KINESKA OLUJA NAD TAJVANOM

XI JINPINGOVA KAZNA ZA NEPOSLUŠNI OTOK: KAKO JE TRUMPOVA VOJNA POTPORA TAIPEIU RAZBJESNILA PEKING Počinje li invazija pripremana 70 godina?

 
Xi Jinping
 REUTERS

U ljeto 1949. godine sve luke na jugoistočnoj obali Kine bile su zagušene brodovima nakrcanim Chaing Kai-shekovim dužnosnicima, kuomintanškim vojnicima te carskim blagom, koje su ovi odnosili na Tajvan.

Bježali su, poraženi u četverogodišnjem građanskom ratu, ustupajući Mao Zedongovim komunistima jedan za drugim grad, jednu za drugom pokrajinu.

Na koncu je preostala samo još jedna važna bitka. Mao je već u proljeće 1949. naložio svojim generalima upisati Tajvan u vrh strateških prioriteta, a u ljeto te godine vođa je zatražio od svog načelnika glavnog stožera da prouči sve opcije za osvajanje otoka.

U iduću godinu dana plan je detaljno razrađen, podzemna obavještajna mreža široko postavljena i do lipnja 1950. sve je bilo spremno za veliko djelovanje kako bi nova Narodna Republika Kina što prije postala cjelovita.

Kada je 25. lipnja sjevernokorejska vojska prešla 38. paralelu, te ubrzo zauzela gotovo cijeli poluotok, američki predsjednik Harry Truman morao je stati u zaštitu Južne Koreje i uskoro se odnos snaga preokrenuo. Stjeran u kut i suočen s teškim porazom, sjevernokorejski vođa Kim Il-sung zatražio je pomoć od komunističkih saveznika, i u listopadu 1950. nekoliko stotina tisuća Maovih vojnika prešlo je rijeku Yalu i krenulo u pomoć bratskome režimu.

Planovi za osvajanje Tajvana tako su ostali neostvareni. Kada je 27. srpnja 1953. dogovoren prekid vatre, u sjeveroistočnoj Aziji ostala su dva pritajena žarišta: jedno duž 38. paralele što dijeli korejski poluotok, a drugo u Tajvanskom tjesnacu što razdvaja otok od velikoga kineskog kopna.

Sada se u obje ove točke piše novo poglavlje nedovršene povijesti. Dvije Koreje održale su susret na vrhu, prošlog su tjedna u Kući mira s južne strane demarkacijske crte, južnokorejski predsjednik Moon Jae-in i sjevernokorejski vođa Kim Jong-un razgovarali i o formalnom okončanju ratnoga stanja. Kina je pak prošloga tjedna održala vojne vježbe s bojnim streljivom nasuprot Tajvanu i time poslala poruku i “separatistima” na otoku i Sjedinjenim Američkim Državama da više nikada neće dopustiti da zbivanja na Korejskom poluotoku utječu na rješenje tajvanskog pitanja. Štoviše, budu li Koreje zakoračile na put ujedinjenja, preduvjet da azijska sila tome da svoj blagoslov bit će povratak otoka, bez kojega Kina ne može potpuno kontrolirati ni Istočnokinesko ni Južnokinesko more.

Nepunih 70 godina poslije, tako, ponovno imamo slični raspored šahovskih figura na geopolitičkoj ploči: Korejski poluotok opet provlači 38. paralelu između rata i mira, Kina se sve ozbiljnije priprema za osvajanje Tajvana i, iznad svega toga, između Pekinga i Washingtona se nadvija trgovinski rat, zasada samo u obliku uzajamnih prijetnji carinskim taksama, koji bi se, međutim, mogao razviti u otvoreni sukob između dvije najveće gospodarske sile svijeta.

Pa opet, složena drama što nam se danas odvija pred očima posve je različita od one s polovice prošloga stoljeća. Pogledajmo gdje se sve skrivaju te razlike i kakav ishod adrenalinske napetosti one obećavaju ovaj put.

Još i prije nego što je 2016. pobijedio na izborima, Trump je obećao svojim biračima da će vratiti radna mjesta, koja je Amerikancima, navodno, otela Kina kada je stvorila povoljne uvjete za seljenje proiz­vodnje preko Pacifika. Obećao je također kako će prisiliti Kinu da poravna trgovinsku neravnotežu i sam je sebi, kako tvrde njegovi bliski suradnici, postavio kao cilj da smanji najmanje 100 milijardi dolara postojeći američki deficit u razmjeni s Kinom, što godišnje iznosi više od 370 milijardi dolara.

No, Trumpov obračun s azijskom silom ne počinje, a još manje završava u trgovinskom debalansu. Američki je predsjednik zatražio provođenje istrage po članku 301 Trgovinskog zakona iz 1974., što se odnosi na ugroze nacionalne sigurnosti od zemalja koje protuzakonito dolaze do intelektualnog vlasništva američkih kompanija. Kada je sredinom ožujka ured Trgovinskog predstavnika (US Trade Representative, odnosno USTR) objavio zaključke istrage, zapravo su se samo potvrdile slutnje zbog kojih je Kina još prije deset godina stavljena pod povećalo američke administracije.

