Svoju strast prema ženama Hugo Pratt je pretočio i u lik Corta Maltesea

Teško bi, na kraju, bilo zaključiti je li luđi i zanimljiviji život vodio talijanski umjetnik Hugo Eugenio Pratt (1927-1995) ili njegovog strip-junak Corto Maltese (1887-1936). Još bi teže, a možda i nemoguće bilo potpuno razdvojiti njihove biografije: mnogi misle da Corto Maltese nije samo Prattov najpoznatiji junak, već i njegov alter ego. Obojica su bili gospoda pustolovi, koji su - "ne baš dobro" - govorili španjolski, portugalski , francuski, engleski i talijanski. Cortove avanture su možda bile malo opasnije, ali i Hugo Pratt je volio nositi glavu u torbi. Obojica bi se mogli pohvaliti živopisnim obiteljskim lozama koje su sigurno utjecale na njihove karijere umjetnika avanturista i pustolova.

Iako po svemu Venecijanac starog krova, Hugo Pratt se zapravo rodio u Riminiju 1927. godine. Prattovi su engleski katolici prognani u Francusku 1745: Hugov djed Joseph Pratt bio je mason, crtač vojnih objekata i ljubitelj francuske književnost, dok je drugi djed, Eugenio Generero, izvanbračno dijete kuharskog pomoćnika i djevojke iz obitelj čiji su se preci, Židovi iz Toleda, u Veneciji preobratili na katoličanstvo nakon bijega pred inkvizicijom. Kao i Hugova mama Evelina, i Eugenio je bio pediker – navodno je jedna od klijentica bila i sama Isidora Duncan - a u slobodno vrijeme pjesnik i fašist: baš on je osnovao venecijanski fašistički ogranak Serenissima, koji je važio za elitnu fašističku formaciju.

Hugo Pratt nije krio niti se stidio svog odrastanja u fašističkoj obitelji iako je mislio da je fašizam "velika nesreća", kao što nije tajio da mu mama potječe iz židovske obitelji koja se u Veneciji u 14. stoljeću, doselila iz Turske. U autobiografskoj knjizi "Želja da se bude beskoristan" Hugo Pratt, uostalom, podsjeća čitatelje kako sve do 1934. u Veneciji nije bilo ni najmanje neobično biti Židov - fašist.

Corto Maltese – ta bitanga zlatnog srca kako su mu često tepala ženska srca - rođena je pak u Valletti 10. srpnja 1887., kao sin Nine Gibraltarske, ciganske plesačice, a možda i vještice iz Sevilje i engleskog mornara iz Cornwalla, "korpulentnog riđokosog đavola" koji je na lošem španjolskom prepričavao maglovite legende o svojoj zemlji i za kojeg se ne zna gdje je i kako skončao. Zna se pak da je Corto Maltese odrastao u židovskom getu Barrio de la Juderia u Cordobi i da se kao dvanaestogodišnjak vratio na Maltu da bi u židovskoj školi proučavao Toru , Talmud i Zohar tekstove i kabalu. No na Malti ga je podjednako privlačio i islam: kad mu epizodi U ime milostivog Alaha (Etiopijske godine) beduin i revolucionar Idris el Azem – poznatiji kao El Oxford - dobaci da je "pseto nevjerničko", a Corto mu smjesta ponudi konstataciju (" svi mi na Malti smo pomalo Saraceni") i još usput citira 115. naravno nepostojeću "Maltesovu" suru (Pitaj i odgovorit će ti se) da bi u samom raspletu priče još morao glumiti mujezina. Ni Pratt ni Corto nisu zapravo bili vjernici. Hugo Pratt u svojoj autobiografiji veli da vjernik nije bio "čak ni kao dijete" i da je kultura različitih religija, a ne i vjerovanja, dio njegovog obiteljskog nasljeđa, što je shvatljivo ako se zna da su se u njegovoj obitelji više interesirali za herezu, kabalu, ezoteriju, mitologiju, astrologiju i gatanje iz karata nego za odlazak u crkvu. Pa ipak su Huga krstili u katoličkoj crkvi u Riminiju.

