoblja, uzeo deset komada.

Devedesete su Viteza udaljile od Gotovca i približile Tuđmanu (njih dvojica bili su u žestokom političkom sukobu), tada je napravio svoju najzapaženiju režiju (ambiciozni “Kroatenlager” po Krleži u Gavelli) i najnagrađivaniju ulogu (Vojnicki u “Ujaku Vanji” po Čehovu, u kazalištu ZKM i u režiji Paola Magellija). U novom mileniju napokon je dobio i vlastitu pozornicu. Kad je 2004. grad Zagreb otkupio od već ugašenih Kinematografa njihova četiri kina, Vitezu je na vlastiti zahtjev pripalo kino Apolo, nekadašnja Kozara odnosno Olimp, u Ilici 90, gdje je tri godine kasnije svečano otvoren Histrionski dom.

Kad uđete u njega, sa zaprepaštenjem ćete ustanoviti da je u pitanju jedan od najbolje uređenih hrvatskih teatara, a nekad zapuštena zgrada kina preuređena je u zdanje na pet razina. Zasigurno, nije to bila jeftina investicija, no u cijelosti ju je pokrio Grad Zagreb, koji je vlasnik te zgrade, dok je glumačka družina Histrion samo unajmljuje. Tko je najzaslužniji da je taj projekt u cijelosti realiziran? Svakako gradonačelnik Milan Bandić, koji smatra Viteza osobom od povjerenja i prošlog tjedna ga je imenovao savjetnikom za kulturu umjesto Duška Ljuštine, šefa Kerempuha.

Sudeći po povlačenju histrionske predstave “U plavom podrumu” (u kojoj je Vitez, nakon odustajanja Vida Baloga, bio prisiljen odigrati glavnu ulogu, unatoč tome što se 2009. oprostio od svoje najdraže profesije) s Dana satire u Kerempuhu, bit će dosta gužve za njegova mandata kod Bandića. Ipak, treba shvatiti njegove motive zašto ga je zasmetao prilog Mate Matišića u komadu “‘Ko živ, ‘ko mrtav”, u kojem se spominje vađenje kostiju pokojnog predsjednika. U Histrionskom domu Tuđman je poput božanstva, njegove slike i fotografije nalazite na svakom koraku. Čak i u svojoj vikendici u Stubičkim Toplicama posjeduje legitimni odljev njegove najpoznatije biste. Ako nešto trebate od Viteza, samo se nemojte sprdati s Tuđmanom!

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:40