Azijska je sila, kaže sada USTR, nelegalno prisvojila nedopustivu količinu američkog znanja, i to na neki od ovih načina: kada bi kakva američka kompanija odlučila otvoriti joint-venture u Kini, ona bi morala odabrati kineskog partnera te se zadovoljiti manjinskim vlasništvom u njemu, a onda bi joj pristup velikom kineskom tržištu bio uvjetovan ustupanjem tehnologije kineskom suvlasniku; svoja ulaganja na američkom tržištu Kina je pak usmjeravala k onim kompanijama čija je tehnologija bila važna za kineske industrijske planove, pogotovo za provođenje programa “Made in China 2025.”, kojemu je cilj dignuti kinesko gospodarstvo na posve novu tehnološku razinu; uza sve to, kaže USTR, Kina je provodila i podržavala kibernetičke upade u američke kompjuterske mreže kako bi iz njih izvlačila vrijedne poslovne informacije, intelektulno vlasništvo i trgovinske tajne.

Na temelju svega toga Trump je počeo sastavljati popis roba na koje bi mogle biti uvedene carine u visini od čak 25 posto. Pored liste od oko 1300 proizvoda čiji će uvoz biti opterećen visokim taksama, američko Ministarstvo financija razmišlja i o uvođenju posebnih ograničenja za kineska ulaganja u SAD-u kako bi se bolje zaštitile tehnologije i inovacije na koje Kina najviše cilja. Premda Trump i dalje ponavlja da prvenstveno želi sniziti trgovinski deficit u razmjeni s azijskom silom, u srži carinskih prijetnji zapravo je borba za tehnološku supremaciju, koja je bila, i bit će, temelj svakog drugog oblika globalne dominacije. Kina se u tom pogledu suviše približila Americi, a kako s neskrivenim ambicijama ulaže ogromna sredstva u digitalizaciju industrije i umjetnu inteligenciju, kojom bi mogla potpuno preokrenuti odnos snaga u globalnom tehnološkom poretku, Trump je dobro procijenio kako je upravo ovo trenutak kada se odlučuje kome će pripadati budućnost.

REUTERS
Donald Trump i James Mattis

Razlika između 50-ih godina 20. stoljeća i 20-ih godina 21. stoljeća jest u tome što se Amerika onda mogla pribojavati prevelikog širenja komunističke ideologije, koja je upravo pobijedila u socijalističkoj revoluciji, dok se sada panično plaši prevelikog jačanja kineske ekonomije, koja bi azijsku silu mogla izbaciti na čelo posve nove, tehnološke revolucije.

Ni Europskoj uniji nije nimalo novo to što je Amerika zaključila u “istrazi 301”, kako se skraćeno naziva procedura u tijeku. Već se više od deset godina postavlja pitanje održivosti trgovinskog deficita, koji je u razmjeni između Kine i EU dosegnuo 180 milijardi dolara. Razmišlja se o tome kako se, upravo na temelju golemog viška zarađenog kroz neuravnoteženu trgovinu s europskim zemljama, Kina vraća na europsko tlo kao kupac strateški važnih kompanija, poput njemačke Kuke ili švicarske Syngente, te na taj način osigurava prednost na globalnom tržištu s kojega već potiskuje europske konkurente.

Biti svjestan problema, međutim, ne znači i biti sposoban riješiti ga. EU je već pribjegla carinskim mjerama u odnosu na kineske solarne panele, čelik i aluminij, no ništa od toga nije imalo pravoga učinka na promjenu same prirode trgovinskih i gospodarskih odnosa s azijskom silom. Tek kada je Trump svoje carinske prijetnje upotpunio korejskim i tajvanskim začinom, kineski je politički vrh reagirao.

Službeni je Peking, dakako, uzvratio najprije prijetnjom da će sa svoje strane uvesti carine na pomno sastavljen popis američke robe. Kinezi su nastojali da te mjere zabole najprije one Amerikance iz čijih je redova Trump dobio najviše glasova na izborima, pa su najavili da će, ako se s Washingtonom ipak ne postigne kompromis, uvoz soje opteretiti taksom od 25 posto. O tome hoće li trgovinski rat do­ista izbiti ili ne odlučivat će se u svibnju, a do tada će fokus biti pomaknut na druge teme. Na Korejski poluotok te, dakako, Tajvan.