Nakon venecijanskog djetinjstva, Pratt se kao desetogodišnjak s obitelji preselio u Etiopiju, i taj mu odlazak nije teško pao čak ni kad su ga kao trinaestogodišnjaka silom regrutirali u kolonijalnu policiju pa je tako ponio titulu najmlađeg Musolinijevog vojnika. Više od ratova zanimale su ga mlade Etiopljanke. "Nisam pravio razliku između mladih Talijanki u fašističkim uniformama, lijepih crnkinja koje su i same ponekad nosile uniforme i lijepih Etiopljanki."

Kad se pak Corto Maltese jednom kao sedamnaestogodišnjak bude ukrcao na brod "Zlatna taština", avanturama i putovanjima – ne samo brodskim - neće biti kraja. Prva od ukupno 12 epizoda o Cortu Malteseu, slavna Balada o slanom moru (1967) zbiva se pred sam početak Prvog svjetskog rata na otoku Escondidi, nezabilježenom na u pomorskim kartama Tihog oceana. Pratt je već u prvoj priči domoroce izmiješao sa živopisnom skupinom rebela, društvenih otpadnika, okorjelih pustolova, gusara i varalica predvođenih tajanstvenim Monahom, da bi zapravo ispričao tragičnu priču o obitelji Groovesnore, što će biti recept koji će ponavljati i usavršavati u svim kasnijim epizodama. Hugo Pratt je Cortu u Baladi o slanom moru uveo kao lik na bizaran način - razapevši ga na splavi – što je otvorilo put različitim tumačenjima. Spašava ga neukrotivi ubojica Raspućin, koji će postati neka vrsta njegove zle sjene i u kasnijim epizodama, pogotovo u Turskoj i Rusiji. Nakon Escindide Corto i dalje broji egzotične postaje: Uskršnji otoci, Brazil, Amazonija, Čile, nizozemska Gvajana, što su krajevi koje je i sam Hugo Pratt upoznao kad se krajem 1949., s nepune dvadeset i dvije godine ukrcao na brod za Buenos Aires. U Argentini će Hugo Pratt crtati stripove i družiti sa zaista šarolikim društvom: Dizzy Gillespie, Eichmann glavom i bradom, Židovi iz udruge Sinagoga, čak i izvjesni ustaša Dušan, koji je za Peronovu tajnu policiju "nastavio sa svojim pozivom ubojice". Družio se i s Indijancima plemena Xavante, koji su prakticirali poliandriju - svaka žena je imala pravo na četiri muža - i tu je dobio sina Tebokva, koji nikada neće naučiti ni čitati ni pisati. U Brazilu mu je svećenica vudu-kulta Macumba rodila kći Victorianu, a on će usput priznati i nezakonite sinove triju sestara vudu-svećenice nazvavši ih po američkim predsjednicima (Lincoln, Wilson i Washington). S Marijom "Gucky" Wogerer – "Jugoslavenkom" - koju je upoznao u Veneciji, i koja mu se isprva pridružila u Argentini, imao je sina i kćer, (Luka i Marina), a s Anom Frogner, koja mu je bila inspiracija za strip Ana iz džungle, dobio je također dvoje djece (Jona i Silvinu). I tako je u školskoj godini 1964/65. Hugo Pratt je s tri različite žene dobio četvero djece.

"Mislim da bi žene bile divne kad bi im mogao pasti u naručje a da im istovremeno ne padneš u šake", veli Corto Maltese na kraju epizode Orao iz Brazila. On sam nije imao djece jer ga kao romantičnog zaljubljivog pustolova više privlačile avanturistice, razbojnice, revolucionarke, prostitutke, čarobnice, glumice i vile. U knjizi Žene Corta Maltesea Michel Pierre je nabrojao ukupno dvadeset i dva šarolika ženska lika!

