KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Nema dvojbe, 'naša Kolinda' osramotila nas je pred svjetskom javnošću

Vrijeme je da prestanemo i nogomet i Kolindu shvaćati previše ozbiljno. Ona je ipak samo navijačica, a nogomet je ipak samo igra
 Tom Dubravec / CROPIX

Ovu kolumnu pišem nakon briljantne pobjede hrvatske reprezentacije nad Rusijom i plasmana u polufinale Svjetskog prvenstva. Vi ćete je čitati neposredno prije utakmice Hrvatska – Engleska, ili možda nakon nje. Dakle, možda ćete već znati igra li Hrvatska u finalu ili “samo” za treće mjesto. A bude li igrala u finalu, pa u tom finalu i pobijedi, bit će to nevjerojatan uspjeh.

Nakon pobjede nad Rusijom bio sam, naravno – treba li to uopće naglašavati? (treba, jer oni koji me ne vole tvrde da Hrvatsku mrzim i da joj želim zlo) – sretan. No, nisam se napio niti sam hopsao negdje na ulici, nego sam odgovarao na mail američkom prijatelju koji mi je čestitao na pobjedi, valjda pet minuta pošto je Rakitić zabio iz penala. Otišao sam spavati mnogo zadovoljniji nego da je Hrvatska izgubila.

Nisam više htio ići nekamo van, kao što sam napravio četiri dana prije kad sam u jednom kafiću s prijateljima gledao utakmicu protiv Danaca. Naime, tada je ispred nas sjedila skupina navijača. Kad su naši u 4. minuti dali gol, svi su skočili, što nije bio problem, ali se jednom od njih prekratki hrvatski dres digao preko pupka, a hlače pale na pola stražnjice. Zbog “ljepote” tog prizora poželio sam da naši više ne daju gol, što me dovodilo u očit sukob interesa.

Dakle, racionalan čovjek zna da će nakon pobjede nad Rusima, pa i nakon eventualne pobjede u polufinalu, pa čak i nakon eventualne pobjede u finalu, prije ili poslije doći taj “dan poslije”, kad se nacija mora trijezniti od euforije i vraćati iz kolektivnog transa u koji je zapala. A ako Hrvatska izgubi u polufinalu ili finalu, valja znati da je život navijača život pun razočaranja, da se čak i navijači Reala ili Barcelone, dvaju najboljih europskih klubova, prije ili poslije suočavaju s porazom i tugom.

Hrvatska za vraćanje u realnost “dan poslije” nema više kritične intelektualne mase, nema čak ni krugova koji funkcioniraju neovisno o toj euforiji i transu (na stranu sad činjenica da se eventualno nenavijanje ili distanciranje od reprezentacije shvaća kao “nedomoljubni” čin). Kad su francuski košarkaši 2013. postali europski prvaci, pariški Le Monde je tu vijest objavio na 17. stranici, i to dolje (a da nije najavio na prvoj!). To je razlika između Hrvatske i Francuske.

Atmosferu oko sporta, posebice nogometa, uvelike je prije 20 i više godina kreirao predsjednik Tuđman kad je ustvrdio da su “sportaši najbolji ambasadori i promotori Hrvatske”. I tako je za neke političare, kao i za dio javnosti, ostalo sve do danas.

Dakle, neki će tvrditi da je uspjehom reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu Hrvatska povećala svoju “vidljivost” (visibility) u međunarodnim krugovima. I to je točno, pogotovo danas, u vrijeme interneta. Prije 20 godina milijuni su od Kanade do Južne Afrike i od Koreje do Čilea govorili o Šukeru, danas govore o Modriću i drugim hrvatskim nogometašima. No, kakve koristi ima od toga Hrvatska?

Stariji se sjećaju da su atletičari/atletičarke pa plivači/plivačice i drugi sportaši Demokratske Republike Njemačke (socijalistička/komunistička/Istočna Njemačka) uzimali vehementno prva mjesta na mnogim natjecanjima, obarali svjetske rekorde. Kako to da je ta zemlja tako neslavno propala?

Danas smo u posve drugačijoj situaciji u odnosu na 1998. godinu, kad smo u Francuskoj bili treći na Svjetskom prvenstvu – članica smo euroatlantskih integracija, nismo direktno ni od koga ugroženi. U politici i ekonomiji sportski uspjesi ne mogu nam pomoći, ali će mnogi reći da mogu pomoći turizmu – po logici da će turisti nagrnuti u zemlju izvrsnih nogometaša. Ali, i to je upitno.

Pogledajmo što se dogodilo nakon tog osvojenog trećeg mjesta: kako se igralo u lipnju i početkom srpnja (s Francuskom u polufinalu igrali smo 8. srpnja), ta je turistička sezona bila tek relativno uspješna. Ostvareno je 31,852.000 noćenja, što je bio rast od 3,5% u odnosu na prethodnu, 1997. godinu.

