ZORAN MARINOVIĆ ZA GLOBUS

'Stojim u zaštitnom odijelu ispred hermetički zatvorene bolesničke sobe u kojoj zaraženi dječak umire u mukama. Krv mu curi iz očiju i usta...'

Poznati hrvatski fotoreporter Zoran Marinović posjetio je najopasnije mjesto na svijetu: riječju i slikom svjedoči o novoj epidemiji smrtonosnog virusa koji se širi na području rijeke Ebole i ponovno užasava ne samo Afriku, nego cijelo čovječanstvo
 Zoran Marinović

Trebao je to biti običan dan. I bio je. Jedan od onih kad doručkuješ, popiješ kavu, prošetaš psa, znaš što želiš za ručak, samo još treba otići do dućana. Tu niz ulicu. Recimo da je nedjelja. Ali mogao bi to biti i bilo koji drugi dan. Mogao je. Ali nije. Zavibrirao je mobitel, a poruka, jedna u oceanu onih nebitnih glasila je ovako:

“Da li dolaziš? Predsjednički izbori opet odgođeni, narod u strahu od najgoreg mogućeg općeg rata, Južni Kivu ima problema s raznim pobunjenicima, Sjeverni Kivu je u ratu, pojavile se nove paravojske MayiMayi, ADF, FDLR. U sedam dana pala dva aviona Antonov. Ebola se razbuktava.”

Poruka u kojoj je sažeto sve ono što vam u životu ne treba. I to na jednom mjestu. Pobunjenici, pali avioni, izbori, ebola. Da sam pošteni knjigovođa, profesionalni vozač ili dobar kuhar, vjerojatno bih se ironično nasmijao, obrisao poruku i otišao kupiti tjesteninu, i umak. Ali ako ste kojim slučajem fotoreporter, onda je ovakva poruka poziv na gozbu. Nažalost, loša vremena i jesu dobra samo za fotoreportere. U redu, i za političare. Slažemo se. I onda, što napraviti, nakon što je mobitel zavibrirao, poruka stigla? Ništa. Što prije kupiti avionsku kartu, napuniti baterije na fotoaparatu, spremiti čizme, par čarapa i konzervu gulaša. Zlu ne trebalo.

Već sam bio u Kongu. Uvijek se najprije sjetim riječi svojih suputnika s kojima sam u više navrata glodao kongoanski kruh. Sa sedam kora. Prvi, novinar, rekao je: “Čim prijeđeš granicu, Kongo te prožvače, a onda po svojoj volji ispljune.” Slikovito rečeno. Ali istinito. Drugi, za kojeg volim reći da je “jedan moj pajdo, ne znaš ga ti”, nekom se prilikom popeo na haubu Defendera koji je zapeo u blatu i u mraku džungle zapjevao: “Oj, Kongo, popišan ti pute, da se više nikad ne vratim u te!” Eto to su moja sjećanja. Lajtmotivi.

Zoran Marinović

Zemlju bih kratko opisao kao ... prokleto bogatu. Među najbogatijima na svijetu po koltanu, litiju, uranu, dijamantima, zlatu, mahagoniju. Pa nadalje. Sve ono što danas moderan svijet treba Kongo ima. Gotovo da ne postoji mobitel ili laptop koji u svom procesoru ili matičnoj ploči nema komadić minerala iz Konga.

A kaos koji se tu udomaćio ne mogu više razmrsiti ni oni koji su ga zapetljali, počevši od uglednih demokratskih europskih zemalja pa do komunističkih partija Dalekog istoka. Jednako ogrezlih. Jednako halapljivih. Jednako bezobzirno gladnih jeftinih minerala.

Tako da je zemlja, bez predaha, postala bojno polje za najmanje deset različitih vojski i meta interesa najmanje pet susjednih zemalja. Iza kojih u pravilu stoje ovi gore nabrojeni. Mlađim generacijama mogao bih to vizualizirati ovako: ako je svijet vaš desktop, onda je Kongo njegov recycle bin. Dovoljno je jednim klikom ubaciti smeće u njega, a onda kad taj višak nestane, nema potrebe brinuti se što se zbiva u odlagalištu.

