GLOBUSOVA KAVKASKA ČAJANKA

VIDEO: VATRENA DEBATA O FENOMENU GRETE THUNBERG Raspudić: 'Kako jedna nekvalificirana 16-godišnjakinja može pričati na ozbiljnom UN-ovom summitu!?'

 
 Damjan Tadić / CROPIX

Pojava 16-godišnje Grete Thunberg, zagovornice borbe protiv klimatskih promjena, za govornicom UN-a izazvala je veliku pozornost javnosti. Dio globalne publike kritizira je sumnjajući da je riječ o djevojci kojom se manipulira i ističući da ona ima Aspergerov sindrom, poremećaj iz spektra autizma, te da se ne može prihvaćati kao ozbiljnog sugovornika, a drugi, mahom zagovornici promptnog rješavanja problema klimatskih promjena, smatraju da je njezino upozorenje o nužnosti promjene načina života, percepcije klime, izvanredno važno, piše Globus.

Vlašić: Gretenizam. Taj ste izraz koristili u nedavnom tekstu da opišete novo lice kapitalizma… (pitanje Raspudiću)

Raspudić: Naslov je aludirao na Lenjina, “Imperijalizam kao zadnji stadij razvoja kapitalizma”, ali i na Fredrica Jamesona, koji govori o postmoderni kao kulturnoj logici kasnog kapitalizma. Ono gdje je ciljalo za upućenije je priča oko takozvanih “zelenih politika”, green new deala, o činjenici da je Angela Merkel odredila da će Njemačka do 2030. potrošiti 100 milijardi eura na takozvane zelene politike. Upućivao je na činjenicu da je veliki novac u igri, bez obzira na to hoće li se taj novac trošiti za dobre ili loše stvari, to ostaje tek vidjeti, a s druge strane se fingira nekakav spontanitet cijele priče gdje se u prvi plan stavlja dijete, naivno i nevino, kojim se moralno ucjenjuje i onemogućuje svaka kritika.

Vlašić: Greta vam nije pozitivan lik, zar ne?

Raspudić: O Greti uopće ne želim razgovarati. Nisam toliko naivan da se lovim na taj mamac, da raspravljam o 16-godišnjoj djevojčici koju ne poznajem i za koju smatram da je manipulirana. Meni bi bio problematičan bilo koji nekvalificiran subjekt od 16 godina koji dobiva govornicu UN-a na summitu o vrlo ozbiljnom i važnom pitanju. Okrenuo bih pilu naopako i u tom smislu citirao jednu od najistaknutijih figura ljevice u talijanskoj javnosti, filozofa Massima Cacciaria, koji je dugo godina bio i gradonačelnik Venecije, čovjek koji je sve oko Grete i gretenizma nazvao “ideologijom nekompetentnosti” i naglasio da se o tim važnim stvarima treba raspravljati u znanstvenim terminima, a ne “ideološko-sentimentalno-patetičnim terminima”. Tu ja vidim problem i tu je bit gretenizma. Sada je isplivalo da je obrazac već viđen, jer je prije 27 godina kanadska aktivistica od 12 godina Severn Cullis-Suzuki na summitu u Rio de Janeiru držala govor. Gretin govori izgleda kao da ga je prekopirala. I ta je teen-aktivistica govorila da se boji za svoju budućnost, da govori u ime budućih generacija. No ne navode tko ih je za to ovlastio. Ona je govorila da se boji izaći van zbog ozonskih rupa. Eto, prošlo je 27 godina…

Zagreb, 041019.
Cajanka i Boris Vlasic sa svojim gostima: Nino Raspudic, Dunja Mazocco Drvar, Velibor Mackic.
Na fotografiji: Nino Raspudic.  
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Vlašić: Još je živa. To je dobro. Ali, to sve skupa izgleda kao efikasan PR…

Raspudić: Forma govori ponešto i o sadržaju. Taj PR je skandalozan, sramotan, nedostojan, uključujući i to da se u Hrvatskoj poziva djecu da markiraju iz škole i nose nekakve transparente za spas klime. A pravobraniteljica za djecu na to ne reagira. Šalje se djeci poruka da ima nešto važnije za njih od pohađanja škole. To je sve jedna gruba manipulacija koja mi smrdi na svim razinama.