U sljedećoj, 1999., godini bilo je 27,126.000 noćenja, što je pad od velikih 14,8% u odnosu na prethodnu, 1998. godinu! Umjesto, dakle, da se dogodi dramatičan porast, kao posljedica nogometnog uspjeha, dogodio se dramatičan pad, uzrokovan prvenstveno američkim bombardiranjem Kosova i Srbije i percepcijom stranaca da je Hrvatska nesigurna zbog rata u susjedstvu. Tek nam je iduća, 2000. godina, s 39,183.000 noćenja donijela veliki rast od 44,4%. Taj bi se rast mogao ponajprije pripisati sve većem interesu stranaca za hrvatski Jadran, sve raširenijoj percepciji da smo sigurna zemlja i općenito rastu turističke privrede u Europi. Nogometni uspjeh iz 1998. tada je već bio zaboravljen.

Valja nešto reći i o tezi da smo sportski jaka nacija, ako ne najjača na svijetu. Ni ona nije točna. Po globalnim statistikama, Slovenija je “po glavi stanovnika” bila 2014. najuspješnija sportska nacija. Ni te ni sljedeće godine (2015.) nije Hrvatske bilo među prvih deset. Mi smo 2016. i 2017. na toj ljestvici bili sedmi, iza Novog Zelanda, Jamajke, Norveške, Danske, Slovenije i Srbije odnosno iza Norveške, Slovenije, Novog Zelanda, Švicarske, Švedske i Jamajke. Ni ove nas godine nema među prvih deset.

Ne treba zaboraviti da su Srbi jaki u košarci, vaterpolu, odbojci, da imaju Đokovića i da su imali jake tenisačice, da su Slovenci jaki u svim skijaškim disciplinama, u hokeju.Mi i Srbi slični smo po mnogočemu, pa i po sportovima koje volimo: oni su svi odreda kolektivni, poput nogometa, košarke, rukometa i vaterpola, gdje je kontakt, sve do “udri ga, ubij ga”, vrlo važan. Mi smo već puno lošiji u odbojci, u kojoj su Srbi vrlo dobri. Nemojmo stavljati u taj koš tenis (u kojem smo jaki i jedni i drugi), on je uglavnom rezultat obiteljskih projekata.

Da tenis ne izaziva tolik interes kao kolektivni sportovi, dokazuje to što se na prošlogodišnjem finalu Davis Cupa s Argentinom u Zagrebu, najznačajnijoj teniskoj manifestaciji koja je ikad održana na tlu Hrvatske, okupilo možda tisuću-dvije hrvatskih navijača. Da nije bilo daleko više Argentinaca nego naših, dvorana bi bila poluprazna.

Poznata teza Carla von Klausewitza da je politika nastavak rata drugim sredstvima može se bez imalo rezerve preuzeti i u kontekstu nogometa. Nogomet se, i u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama, pozicionirao ne samo kao najpopularniji sport nego i kao sport koji ponajviše u svojoj srži i svom korijenu ima tu ratničku, ratnu komponentu. Takva atmosfera zna kreirati apsurdne situacije. Sjećam se kako sam bio žalostan kada su navijači u Maksimiru 1997. vikali: “Vukovar! Vukovar!” tijekom fenomenalne utakmice u kojoj je Dinamo s 5:0 razbio beogradski Partizan (a ja sam Dinamov navijač otkad znam za sebe). Kako loptanje u kojem smo ugurali pet golova protivniku može biti neka vrsta kompenzacije za stotine pobijenih vukovarskih civila? Eto to je sva bijeda i glupost takva stava.

Osim toga, nogomet je vrlo specifičan, jer su golovi rijetki – gledajući rukomet ili košarku, ne možete svake minute skakati i grliti se zbog postignutog gola ili koša, ali gol ili dva mogu odlučiti utakmicu, a onda su i ti trenuci posebno emotivni. Takvu atmosferu dodatno pojačavaju masovna gledanja na otvorenom i u kafićima, što je relativno nov običaj.

I sve to ne bi Hrvatsku razlikovalo od mnogih drugih zemalja u svijetu (sva sreća da ni ustašluka ni navijačkih nereda u Rusiji dosad nije bilo) da se nogomet ne koristi kao sredstvo za homogenizaciju nacije. Nošenje hrvatskog dresa postalo je ultimativni pokazatelj rodoljublja. Poželjno je i urlikanje nakon gola, ali nije obavezno. Nogomet je posljednji identitetski element koji vladajući establišment i mediji mogu ponuditi da bi očuvali privid kohezije jedne duboko podijeljene nacije.

Dosad smo imali dvije vrlo popularne navijačke pjesme – kontroverznu Thompsonovu Lijepa li si (jer kakva je to navijačka pjesma koja stihom “Herceg-Bosno – srce ponosno” otkida dio susjedne države?) i onu, mnogo bolju, pravu navijačku – Srce vatreno.