Šest milijuna žrtava u Kongu od 1996. godine možemo tek površno usporediti s 2. svjetskim ratom i utvrditi da je to, po razmjerima, jedna od najvećih ljudskih katastrofa u povijesti, ali podatak da djeca danas, sada, ovdje umiru od gladi odrastajući u vremenu nezaustavljivog nasilja – može nas samo posramiti. I ništa drugo. No, dok neoznačeni avioni slijeću nakrcani mineralima za naše mobitele, koga bi to trebalo biti briga? Nas svakako ne.

I sav taj opisani jad koji se nadvio na Kongo kao da nije bio dovoljan, pa se u međuvremenu pojavila i ebola. A ebola je gadna bolest. Ime je dobila po rijeci Eboli, koja teče sjeverom Konga, uza samu granicu sa Srednjoafričkom Republikom. U svakom slučaju, nedostupan komadić svijeta, izoliran džunglom i pod kontrolom brojnih odmetnutih paravojnih skupina. Da nije virusa, pitanje bi bilo preteško i za milijunaša. Ovako svatko zna za ebolu, zna da je smrtonosna i gotovo neizlječiva, iako ima ljudi koji su je nekako preživjeli.

Nakon više od sedam dana pregovaranja s Ministarstvom zdravstva, Ministarstvom za medije, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, UN-om i MONUSCO-om dobio sam dozvolu za ulazak u bolničku karantenu u gradu Butembu. Čini se komplicirano čak i za europske pokušaje, ali za Kongo, gdje su i jednostavne stvari vrlo komplicirane, to je epski pothvat. Što bi značilo da odmah u startu zaboraviš normalne procedure, i pouzdaš se samo u vlastito umijeće blefiranja i improvizacije. Pa ako prođe, prođe. A prošlo je. Nimalo jeftino.

Kongo je jedina zemlja na svijetu koja je legalizirala korupciju. Prvi predsjednik davno je rekao: “Dao sam vam puške, što će vam plaća?” Te izjave ne samo da se svi sjećaju nego je i vrlo revno provode. Pa tako redovita vojska DRC ne dobije plaću po nekoliko mjeseci jer je general zadržao sve, a učitelji svoju plaću dobivaju direktnom naplatom od učenika. Mirovinsko, zdravstveno, socijalno ne postoje.

Samo putovanje je nešto jednostavnije od labirinta korumpirane birokracije. Let u Kigali, u Ruandi. Onda taksijem do Gome pa UN-ovim letom do Benija, onda ili vojnim konvojem kroz crvenu zonu s bataljunom indijskih vojnika ili zrakom s Ukrajincima, u borbenim ili transportnim helikopterima, ovisno o tome kakav im je dan. Katkad izbacuju humanitarnu pomoć, katkad rakete zrak-zemlja.

Kako opisati grad? U najkraćim crtama, kao da prolazite krajolikom u kojem se 20. stoljeće povuklo poput oseke i za sobom ostavilo naplavine smeća modernog doba. Oronule kuće iz kolonijalnih vremena, blatan put, prekrcani automobili. Olupine, ruševine i blato. Afrika. Srce Afrike.

Danas je Butembo, više nego ikad, trom, sparan, težak i opasan grad. Kad ovdje zasja sunce, sasvim sigurno će pasti kiša. Iako predviđen i sagrađen za pedesetak tisuća stanovnika, danas u gradu živi najmanje milijun ljudi. Ali tko bi ovdje stanovnike uopće i brojio? Zapravo, jedino što u Kongu nije važno to su ljudski životi. Defenderom klizimo dalje. Dolazimo na veliki kružni tok, koji, znakovito, nekolicina Kineza bagerima ruje već više od godinu dana.