Mazzocco Drvar: Samo jedna stvar koja se tiče ozonskih rupa. To je problem koji smo tada detektirali, za koji smo znanstveno dokazali da postoji i kako ga riješiti. Pokušali smo ga najprije riješiti na individualnoj razini, a kada nije išlo, onda smo ga rješavali na industrijskoj razini. Sada imamo najmanju razinu ozonske rupe otkad znamo za taj problem. To je dobar pokazatelj da upravo na ovaj način na koji se sugerira danas treba rješavati sve takve probleme.

Vlašić: Javnost se može senzibilizirati na razne načine. Dvanaestogodišnja djevojčica ili nešto starija meni ne izgleda kao problem.

Raspudić: Ne, o njoj uopće ne govorimo kao problemu. Problem su oni koji su je doveli za glavnu svjetsku govornicu na važnom summitu svjetskih lidera. To je ono što Cacciari naziva “ideologija nekompetencije” i korištenje jedne vrste emocionalne ucjene. Ako kažeš nešto protiv toga, ti si bešćutni muškarac koji govori loše o jednoj djevojčici.

Mačkić: Koga drugoga mi slušamo? Možemo li reći da su svi oni koji su bili za tom govornicom zaista ljudi koje vrijedi poslušati izvan bilo kakve funkcije koju imaju?

Raspudić: Ti ljudi imaju nekakav legitimitet. Ako su oni svjetski lideri, oni su na neki način došli na vlast u svojim zemljama. Dakle, ili demokratskim procesom ili su nekakvi diktatori, kakvih je inače pun UN, o čemu možemo napraviti novu raspravu. Uglavnom, imaju nekakvu kvalifikaciju da budu na toj govornici.

Mačkić: Ne govore na toj govornici samo oni koji su politički izabrani. UN-u ovo nije prvi presedan te vrste, kao što znamo otprije. Problem klime je ono što ekonomisti zovu problem commonsa, zajedničkog dobra, i to možemo riješiti samo kolektivnom akcijom. Oko toga se svi slažu, od liberala, ljevičara, alternativaca. Jedna žena koja je dobila Nobela smatrala je da taj problem možda možemo riješiti na mikrorazini, suradnjom među grupama. De facto, da bismo riješili taj problem, moramo napraviti čitav set pretpostavki. Mi smo svjesni toga da ovaj problem zahtijeva globalnu kolektivnu akciju i jedino mjesto za to je u ovom trenutku UN. Je li ta djevojčica idealna? Možda nije. Je li Bono Vox bio idealan kad se pojavio tamo? Bono Vox – da, Greta – ne?

Zagreb, 041019.
Cajanka i Boris Vlasic sa svojim gostima: Nino Raspudic, Dunja Mazocco Drvar, Velibor Mackic.
Na fotografiji:Velibor Mackic 
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Vlašić: Ali, problem imamo…

Mačkić: Da, imamo problem. Trebamo nekoga tko će napraviti onaj tipping point. A za klimu znamo, to ne možemo riješiti nego kolektivnom akcijom. Jednom, kada kažemo, u redu, onda ćemo imati čitav set problema kako da ta kolektivna akcija uspije. Vi ste u svakom slučaju stariji pa znate kako kolektivna akcija nikada nije uspijevala na ovim našim prostorima, a nigdje nije ni uspijevala, u pravilu.

Raspudić: Što su to “naši prostori”?

Mačkić: Jednostavno, nije uspijevala tamo gdje je postojao samoupravni socijalizam. Bilo bi sjajno da se mi dogovorimo da izgradimo tvornicu, a onda, bilo bi bolje da je vas troje gradite, a ja odem na pecanje. To je taj problem koji ćemo imati jednom s kolektivnom akcijom.

Raspudić: Ali, pitanje je koliko možemo definirati zajednički, globalni interes jer drukčiji je primarni interes nekog djeteta u zemlji gdje većina stanovništva živi u teškom siromaštvu, gladna i bolesna. Njihov je primarni interes da se razviju do razine životne održivosti. Interes djevojčice iz razvijene Švedske, koja može razbijati glavu oko klime, utjecaja čovjeka na klimu i pitanja koliko nam je godina ostalo, ne mora nužno biti isti kao djeteta koje umire od gladi u zemlji kojoj se ne dozvoljava razvoj na fosilnim gorivima ovakvim pristupom. Opet je pitanje legitimiteta, tko je pozvao Gretu za tu govornicu? Zašto nije neka druga djevojčica došla, iz nekog drugog dijela svijeta ili neki znanstvenik?

Mačkić: Slažem se, isto je kao i s Bonom Voxom. Ekonomisti gledaju dobra grubo, definicije nisu tehničke. Imamo ekonomsko dobro koje je oskudno, imamo slobodno dobro kojeg ima, kada je cijena nula, onoliko koliko nam treba. Imamo i ekonomska zla. Ako se složimo da je u ovom trenutku zrak i sunce koje nas neće spržiti u roku od dvadeset minuta još uvijek slobodno dobro i nastavimo se ponašati na način da je ono sve oskudnije i oskudnije, onda će ono u jednom trenutku postati ekonomsko dobro, jednako će smetati nekome u Aziji, Africi ili na sjeveru Europe, u nekoj Švedskoj. Slažem se da postoje najvažnija pitanja kao što je pitanje prehrane, rada, i da će netko iz zemlje u razvoju reći da će se početi brinuti o klimi kad dosegnem razinu razvoja od pet tisuća dolara per capita. Ako svi tako razmišljamo, a to je onaj problem kolektivne akcije, naškodit ćemo svima. Moramo otvoriti to pitanje.

Raspudić: Ne treba izgubiti iz vida i da je briga oko klimatskih promjena i težnja “zelenoj” tehnologiji partikularna priča jer veći dio svijeta je izvan toga, jednostavno ih to ne zanima. Kako natjerati Kinu i Indiju na Gretin mlin, to je pitanje.

Mačkić: Zato je UN jedino što imamo. Ma koliko bio manjkav. Zato je bilo važno da Greta dođe tamo. Ništa ona ne bi napravila da prosvjeduje po Švedskoj ili Hrvatskoj. Mi ionako industrije nemamo. (smijeh upućen svima u publici)

Raspudić: Evo, ja dovodim u pitanje opravdava li cilj ovakvo sredstvo. Mislim da ovo sredstvo unižava taj cilj, da ga svodi na patetičnu sentimentalnu razinu emocionalne ucjene djetetom i da ovakvo sredstvo nije dobro za cilj na koji pretendira, čak i ako uzmemo da je cilj dovoljno argumentiran i da o njemu postoji globalni konsenzus.

Mazzocco Drvar: Što mislite tko manipulira tim djetetom?

Raspudić: Evo tko manipulira. Najveći početni posao je odradio Ingmar Rentzhog, švedski PR mag, koji je javno priznao da joj je pomogao u promociji na društvenim mrežama. Prije svega, mislim da manipulira njezina majka, operna pjevačica, ali estradna osoba, svojevremeno predstavnica Švedske na Euroviziji…

Mazzocco Drvar: Jeste li pročitali knjigu koju je napisala?

Raspudić: Knjiga je tek izašla.

Mazzocco Drvar: Knjiga je na raspolaganju…

Zagreb, 041019.
Cajanka i Boris Vlasic sa svojim gostima: Nino Raspudic, Dunja Mazocco Drvar, Velibor Mackic.
Na fotografiji: Dunja Mazocco.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Raspudić: Pročitao sam izvatke koje je prenio tisak prije objave knjige i zgrozio sam se. Mislim da se problemi jedne obitelji prebacuju na UN-ovu govornicu.

Mazzocco Drvar: Da, ali bez veze je imputirati da majka manipulira djetetom. Iz knjige je jasno vidljivo da to nije tako.

Raspudić: Ja svom djetetu ne bih dopustio da ga se povlači na ovakav način. Dakle, Ingmar Rentzhog je taj koji joj je pomagao u kampanji, a, isto tako, nejasno mi je kako se preko noći dolazi od sjedenja pred švedskim ministarstvom do glavne govornice UN-a na summitu o klimi.