Prije ovog nogometnog prvenstva odjednom se pojavilo nekoliko novih navijačkih pjesama koje bi trebale dignuti atmosferu. Neke od njih i nisu tako loše, ali kako su sve na isti kalup, svjedoče o siromaštvu mašte njihovih autora i promotora. A neke su od njih tako militantne da se svakom normalnom diže kosa na glavi – naprimjer, ona HEP-ova, pod naslovom “mi znamo prepoznati energiju”, gotovo uopće ne govori o sportu (nogometu), nego o domovini, o borbi – poručuje, zapravo, da sport prestaje biti sport. Netko će reći da je bolje da se takvim reklamama nabrijani navijači fokusiraju na sport (a ne na rat), ali je prava istina da im tako nabrijanima nedostaje samo osoba koja bi ih povela u rat.

Nasuprot tome, američka profesionalna košarkaška liga (NBA) reklamira se sloganom “This is why we play” (“zato igramo”) i na službenoj stranici objašnjava kako smatra da “košarka može utjecati na kulturu i na promjene u svijetu”. Europska nogometna organizacija (UEFA) posljednjih godina prioritetno radi na tome da se “rasizam, diskriminacija i nesnošljivost eliminiraju iz nogometa”. U promociji te ideje sudjeluju najpoznatiji svjetski nogometaši.

Nogomet, i sport općenito, uvijek je imao poveznicu s politikom. Naprimjer, Titu je bio važan nogomet, i volio ga je. Tradicionalno je predavao pobjedniku Kupa maršala Tita pobjednički pehar. Bio je i žestoki navijač jugoslavenske reprezentacije, pa kad je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju sovjetska reprezentacija izjednačila na 5:5 nakon vodstva jugoslavenske od 5:1, odmah je, u velikom neraspoloženju, završio jedan unaprijed organizirani prijem. Nervirao se i 1974. kad je na televiziji gledao Jugoslaviju na Svjetskom nogometnom prvenstvu. No, o tome javnost nije ništa znala. Tito nije skupljao poene na račun reprezentacije, a i jasno je širem krugu suradnika demantirao naklapanja da navija za Partizan.

I Tuđman je bio veliki navijač reprezentacije i Dinama, ali ni on nije skupljao poene na račun toga.

To, međutim, radi predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon nevjerojatno narcisoidnog poteza da se nakon utakmice s Danskom polugolim nogometašima uvuče u svlačionicu, i da im se, onako znojnima, baci za vrat i počne ih ljubiti, sva su pitanja, kao i pretpostavke, sve do onih najlascivnijih, dopuštena. Zamislite da je Stipe Mesić, dok je bio predsjednik, uletio u svlačionicu hrvatske ženske rukometne reprezentacije i počeo reprezentativke ljubakati? Kakva bi se galama (s pravom) digla protiv njega!

Ali, ni to nije sve, i od vrlo lošeg ima gore, naša nas je predsjednica već, hvala Bogu, na to naučila. Na utakmicu s Rusijom stigla je u nekakvu kostimu koji nalikuje na kostim “der dumme Augusta”, iako je u svečanoj loži obavezan casual dress code, bez ikakvih navijačkih oznaka. A onda je nakon drugoga hrvatskoga gola nadmašila sama sebe i “kafanski” zaplesala. Ma gdje li je naučila tako dobro plesati? Dakle, gospođa predsjednica radi sve ono što ozbiljan političar ne čini.

Proteklih se dana nacija podijelila (kao i obično kad je Kolinda Grabar-Kitarović posrijedi), pa su jedni tvrdili da ih je Kolindin kafanski ples natjerao da se crvene, drugi su smatrali da je super što “hrvatska predsjednica navija i veseli se hrvatskoj pobjedi”. Drugim riječima, da je super što se ponaša baš kao i oni, obični hrvatski navijači. No, jedno je biti hrvatski navijač pred televizorom lokalnog kafića, a drugo predsjednik Republike u svečanoj loži na stadionu. Kolinda Grabar-Kitarović ponaša se po ukusu svojih glasača. I od Hrvatske pravi malu seosku zabavu. Bilo bi dobro kad bismo mogli zaključiti – kome se sviđa, neka mu tako i bude. Ali ti kojima se to sviđa uopće ne shvaćaju međunarodne i unutarnjopolitičke posljedice takvoga neodgovornog ponašanja.

Nema dvojbe da nas je “naša Kolinda” osramotila direktno pred međunarodnom javnošću, što god tko rekao ili komentirao. A na unutarnjopolitičkom planu takvo sramoćenje i banaliziranje predsjedničke funkcije slabi ionako krhak politički sustav, opterećuje ga i otežava mu bavljenje ključnim problemima – jer tko će slušati što misli predsjednica o ozbiljnim pitanjima kad ona istovremeno tako dobro pleše pred međunarodnom publikom?

A kako predsjednica kotira među reprezentativcima, najbolje svjedoči videosnimka iz svlačionice nakon pobjede nad Rusijom – svi pjevaju “Vilu Velebita”, predsjednica pokušava zagrliti Ćorluku koji je ne “doživljava”, jer jednom rukom grli Vrsaljka, a u drugoj, kojom je valjda trebao grliti predsjednicu, ljubomorno drži nekakvu bocu.

Na kraju, savjet – prestanite i nogomet i Kolindu shvaćati preozbiljno. Ona je ipak samo navijačica, a nogomet je ipak samo igra.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:52