Trump je - intuitivno ili uz pomoć savjetnika - precizno napipao dvije neuralgične točke, koje sada koristi za svojevrsnu geopolitičku akupunkturu. Kada ubode prstom u tajvansku autonomiju, ili u korejsku sigurnost, Kina širom otvara oči, ali i vrata za uvoz američke robe. Najprije je američki predsjednik u ožujku potpisao zakonski akt kojim se odobravaju posjeti Tajvanu dužnosnika iz Washingtona, a kada su na temelju toga prva dvojica zamjenika pomoćnika ministara trgovine i vanjskih poslova otputovali u Taipei na razgovore s tamošnjim kolegama, ali i na znakoviti susret s predsjednicom Tsai Ing-wen, kineski partijski list Renmin Ribao (Narodni dnevnik) upozorio je da nacija “mora biti spremna za izravni vojni sudar u Tajvanskom tjesnacu, jer mora jasno pokazati da će podizanje službene razmjene između SAD-a i Tajvana imati ozbiljne posljedice za Tajvan”.

REUTERS
Tsai Ing-wen

Nakon što su kineski partijski mediji zaprijetili da bi Kina na američke provokacije mogla odgovoriti suprotstavljanjem Washingtonu na Korejskom poluotoku, oko nuklearnog pitanja Irana ili u međunarodnim organizacijama poput UN-a, Trumpova je administracija potpisala još jedan sporazum kojim je Tajvanu ustupljena licencija za gradnju podmornica.

Istodobno je Trump učinio zaokret na Korejskom poluotoku, prihvatio postati prvi aktivni američki predsjednik koji će se sastati sa sjevernokorejskim vođom, kako sam kaže, “početkom lipnja, ili čak prije”, te namjesto prijetnji nuklearnim ratom i nadmetanja s Kim Jong-unom koji od njih dvojice na stolu ima veći “crveni gumb”, odnos s njim pretvorio u potencijalnu povijesnu prekretnicu za cijelu sjeveroistočnu Aziju.

U pripremama za susret s Trumpom sjevernokorejski vođa pokazao je da vrlo dobro razumije diplomatski protokol. Najprije je koncem ožujka posjetio Peking te osigurao da Kina bude uz njega neovisno o rezultatima razgovora s američkim predsjednikom, a ovih će se dana sstati s južnokorejskim predsjednikom Moon Jae-inom. Njemu će priopćiti do kojega je stupnja spreman na razoružavanje. Moon i Kim će, kako je najavljeno, razgovarati i o potpisivanju mirovnog sporazuma, kojim bi se službeno okončao korejski rat. No, kako Južna Koreja nije bila potpisnica primirja 1953., bilo kakve sigurnosne garancije koje bi dvojica korejskih lidera mogli ponuditi jedan drugome ograničena su dometa, i neće značiti puno sve dok sličan sporazum ne potpišu SAD i Kina.

Kako će potom proteći susret između Trumpa i Kima, ostaje otvoreno pitanje, jer ne samo što je američki predsjednik zaprijetio da će se “okrenuti i uljudno napustiti” razgovore ako oni ne budu išli kako treba nego je ostalo u tajnosti što je sve ugovorio šef CIA-e i potencijalni državni tajnik Mike Pompeo kad se prošloga tjedna osobno (i nasamo) sastao sa sjevernokorejskim vođom u Pyongyangu.

Peking ima puno razloga strepiti od okretanja nove povijesne stranice u odnosima između dvije Koreje, kao i između Pyongyanga i Washingtona. Ako na temelju pozitivnih rezultata dvaju samit-a započne proces korejskog ujedinjenja, Kina će duž svojih granica dobiti ozbiljnu silu s američkim dahom pod njenim krilima. Dođe li do onoga što Trump ne isključuje, a što bi ga nagnalo da “uljudno napusti” razgovore s Kimom, čini se da neće preostati ništa drugo do oružane intervencije. Koliko se god na Korejskom poluotoku sad govorilo o miru, opasnost od rata nipošto još nije otklonjena.

Upravo zato Kina provodi vojne vježbe nasuprot Tajvanu, gdje se ponovo šuška o referendumu o formalnom proglašenju neovisnosti i gdje je sve manji postotak stanovništva uopće voljan razmišljati o opciji ujedinjenja. Situacija iz 1950. ne smije se ponoviti, upozoravaju kineski povjesničari, dok državni vrh ubrzano priprema plan blokade, izolacije i invazije na otok.

U međuvremenu predsjednik Xi Jinping obećava novi val kineskog otvaranja prema vanjskome svijetu, spušta carine na uvoz automobila, proglašava novu trgovinsku zonu na otoku Hainan i podiže barijere za strane ulagače. Hoće li to biti dovoljno da trgovinski rat uopće ne izbije? Vjerojatno neće. Važnije je pitanje hoće li kinesko-američka velika igra ostati u okvirima zdravog razuma i nužnog morala, tako da nijedan rat uopće ne izbije. Ni to nije izvjesno. Oluja je zasad podignuta u šalici čaja. Hoće li zahvatiti ocean? I gdje ćemo se od nje moći skloniti? Odgovora još nema.

*autorica je specijalna dopisnica slovenskog Dela za Aziju

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 08:33