Mazzocco Drvar: To se nije dogodilo preko noći. To je isto kao da kažete da se preko noći pojavio klimatski problem. Nije se pojavio preko noći, nego znamo za to od 1992., kad je bilo prvo izvješće panela o klimi.

Vlašić: Za mene ona ima legitimitet stečen na akcijama za koje govorite da su negativne, na protestima za klimu.

Raspudić: Meni je to zastrašujuće. I prozivam ponovno pravobraniteljicu za djecu zašto nije reagirala kad se javno pozivalo djecu da ne idu petkom u školu.

Vlašić: Ali, postojao je dobar razlog. Bilo je organizirano. Dobro je razvijati svijest kod mladih ljudi.

Raspudić: Svijest se ne razvija tako. Meni je to više manipulacija, a ne razvijanje svijesti. Svijest se razvija obrazovanjem, kroz jako puno godina, i sazrijevanjem i stjecanjem iskustava i osnovnih znanja. Djeca vole markirati, i time ih je lako navući.

Vlašić: Pa, naravno, to je normalno. (zavjerenički osmijeh)

Raspudić: Moralno, to je vrlo problematično sredstvo. Fazu markiranja treba proći, svi smo to ponekad činili, ali ako trebam markirati, onda ću to platiti na svojoj individualnoj koži kao svoju individualnu odluku i snositi posljedice i pred roditeljima, i pred razrednicom, i pred školom kroz neopravdane sate, a ne kao ovca u manipuliranom stadu, pokrivajući se time kako spašavam klimu.

Mačkić: Nije li ovaj cilj veći od toga?

Raspudić: Kakav je to cilj? Nije li cilj menadžeriranje sa 100 milijardi eura? (ironični ton)

Mazzocco Drvar: To je previše pojednostavljeno!

Raspudić: Nije li pojednostavljeno reći da je to sigurno plemenita akcija i da će spasiti klimu, ako je uopće treba spasiti.

Vlašić: Ali, ako se u Neretvi nađu vrećice… (svi govore uglas, svatko svoje)

Raspudić: Vrećice nemaju nikakve veze s ovom pričom o globalnom zagrijavanju pod ljudskim utjecajem i zelenom ekonomijom kao tobožnjim načinom da se to spasi.

Mazzocco Drvar: Klima je samo jedna od točaka održivog razvoja, ali plastika i sve ostalo su druge stvari, ostale točke.

Raspudić: Plastika je potpuno druga stvar. Ja u autu uvijek imam isti plastični ceker i nosim ga u dućan jer sam svjestan da ne treba povećavati količinu plastike i dajem na svaki način svoj minimalan osobni prilog. Ali to nema veze s ovim.

Vlašić: Nije li potrebno podizati svijest da treba čuvati ovaj planet, ovu jedinu adresu koju imamo.

Raspudić: Svakako. Ali u ovom slučaju nije riječ o svijesti, već o nekoj vrsti parareligioznog zanosa. Neka vrsta dječjeg križarskog rata 21. stoljeća. Dijete dobije izravnu božju objavu i kreće u sveti rat koji nisu mogli izboriti odrasli, a ostali ga fanatično slijede.

Vlašić: Pa djeca su vidjela Mariju u Hercegovini!

Mačkić: Mi nismo ovu Zemlju naslijedili od naših očeva i djedova, mi smo je posudili od naših unuka. To je stara indijanska poslovica.

Raspudić: Nisam ja baš siguran u to. A i vidjeli smo kako su Indijanci završili. (sućutan osmijeh)

Mazzocco Drvar: Pa, djeca govore u ime sebe za 20, 30 godina.

Raspudić: Ali, tko je nju ovlastio da govori u ime djece? To što su neki markirali?

Mazzocco Drvar: To je proces, to se nije dogodilo preko noći. I nisu bila samo djeca nego i odrasli. Nisu išla sva djeca.

Raspudić: Premaleno je dijete da razluči o tome što je dobro, a što je zlo. Obaveza je roditelja da pazi na djecu, a djeteta da ide u školu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:39