SUDBONOSNI REFERENDUM Ako Turci kažu 'Da!', Erdogan postaje prvi izabrani sultan u povijesti. I eto velikog problema za NATO, EU, ali i Hrvatsku!

Večer je 29. ožujka ove godine. Ljudi uključuju svoje televizijske prijemnike i gledaju državnu televiziju. Naime, u Turskoj, gdje se ovo događa, druge gotovo da i nema. Preciznije, ima, ali su pod takvom državnom kontrolom da su državnije od državne. Jer, ako je u zatvoru završio čovjek koji je rekao da u svojoj čajdžinici ne bi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana poslužio čajem, sasvim je jasno što se događa onima koji se igraju vijestima. Preciznije, onima koji ne pišu kako se predsjedniku sviđa. Jako dobro to znaju ne samo turski novinari – eno ih puni zatvori – nego i oni koji rade za strane medije. Vlasti u Ankari su, ne razmišljajući mnogo, onkraj brave bacili Deniza Yucela, dopisnika njemačkog Die Welta.

“Glavni krivci”

A na televiziji, jasno, predsjednik. Ta tko bi drugi. Okružen mnoštvom ljudi među kojima se ne raspoznaju neka redovita politička lica. Ali, predsjednik ipak drži jednosatni govor o politici, o predstojećem referendumu i važnosti da se na njemu glasa “evet” (da) za ustavne promjene. Konačno završi govor kakav se više manje čuje svakodnevno iz njegovih usta – differentia specifica među njima je samo koga uzima kao glavnoga krivca za sve turske nedaće koje se prelamaju preko njegovih leđa, Nijemce, Amerikance, Asada, Ruse, Irance; Kurdi i pristaše Fetullaha Gulena, propovjednika u samoizgnanstvu u Sjedinjenim Državama, stalno su mjesto, topos.

I onda potpisuje izvršnu uredbu, dokument koji dobiva snagu zakona jer u zemlji vlada izvanredno stanje. A riječ je o uredbi koja omogućava kozmetičarima da koriste određene laserske uređaje i uklanjaju dlake s tijela. Naime, u Turskoj traje rasprava između dermatologa i kozmetičara u kojima ovi prvi ovim potonjima pokušavaju onemogućiti da se bave tim poslom i tako im oduzimaju klijente. I sad je predsjednik presudio: da, mogu i kozmetičari. Riječ je o potezu u predreferendumskoj kampanji koji se potpuno može usporediti s u nas ne tako davnim puštanjima vode s jedne slavine i najave vodovoda koji će konačno dovesti nova vlast ili lifta koji je u Ministarstvu svečano otvorila ministrica. Rekao bi pokojni šjor Ivo Brešan: Hidrocentrala u Suhom Dolu ili Veliki manevri u uskim ulicama.

Koliko god ovaj Erdoğanov igrokaz bio groteskan, njegova pomnija analiza izvanredno osvjetljava sadašnji trenutak Turske. Pinar Tremblay, turska novinarka koja piše po bijelom svijetu pa smije napisati što stvarno misli, pregnantno je objasnila zašto se Erdoğan odlučio na ovakvu travestiju koju su čak i vjerni članovi njegove stranke Pravde i razvoja (AKP) srameći se izbjegavali komentirati – tko bi normalan mogao naći ijedne riječi opravdanja za nešto tako apsurdno?

“Prvo, zato što može. A zatim, zašto ne bi? Erdoğan ima vlast i ne boji se pomicati granice. Drugo, zato što je to bila sjajna prilika da se prikaže u prihvatljivom svjetlu okružen lijepim ženama koje viču ‘evet’ i mašu zastavama referendumske pobjede. I treće, riječ je o snažno rastućoj industriji koja je posebno popularna među mladima. Dakle, dekret o laserskom uklanjaju dlaka bi se mogao pokazati vrlo unosnim jer je donio lijepe slike, otvara prostor za nova radna mjesta i – glasove.”

Američki sustav

Jedna od preciznijih razudbi turskog političkog trenutka na jednom bizarnom primjeru. No, situacija je sve samo ne bizarna. Danas, 16. travnja, u Turskoj se odlučuje želi li javnost novi ustav koji ukida parlamentarni sustav koji je vladao od smrti Mustafe Kemal-paše Atatürka – osim kad ga ne bi dokinuo vojni udar – i uvodi predsjednički. Ne onaj poput francuskog, nego klasični američki. Dakle, sustav u kojem nema premijera, predsjednik vodi vladu, imenuje suce i drži u rukama gotove sve poluge vlasti. Parlament i dalje postoji, ali je njegova uloga bitno smanjena – teško je očekivati da bi se i na koji način mogao uspoređivati s američkim Kongresom. Ukratko, moći će ukidati neke predsjedničke odluke, pokretati istrage i opozivati predsjednika s dvotrećinskom, kvalificiranom većinom. No, da bi to bilo moguće, u parlamentu mora postojati snažna opozicija predsjedničkoj stranci – po novom ustavu predsjednik će moći ostati na čelu stranke.

AKP pak već 15 godina suvereno vlada Turskom i zasad se ne vidi ikakva opasnost po njezin primat. Konačno, u jeku skandala vezanih za vrh AKP-a, Erdoğana i njegovu obitelj (govorilo se o milijunima eura koje je prikupio njegov sin Bilal) 2014. godine ta je stranka odnijela pobjedu u Istanbulu i Ankari, gradovima gdje su tisuće neposredno prije toga tjednima prosvjedovale protiv Vlade.

No, vratimo se na drugi i treći argument gospođe Pinar Tremblay koji razotkrivaju tešku muku Erdoğana, sultana u nastajanju (bolje reći islamista koji želi na poziciji “oca Turaka – Atatürka” zamijeniti sekularista Kemal-pašu): u ovom trenutku, dakle nekoliko dana prije referenduma, tabor “evet” i tabor “hayir” (ne) gotovo su izjednačeni. I nije to ni čudno, naime AKP osvaja izbore, ali na njima osvaja u pravilu nešto malo više od 40 posto glasova. Toliko je sada ljudi sigurno da će zaokružiti “evet”. Prevagu su mu trebali, očekivao je, donijeti glasovi nacionalista (MHP).

Ali, stvari se nisu razvile kako ih je Erdoğan snovao. Kao prvo, i u AKP-u ima ljudi koji smatraju da Erdoğan već i sada uzima previše ovlasti, da je predugo na vlasti i da treba relativno brzo tražiti neka nova kadrovska rješenja. Sve to, razumljivo je, ne iznose javno, ali antierdoğanska frakcija u AKP-u postoji. Do sada ih je Erdoğan uvijek uspijevao razbiti metodom divide et impera, neke bi lidere i detronizirao (bivši premijer Ahmet Davutoğlu), a neke unaprijedio (sadašnji zamjenik premijera Mehmet Şimşek) i tako ih obezglavio. Ali, ako propadne referendum, tada slabi i Erdoğan. Devlet Bahçeli, čelnik MHP-a, pristao je na ustavne promjene, ali to ne znači i da je njegovo biračko tijelo istog mišljenja. I tako je, prema posljednjim anketama, stanje “evet”: “hayir” bilo 40:40 posto.

Udar na Njemačku

Trebalo je, dakle, naći prevagu i zato su Erdoğanu toliko važni Turci u Europi koje je htio brojnim skupovima privući na svoju stranu. Kad mu to pak nije bilo dozvoljeno, njegov je bijes bio nezadrživ i rječnik mu se ispunio najstrašnijim pogrdama što je kulminiralo nedavnim pozivom sunarodnjacima da se “opru unucima nacizma”: najviše Turaka, 1,5 milijuna, živi u Njemačkoj koja etiketiranje nacizmom smatra najvećom mogućom uvredom. No, Erdoğana to sada ne zabrinjava jer on ima samo jedan cilj koji želi postići bez obzira na sve prepreke i one koji misle drukčije pa se, ako se uzme u obzir definicija fašizma koju nam je ostavio Umberto Eco, upravo on može u njoj u potpunosti prepoznati.

Ocjene tajnih i javnih analitičkih kuća ipak mu idu u prilog: i one navode da je utrka tijesna, ali da je ipak 60-postotna vjerojatnost da pobijedi “evet”. Protiv “hayira” naime radi više važnih čimbenika: snažan turski nacionalizam koji Erdoğan uspješno preslikava na sebe, njegov otvoreni islamizam kojim osvaja glasove biračkog tijela kojem je religija važan element izbora, još uvijek relativno slabo vidljivi signali ekonomskog usporavanja zemlje pa se bolji životni standard i dalje zahvaljuje AKP-u te doživljaj Erdoğana kao faktora stabilnosti u odnosu na Kurde. Ovo potonje je paradoksalno jer je upravo on u ljeto 2015. godine prekinuo pregovore s Kurdima i vratio se ratu, građanskom, a kasnije i invazionističkom (u Siriji). Kurdi će pak glasati protiv, ali su politički obezglavljeni, njihovi su lideri – uključujući i parlamentarne zastupnike – u zatvoru ili u izgnanstvu. Izloženi su snažnoj represiji pa je pitanje u kojoj će im mjeri biti omogućen izlazak na birališta i sloboda glasanja.

Pobjeda “eveta” značit će nastavak sadašnje unutarnje politike čišćenja svih koji nisu po volji vladaru te pretvaranje Turske u sustav koji politički teoretičari sada nazivaju autoritarizmom. Riječ je uistinu o diktaturi, ali u ovom sustavu, za razliku od diktature, stvarno funkcioniraju demokratski mehanizmi: trodioba vlasti, slobodni izbori, višestranački parlament. No, svi su oni izravno podvrgnuti autoritarnom lideru koji preko njih ostvaruje svoje političke ciljeve. Vlade i parlamenti su slobodni u djelovanju upravo zato da, u slučaju da dođe do problema, oni mogu-moraju prihvatiti odgovornost: nisu pratili smjernice koje je postavio autoritarni lider. Koji pak zbog svega toga ima snažnu podršku javnosti. Obrazac je, jasno, Vladimir Putin, takav bi sustav rado i mađarski premijer Viktor Orbán, a uspostavio ga je i Erdoğan. Samo ga treba formalizirati referendumom.

Rezervni plan

Ako pak referendum propadne, tada Erdoğan ima drugi plan: sazvati nove izbore i osigurati da AKP osvoji dvotrećinsku većinu koja je potrebna da se ustav promijeni u parlamentu.

NATO dakle ima ozbiljan problem. Strateški važan saveznik na najtrusnijem području otklizava u autoritarizam – ne zaboravimo da je ključni uvjet za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu demokratski ustroj zemlje, iako se na to zna zažmiriti. No, teško će biti zažmiriti ako, kao što se već događalo, Ankara zabrani njemačkim političarima da posjete svoje vojnike u turskim bazama. Ili da Erdoğan, živeći u svom irealnom svijetu, a s ovlastima koje ima, donese neku drugu po Savez pogubnu odluku. A moglo bi ih biti i u hrvatskom najbližem susjedstvu. Ne zaboravimo da Erdoğan i dalje snažno utječe na vodeće bošnjačke političare u BiH. Ojačan novim ustavnim ovlastima mogao bi djelovati destruktivno u bošnjačkom tijelu kao Putin u srpskom. I eto problema Zagrebu, ali i Europskoj uniji.