One su neodvojiv dio Cortovog svijet koji je sve prije nego bezazlen: oko njega se uvijek motaju neki sumnjivi tipovi, trgovci bijelim robljem i oružjem, zločinci i kriminalci svih fela, mafijaši i odmetnici. Kasnije će susretati i vitezove, đavole i šejtane, živa i neživa biće, ljude-životinje, stvarne i izmišljene likovi, pa čak i dvojnike ("koji uvijek znače blizinu smrti"). Serijal o Cortu Malteseu osebujna je kombinacija dokumentarne drame , avanturističkog romana i slobodne umjetničke fantazije gdje stvarni - "historijski likovi" - likovi susreću izmišljene, a mogući nemoguće. Koga samo sve nije Corto susreo svojim putovanjima i avanturama! Butcha Cassidyja, pa crvenog baruna Mamfreda von Richtofena, pa generala Romana von Ungern-Sternberga, čak i samog Staljina koji je odlučno spriječio da ga boljševici ne strijeljaju negdje na turskoj granici. Corto je Staljina upoznao još 1907. kao sramežljivog zvonara u jednoj venecijanskoj crkvi. Staljin nije jedini Cortov poznanik kojeg ne biste rado susreli na ulici: konkuriraju mu Enver paša, jedan od organizatora genocida nad Armencima, ili admiral Kolčak kojem će Corto pokušao oteti vlak pun zlata u Sibiru. Pratt je u svoju priču namontirao i veći broj pisaca: on Jacka Londona upoznaje još kao mladić u Mandžuriji za vrijeme rusko-japanskog rata 1905. - tada još nije bio gusar i tek je planirao u potragu za rudnicima kralja Solomona, a kasnije bi tu tamo nabasao na veličine poput Joycea, D’Anuzzija i Hemingwaya.

"Corto" u španjolskom žargonu znači osoba "hitrijih prstiju" , dakle jednostavno lopov, ali i "kradljivac tuđih osjećaja". Kad u epizodi Sastanak u Bahiji, s odvjetnikom Milnerom bude kartao američki polupoker "s punim špilom bez džokera" u njegov život, najprije će ga upozoriti da je "varalica, kako kasnije ne bilo prigovora". Odvjetnik je na trenutak odahnuo shvativši da je dobio fleš u kari, no Maltese vadi pet asova! Iako u stalnoj jurnjavi za nekim blagom - crnogorsko zlato je recimo pronašao i vratio ga u Ulcinj - no on sam, kako veli jedna njegova ljubavnica - "nije pretjerano darovit kad j u pitanju novac": više od šverca i lopovluka zanimali su ga sloboda i putovanje. Najmanje je bio zainteresiran za ratovanje: on, kao mornar i anarhist, ratove ne shvaća osim ako nisu revolucionarni!

Pratt je više bio fasciniran živopisnim uniformama: škotskim kiltovima, crncima u belgijskim uniformama, senegalskim strijelcima, somalijskim ratnicima i drugim afričkim vojnicima iz Kenije, Gane, Rodezije, a posebno su ga opčinjavali beduini koje je neumorno crtao. A rat mu se definitivno smučio kad je 1943. u Veneciju uskočio u pola bijesnog građanskog rat - "u kojem otkrivaš da neprijatelji nisu nepoznate osobe i da moraš voditi osobni rat kako bi se obranio od prijatelja te tražiš pomoć od neprijatelja".

Stoga je i njegov Maltežanin kompleksna ličnost koja bježi od situacija koje ga se ne tiču. Nacionalizam otvoreno prezire, ne voli ni plitku ironiju, ali je uvijek spreman na avanturu i prijateljstvo. Njegova omiljena knjiga je Moreova "Utopija" koju nikada nije do kraja pročitao. Cortov temperament je nepredvidljiv, na pola puta između sotonskog i svetog, rođen je u znaku mačke, između Blizanca i Raka, s vječnom optužbom da je beskarakterni egoist.

Pratt je Corta zamislio kao Mediteranca jer je želio raskinuti s tradicijom anglosaksonskih junaka, a Maltu je izabrao jer je sredinom 60-ih bila sinonim bitke za nezavisnost. Corto je morao biti mornar - naušnica u lijevom uhu znači pripadnost trgovačkoj mornarici - jer je mornar slobodniji od pilota koj je suviše vezan za avion pa se mu se otvara više mogućnosti za avanture. Kritika tvrdi da je Hugo Pratt zaslužan za suštinske kulturne pomake u stripu šezdesetih, iako se čini da je on bio samo zagledan u probrane klasike: Homera, Conrada, Rimbauda, Melvillea, Londona ili Roberta Louisa Stevensona, odakle je iskreirao svoj romantični avanturistički svijet koji i dalje plovi na tajanstvenim rutama.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: