PIŠE IVICA RELKOVIĆ ZA GLOBUS

Vrijeme je da Plenković kaže ministrima: Pripremite ostavke...

 Boris Kovačev / CROPIX

U prošlom smo broju Globusa otvorili pitanje potencijala zdravstvenog i umirovljeničkog turizma, pa pogledajmo kako bi to izgledalo kad bismo se za to i strateški opredijelili.

Recimo da je Vlada formirala tim za izradu strategija najrelevantnijih investicijskih pravaca Republike Hrvatske za idućih 50 godina. Logično je da bi taj tim obuhvaćao “struku”, ali i politiku duljeg pogleda od četirigodine, pa bi sigurno uključili i oporbu, i to ne “reda radi”, nego zbog kontinuiteta koji ne želimo prekidati i mijenjati bilo kakvom promjenom političke garniture. Tada bi usvojene strategije zaista bile nacionalne, a ne jednokratne strategije jedne vlade, koju onda ona druga ignorira.

Taj bi tim zaključio da su zdravstvene usluge u zapadnim i sjevernim državama Europske unije bitno skuplje nego u Hrvatskoj (sjetimo se samo autobusa stranaca koji dolaze u Hrvatsku zbog dva-tri puta jeftinijih stomatoloških usluga). Taj bi tim vidio i podatke da su usluge smještaja umirovljenika višestruko veće u tim državama nego u Hrvatskoj (pa naši najluksuzniji domovi jedva dosežu 10.000 kuna, što je za neke zemlje nedovoljno i za najniže socijalne kategorije). Onda bi tim konstatirao i to da danas u Europskoj uniji ima 100,000.000 (sto milijuna) umirovljenika, a da će ih do 2050. biti 150,000.000 (sto pedeset milijuna – svaki treći Europljanin).

Taj tim pri tome zna i to da je Hrvatska klimatski idealna europska destinacija - ni za koga i ni u kojem smjeru nije klimatski ekstremna. A to je upravo ono što traži zdravstveni turizam, a posebno osobe treće životne dobi. Tim bi zaključio i to da suvremeni umirovljenici danas više nisu “umirovljeni”, nego vrlo mobilni dio društva. I nisu dominantno socijala (nažalost, osim u Hrvatskoj), nego su financijski često vrlo dobrog statusa. K tome svi su državljani zemalja članica zapravo i naši građani, jer oni iz bilo koje članice mogu doći živjeti u bilo koju drugu državu članicu ako imaju sveobuhvatno zdravstveno osiguranje i dovoljne prihode (u koje ulazi i mirovina). Tako je svaki europski umirovljenik potencijalni kandidat i za život u Hrvatskoj.

Ako je naš tim zaključio da su sve ovo naše prednosti i prilike (SWOT analiza!), onda bi uslijedila izrada strateškog dokumenta i akcijskog plana kojima se trasira državna aktivnost u tom smjeru. Aktivno se traže i miču sve prepreke, a ne da one budu izgovor za nedjelovanje. Tada sjedaju sva ministarstva kojih se ta tema i najmanje tiče te rade na usklađivanju propisa i zadovoljavanju svih preduvjeta. U našem slučaju to su ministarsva zdravstva, turizma, demografije i socijale, poduzetništva, regionalnog razvoja i fondova EU...

Dok slažemo kockice naše strategije, shvaćamo i to da europski umirovljenici, uza svu lijepu prirodu i umjerenu klimu, neće doći u “starački dom”, nego u hotel s minimalno 3 ili 4 zvjezdice. Zaključujemo i to da se državna strategija ne radi zbog 10 takvih domova-hotela s po 100 korisnika, nego se sve to dimenzionira na daleko većim brojkama. Pitamo se može li gotovo svaka naša općina i svaki manji grad dobiti takvu zdravstveno-turističku zonu poput onih poduzetničkih? Iako sad već govorimo o desecima tisuća korisnika, još se krećemo ispod broja od jednog jedinog promila europskih umirovljenika!

Da bismo došli do zaključka što bi za Hrvatsku značilo tijekom cijele godine ugostiti samo 50.000 europskih umirovljenika (neki bi možda tu bili dugotrajno, neki povremeno...), spustimo se na kapilarnu lokalnu razinu i pogledajmo što bi jedan takav dom-hotel značio za općinu od 1000 do 2000 stanovnika, kakve su u Hrvatskoj najčešće.

Sad možemo zamišljati razne naše općine sa svojim idiličnim krajolicima, od sjevera do juga, od zagorskih općina oslonjenih na niz toplica, preko općina središnje Hrvatske uz Unu, Glinu, Koranu, Mrežnicu, Dobru ili Kupu, pa sve do krajnjeg juga i oaza uz Cetinu, Krku, Zrmanju ili unutrašnjost Konavala.

Uzmimo općinu s 1000 stanovnika u kojoj nema ni poštene pošte, ni banke, ni bankomata, kao ni “t” od turizma, iako se na 50 kilometara nalazi Opatija ili Plitvice ili slapovi Krke. Jedan takav dom-hotel četvrte generacije koji će moći primiti 100 korisnika i raditi 12 mjeseci (a ne sezonski) smjestit ćemo na rub naše općine. Dat ćemo mu mali prostorni diskrecijski odmak od samog mjesta, ali opet dovoljno blizu da se dohvatnost mjeri hodom, a ne vožnjom. I nećemo izgraditi betonsku zgradu, jer to je suprotno logici zaključka da se u ovom slučaju prodaju naša priroda i klima. Nema straha od ružne betonizacije, jer korisnici takve usluge upravo ne žele naše zgrade, nego naš okoliš. Izgradit ćemo stoga malo naselje uz naselje.

Naš zamišljeni dom-hotel u našoj zamišljenoj općini traži određeni kapacitet djelatnika: liječnika, medicinskih sestara, fizioterapeuta, kuhara, raznog pomoćnog osoblja. Ima li naša mala općina sve te kadrove? Nema. Čak i kad bi računala na one koje su već negdje zaposleni u sličnoj djelatnosti. Od trideset izravnih novih djelatnika, naša općina jedva da će ih imati pola koji su zapošljivi u onome što nam treba. Plaćom i nekim drugim pogodnostima trebat ćemo privući još 10, 15 ili 20 osoba (a često uz njih i obitelji). Naša općina će zaposliti ono što je uopće u njoj zapošljivo, a dovest će i neko drugo domaće (pa vjerojatno i ciljano “uvozno”) stanovništvo.

Zamislimo sada tu našu općinu koja danas nema ni pošteni poštanski ured, pa čak ni jedan jedini bankomat. Što će učiniti sto stranaca koji tijekom cijele godine žive u našoj općini od 1000 stanovnika? Ako to cijelo vrijeme nije nužno istih sto stranaca, korisnost zbog dinamike izmjena samo je još veća.

Zbog trajnog kapaciteta od sto stranaca (financijski u prosjeku daleko jačih od sadašnjeg prosjeka stanovništva te naše općine) naša će danas nezanimljiva općina privući i poštu i ponegdje banku (a ne tek bankomat). Šansu će najlakše realizirati baš HPB, koja ima mogućnost s poštom osigurati šalter baš takve namjene. Zbog sto stranaca koji traže viši standard neki će lokalni kafić postati restoran više kategorije, a lokalni će se OPG-ovi truditi ponuditi zdravu hranu iz obližnjeg vrta. A onda otvoriti i dodatno etno selo, jer će se podizati i klasični turizam. Zbog dolaska ovih sto korisnika uredit ćemo pješačke i biciklističke staze uz neku Koranu, Mrežnicu, Dobru, Kupu, Krku ili Cetinu... Ako naša zamišljena općina zbog orijentacije na “prodaju prirode” privuče sto stranaca, kolateralno će uređenjem pristupa svojim prirodnim resursima privući i povremene tisuće u razna godišnja doba.

