KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVICA ŠOLA Opera Carmen nije u skladu s Istanbulskom konvencijom

Zbog političke korektnosti Carmen ne biva ubijena, nego ona ubija Don Josea u kontekstu zakonite samoobrane!? Pa to je zločin nad umjetnošću!
Neka umjetnička djela od sada pišu pravnici i ženske ili dječje pravobraniteljice, ali onda operu više ne zovite Carmen, već Sarnavka

Živimo u najmračnijoj epohi u povijesti. Idemo k vremenu, već jesmo, u kojem će nestati – stvarnost. Pretjerivanje?

Sedmi siječnja ove godine u teatru Maggio musicale u Firenzi izvedena je veličanstvena Bizetova opera “Carmen”. Osim drugih zahvata u Bizetovo remek-djelo, najšokantnije je što Carmen ne biva ubijena, nego ona ubija Don Josea pištoljem u kontekstu zakonite samoobrane! Obrazloženje ovog zločina nad umjetnošću od strane odgovornih u teatru je sljedeće: “U trenutku kada je naše društvo opterećeno nasiljem prema ženama, uključujući i ubojstvo, kako možemo pljeskati ubojstvu jedne žene?”

Politička korektnost poprima katastrofalne, kulturocidne dimenzije. Sudbina i ubojstvo Carmen je motor ove opere. Nietzsche se ovoj operi toliko divio da je udarajući po Wagneru napisao: “Ljubav koja se vraća prirodi! Voditi ljubav kao fatalnost, cinizam, nedužnost, okrutnost – tako kakva je priroda. Ljubav je rat kojeg je bit smrtna mržnja među spolovima.” Neka umjetnička djela od sada pišu pravnici i ženske ili dječje pravobraniteljice, ali onda operu više ne zovite Carmen, već Sarnavka. Bizet to djelo prikazano u Firenzi nije napisao. Publika, pobogu, plješće ljepoti djela, a ne zato što je protiv ubijene žene ili to odobrava. Zar ne bi bilo politički korektno da Shakespeareov “Otelo” u novoj politički korektnoj verziji lijepo podnese zahtjev za razvod umjesto da počini obiteljsko nasilje, da prolijeva krv? Nesumnjivo.

Ovo mračno vrijeme već prekraja i dječje bajke, zahvati u klasična djela poput ovog kod Carmen više je pravilo nego izuzetak. Iz klasičnih romana se izbacuju politički nekorektne riječi, pa crnac postaje Afroamerikanac, a u njemačkim novinama islamski terorist je “azijskog podrijetla”, možda Kinez ili Japanac? Reći istinu o, primjerice, islamu postaje govor mržnje, osvrnuti se kritično na transrodne LGBT politike postaje krimen. Tako je u studenome prošle godine Linda Bellos bila pozvana na Cambridge govoriti o rodnoj teoriji u kontekstu transrodnih politika. Gospođa Bellos je lezbijka, feministica, crnkinja, žena, Židovka. Kada je LGBT ekipa čula da će govoriti kritički o transrodnim politikama i tretmanima kada su u pitanju djeca, predavanje je – zabranjeno. Dakle, nije dovoljno da ste lezbijka, istaknuta feministica, žena, crnkinja, Židovka, jer, kako je napisao G. Meotti: “Politička korektnost je vrsta fanatizma poput islamskog ekstremizma – uvijek će biti netko čistiji od tebe koji će ti reći zašto zaslužuješ umrijeti.” Kao i svaki puritanizam, i politička korektnost, u ovom obliku, nehumana je, protuljudska, kulturocidna, nasilna, gdje se u ime slobode guše slobode, u ime istine se guši istina, u ime nenasilja provodi nasilje. Čak i nad ljepotom, nad umjetnošću.

Ono što se nedavno dogodilo u Švedskoj, baš na tragu tog puritanizma, gdje kako biste vodili ljubav sa ženom morate ići skoro pa kod javnog bilježnika, jest ludilo u čistom obliku, tako da će uskoro i čin penetracije biti promatran kao nasilan čin. Da je i samim ženama sve skupa dojadilo, svjedoči nedavno Catherine Deneuve u otvorenom pismu Le Mondeu kritizirajući nasilje nenasiljem: “Takvi muškarci budu kažnjeni, dobiju otkaz na poslu, a zapravo su samo dodirnuli nečije koljeno ili pokušali ukrasti poljubac. Silovanje jest zločin, ali pokušaj zavođenja nekoga, uporno ili nespretno, nije.” Zabranimo zavođenje!

U Europskoj uniji zabranjeno je damu nazivati gospođica ako nije udana, jer ju se time, vrag će ga znati, “prokazuje” kao neudanu, slobodnu. I to je čin nasilja, reći nekome gospođica. Iz matičnih knjiga izbacuju se pojmovi otac i majka, a uvode roditelj 1. i roditelj 2. Nestaje naziv “trudna žena”, a dozvoljava se “trudna osoba”. U Kanadi se zabranjuju zamjenice “on” i “ona”, a uvodi se “zhe” i “zher” umjesto “he” i “her”. Pogledajte pak monstruozan izraz “surogat majka”?