I sad, na kraju, došli smo do početka. Ne stvara država strategiju kako bi se sama bavila svim djelatnostima, nego kako bi otvorila prostor da njezino stanovništvo od toga živi (a onda i država kao takva). Ne stvara država strategiju da sama proizvodi “kikiriki”, ali može donijet strategiju da se od proizvodnje “kikirikija” živi, posebno ako je taj “kikiriki” naša komparativna prednost u odnosu na druge države.

Hrvatsku su dosad mukotrpno i uz otpore sa svih strana naprijed gurali pojedinačni pokušaji najupornijih na nepripremljenom terenu. Ako tako nastavimo, pretrčat će nas i u drugim područjima svi oni koji imaju neusporedivo lošije startne resurse, ali imaju plan i cilj. Jer, kad organizirana država planira što joj je činiti, tada ona postupa kao grad koji prethodno pripremi infrastrukturu, pa tebe kao investitora, kad kupiš građevinsku česticu, dočeka sve pred parcelom.

Mi smo se dosad ponašali kao grad koji čak i u građevinskoj zoni ne priprema ništa, nego još privatnom investitoru izmišlja sve prepreke i nameće uvjete kako bi ovaj sam izgradio infrastrukturu te ju naknadno predao tom istom gradu. Ali, budući da nije bilo plana, ubrzo će se pokazati da puno toga nije ispravno i dugoročno dimenzionirano, pa nam se prekapanja događaju i na asfaltu koji se još ni ohladio nije! Tako su nam se ponašali gradovi i država. Zato su nam svi propisi prepravljani s toliko izmjena i dopuna, koliko je i neka ulica doživjela rupa i zakrpa zbog neplanskih parcijalnih postavljanja instalacija.

Strategija prema kojoj bi Hrvatska postala zemlja za zdravstveni turizam, i to posebno onaj u trećoj životnoj dobi, ne može biti strategija jednog doma u Slavoniji, dva u Zagorju i jednog u Lici. Državna strategija znači da država ili njezini dijelovi postaju destinacija. A destinacija znači mrežu. Jednom takvom dom-hotelu u Cetingradu nije konkurencija sličan dom-hotel u Rakovici. Dapače, oni traže takvu ponudu i u Slunju, Vojniću, Dugoj Resi, Tounju, Josipdolu, Ogulinu, Plaškom... Jer logika destinacije, a ne izoliranog slučaja, olakšava svu drugu logistiku, od promidžbe do organizacije svih pratećih usluga.

Oni koji su dosad individualno probijali ovaj nerealizirani segment turizma znaju koliko je kolateralne koristi za cijelu državu od zdravstvenog (i posebno unutar njega umirovljeničkog) turizma kao cjelogodišnje, a ne sezonske ponude. Zašto smo izgradili autoceste Zagreb-Split, Zagreb-Rijeka i Zagreb-Osijek ako lijevo i desno na samo 10 kilometara zračne linije nećemo iskoristiti sve prirodne resurse koji su nam darovani kao neprocjenjivo blago!? I zašto ne otvoriti uravnoteženo i neagresivno, bez točkastih devastacija samo nekoliko destinacija (Plitvice, Skradinski buk...), cijelu Hrvatsku kapilarnom cjelogodišnjem turizmu?

Zamislimo da s ovakvim projektom u idućih nekoliko godina strateški krenemo od Krapinsko-zagorske (na bazi sustava postojećih toplica), Zagrebačke (na bazi blizine, ali i rasterećenja Zagreba), Sisačko-moslavačke, Karlovačke, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije (zbog predivnih prirodnih resursa). I da zacrtamo realizaciju po pet takvih dom-hotela po županiji, s ciljem da niknu u manjim gradovima ili općinama. Pokrenuli bismo unutarnju malu migraciju radne snage s demografskim optimizmom (stanovnika bi “izgubio” onaj grad koji i nema kapacitet zaposliti ga, a dobio onaj koji će mu otvoriti trajnu životnu perspektivu). Tih trideset dom-hotela (oko 3000 korisnika odnosno 3000 cjelogodišnjih boravaka) tražilo bi zapošljavanje 1000 djelatnika dominantno znatno viših primanja od sadašnjeg hrvatskog prosjeka. Trideset malih gradova i općina dobilo bi po tridesetak novozaposlenih svojih stanovnika (dio iz domicilnog, a dio iz okolnog stanovništva). Trideset malih gradova/općina bi živnulo.