S fotografija gradova, kako to i kod nas rade neki trgovački lanci, ako se na crkvi vidi križ, on se mora izbrisati da ne vrijeđa tuđe vjerske osjećaje. Crkva bez križa, što je to? Na Zapadu se uvode miješani zahodi, rodno neutralni!? Da se ne diskriminira čak i kod pišanja. Bijah u Kanadi u jednom neutralnom zahodu u studenome i, vjerujte, za sve nas, muškarce i žene, to je bilo vidno nelagodna situacija. Ali eto... Nema više riječi pobačaj već “prekid trudnoće” i “planiranje obitelji”. Na internetu se uvodi cenzura i fluidan, manipulativan pojam “govor mržnje”. Osim što se protiv laži ne bori cenzurom nego istinom, tko je taj “ministar istine” koji će određivati što je to mržnja, tko je taj tko će biti arbitar što je to “fake news”, pogotovo kada imamo u vidu da su lažne vijesti bilo o ratu u Siriji, bilo o tzv. Arapskom proljeću širili upravo tzv. mainstream mediji. Pojmovi, razne fobije, kao što su ksenofobija, homofobija, islamofobija, transfobija..., zapravo su napad na kritičko propitivanje suprotno duhu Zapada i poziv na autocenzuru, kako je već upozorio Pascal Bruckner.

Ubojstvo civila već dugo se naziva “kolateralna šteta”, a agresije su “širenje ljudskih prava i demokracije”.

Jezik, sve počinje, svaki totalitarizam i crnilo kulturno i civilizacijsko jezičnom manipulacijom, što je duša političke korektnosti. U djelu “Missbrauch der Sprache, Missbrauch der Macht” (Zloporaba jezika, zloporaba moći) njemački filozof Josef Pieper još je sedamdesetih godina upozorio na jezični inženjering kao ključ kontrole i manipulacije masama u totalitarnim režimima. Danas znamo što je Hitler mislio pod pojmom “Lebensraum”. Nevin pojam, “životni prostor”. U prijevodu na mnoge jezike, pa i engleski, to je “dnevna soba” (living room). Danas znamo što je to Endlösung der Judenfrage, no tada je to bio tek eufemizam za jedan od najvećih zločina u ljudskoj povijesti. U SSSR-u – glavno glasilo koje je indoktriniralo i lagalo ljudima zvalo se “Pravda” (Istina). Kad smo kod dvadesetog stoljeća, ima li većeg cinizma da se još i danas kao pojam mračnjaštva rabi “mračni srednji vijek”. Naime, s kojim moralnim i svakim drugim pravom stoljeće i civilizacija koje je proizvelo Holokaust, Gulag i najokrutnije ideologije u povijesti ljudskog roda može bilo koju epohu nazivati mračnom, pa i srednji vijek koji je bio toliko “mračan” da je stvorio sveučilišta, da ostanemo samo na tome. Mračni srednji vijek izmišljotina je francuskih revolucionara, Prosvjetitelja, koji su kao svaki revolucionari sve prije sebe smatrali mračnima, a sebe prosvijetljenima, dočim im je najveći izum bio lucidniji i od inkvizicije – giljotina. Posjekli su, prema nekim izvorima, 20 tisuća glava. Francuska himna, Marseljeza, krilatica prosvijetljenih, jedan je od najopasnijih tekstova u povijesti. Evo samo dio: “Koračajmo! Koračajmo! Neka nečista krv natopi naše brazde.” Nečista krv? Da, to je i Hitler proveo u djelo nad nečistom židovskom krvi. Mračni srednji vijek? Ma dajte...

Ključ svakog jezičnog inženjeringa i (soft)totalitarizma, pa i današnjeg, jest fenomen koji je Orwell nazvao “doublethink”, iliti dvostruko razmišljanje. Doublethink (kao i novogovor) jest simulacija komunikacije, jer ne komunicira, a njegove su riječi u proturječju sa svojim iskonskim značenjem. On je zapreka za misao, a ljudi, po Orwellu, na njega pristaju kako bi si osigurali status unutar “partije” i duha vremena (konformizam). “Dvostruko mišljenje”, objašnjava autor, “implicira sposobnost istovremenog prihvaćanja u vlastitoj svijesti dva među sobom oprečna mišljenja, prihvaćajući oba.” Rat je mir, neznanje je moć, sloboda je ropstvo, samo najpoznatiji primjeri. Tu nenormalno postaje normalno, bolest ili poremećaj ponos za javno paradiranje, otpuštanje se zove “sistematizacija”, davanje nebitnih sloboda (seksualnih) i gušenje bitnih sloboda (sloboda govora koja kreće u Njemačkoj, uskoro i u Francuskoj, a i Plenković to najavljuje) jest svijet u kojem već živimo. A sve počinje od jezika, od dvostrukog mišljenja kojemu je duša eufemizam, kako pokazuju ključni Hitlerovi pojmovi. Uistinu, svijet u kojem se šire seksualna prava, a gase radnička prava, samo jedan od primjera, jest mračno razdoblje povijesti koje vrijeđa i zdravu pamet, svijet u kojem normalnom čovjeku, poput Milana Kundere, postaje nemoguće živjeti pa on, kao fizički disident, najavljuje eru nutarnjeg, duhovnog disidentstva, povlačenje u sebe, kada smo samostane kao jedino mjesto bijega od nadiruće stihije nebitnih sloboda uništili, napominje u romanu “Besmrtnost”. Važno je, očito, umrijeti na vrijeme.

Doublethink, to je u jednom politička korektnost. Kada sam vidio da su Bizetu i remek-djelima svjetske kulture namijenili ulogu prema principu “rat je mir, a mir rat”, sasvim je jasno zašto je Carmen, žrtva, najednom postala ubojica, a ubojica, Don Jose, žrtva. Nije ni bilo moguće drugačije kada Bizet ovu operu nije uskladio s Istanbulskom konvencijom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 09:03