Kad bi ova Vlada samo to zacrtala (o ostalim područjima sada ne govorimo), uz stratešku orijentaciju da to nastavi i sljedeća Vlada te u desetogodišnjem razdoblju dosegnemo razinu od 50.000 cjelogodišnjih korisnika zdravstvenog (dominantno umirovljeničkog) turizma, za ravnomjernu raspoređenost takvih dom-hotela po cijeloj Hrvatskoj trebale bi nam sve naše općine i svi manji gradovi. Kad bismo se usudili projicirati vlastitu strategiju na 100.000 korisnika godišnje tada bi takav kapacitet tražio onoliko izravno zaposlenih koliko ih ima cijeli Agrokor. A plaće koje bi dominirale ne bi bili minimalci blagajnica, nego neusporedivo više plaće uslužnog medicinsko-rehabilitacijskog osoblja.

A kolateralna se korist može očekivati u raznim sektorima (kao i u slučaju Agrokora). Najprije bi trebalo (postupno u idućih 10 godina) isprojektirati i izgraditi 100.000 soba/apartmana sa svim pratećim sadržajima ekskluzivnih domova-hotela. Sva oprema koja bi popunila te prostore bila bi iznad razine danas najluksuznijih hrvatskih domova. Današnje medicine nema bez IT sektora i to ne samo hardverski, nego jednako tako i softverski. Svaki takav dom-hotel u nekoj našoj općini tražio bi i dodatne apartmanske kapacitete lokalnog stanovništva za njihove povremene goste i klasični turizam daleko širi od ljetne sezone.

Tih 100.000 cjelogodišnjih gostiju (kojima se nikamo ne žuri i koji nisu došli na vikend posjet Plitvicama), bilo bi raspoloženo i za prateći kulturni, izletnički i eko-etno turizam.

Znamo reći da smo tijekom Domovinskog rata bili svjetski vrh u ratnoj kirurgiji. Nažalost, jer smo imali praksu na vlastitom stanovništvu. Zašto Hrvatska, pretvarajući se u jednu plansku razvojno odmjerenu destinaciju zdravstveno-umirovljeničkog turizma, ne bi bila u svjetskom vrhu medicine za osobe treće životne dobi? A da bismo to bili treba nam financijski pokretač i specijalizacija. Priroda nam je dala idealne uvjete da to i postanemo. Hoće li naši umirovljenici nešto izgubiti, jer ćemo kao država postati ekskluzivna rezidencija bogatih stranih umirovljenika? Ne, sva iskustva koja sada sami ne možemo platiti, prenosit će se sutra, kad ih naša medicina dosegne, i na sve naše umirovljenike, uključujući i one najnižih socijalnih kategorija.

Naš zamišljeni državni strateški tim je zaključio da je zdravstveni turizam (ili nešto drugo, treće ili četvrto – ovo je samo primjer, iako je područje za nas potentno) hrvatski strateški interes. Vlada mu je povjerovala te donijela odluku o pripremi svih potrebnih predradnji kako bi se on i dogodio.

Tko je taj u državnoj administraciji tko uopće smije reći da neće prionuti pripremi usklađivanja zakonodavstva? Tko je taj koji će reći da je prilagodba prostornih planova tako zahtjevna da je bolje u taj posao i ne ići? Koja to državna bolnica može reći da nije zainteresirana prilagođavati se zadacima koji će se od bolnica tražiti? Hoće li se predsjednik Vlade ovaj put okrenuti prema svojim ministrima (a ne tajnici) i mirno-odlučno im reći: Pripremite još danas “ostavke” staroj hrvatskoj državnoj praksi “ne može se” i izradite mi stvarne strategije i akcijske planove koje nitko u ime ove države neće smjeti i moći sabotirati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:51