Butembo je i dom našeg misionara fra Ilije Barišića. 47 godina je tu negdje. Svakakve se nesreće nagledao, ali vedar duh i osmijeh još ga nisu napustili. Priča mi legendu plemena Nande kako je Bog stvarao zemlju, rasipao i dijelio bogatstva, svagdje. Na samom kraju pod nogama mu je ostao Kongo. Mjesto gdje je naposljetku istresao iz džepova ono što mu je preostalo. I zato ovdje ima svega; šuma, vode, bogatih pašnjaka, plemenitih ruda, plodnih ravnica, rijeka, a najviše dijamanata.

Ebola, koja je isto tako ovdje istresena, nije dio legende. Zapravo i jest, ali ne u onom klasičnom smislu drevne borbe između dobra i zla. Nego više mitologija oslobođenih demona. Ili jezikom modernog svijeta: kombinacija nezasitnih potreba multinacionalnih kompanija za jeftinim prirodnim bogatstvom i korumpiranih političara. E na tom mjestu počinje priča o eboli.

Dok se vozimo prema karanteni, fra Ilija priča, zapravo iskazuje nepovjerenje i sumnju o virusu.

Ova bolest je ovdje donesena. Svi mi u to vjerujemo. Kako da se odjednom ebola pojavila ovdje gdje je nikada nije bilo? I to samo mjesec dana prije izbora. I zašto je baš samo ovdje epidemija? Jer, ljudi putuju. Kako da se nitko nije zarazio ni u Ugandi? Ni Ruandi? Ni u Srednjoafričkoj Republici. Koje nisu daleko. Međunarodna zajednica poziva ljude da se cijepe, ali svi to odbijaju. Ljudi vjeruju da se onaj tko ode po cjepivo više ne vrati.

Pitam fra Iliju je li ovo Božja kazna. Kaže mi da je ionako sve u rukama Stvoritelja.

Pod dojmom odgovora, prolazimo i kroz političku svakodnevicu Konga. Predsjednik Kabila, koji se, po tanašnom Ustavu Demokratske Republike Kongo, više nije mogao kandidirati za tu dužnost, učinio je nešto naoko potpuno suprotno uobičajenoj praksi afričkih diktatora. Odstupio je s vlasti. Čak je i njegov stranački kandidat izgubio.

I onda, u potpunom preokretu, umjesto metka u glavu, kako to obično biva u diktatorskim slučajevima, novi je predsjednik starom predsjedniku velikodušno dodijelio status doživotnog senatora s trajnim imunitetom, proglasio ga zapovjednikom vojske i dao mu na upravljanje Ministarstvo rudarstva. Da. I ja sam ove svoje riječi morao pročitati dva puta da bih se uvjerio. Ali, sve je moguće. Baš sve.

A ebola? Ebola je iskorištena da bi se u tri oporbene provincije, manje-više područje na kojem živi narod Nande, najprije zabranilo glasovanje zbog epidemije. A onda nakon određenih pritisaka dopustilo, ali nakon što je novi predsjednik već proglašen, prije tri mjeseca. Glasovi izbora još se prebrojavaju, a pobjednik je odavno proglašen i stoluje u palači u Kinshasi.

Tako je ebola, puštena s lanca, krenula u svoj krvavi pir. Baš u trenutku i upravo ondje gdje je i trebala biti. Ondje gdje je nikada nije ni bilo. Virus političke ebole u prokleto bogatoj zemlji. Gdje se osim od ebole umire i od gladi.

S forenzičarom Danielom Filipovićem, već nekoliko godina angažiranim u UN-u, gledam olupinu jednog od ona dva Antonova iz poruke s početka. Kaže mi da je vojni avion promašio pistu, probio zid, ubio dva motociklista na cesti i završio u šumi iza puta. E, kukavne li sreće, preživiš ebolu, a onda te avion zgazi na cesti.

Zoran Marinović
UN-ov forenzičar Daniel Filipović

Inače, opći je problem kongoanskih aviona što se pretovare, nakrcaju do vrha, koliko god može stati, i onda se prilikom uzlijetanja zbog težine ne mogu odlijepiti od piste, ili pak prilikom slijetanja ne mogu zakočiti. Inače, prošli put sam kongoanskoj kompaniji plaćao avionsku kartu po težini. Vlastitoj. Staneš na vagu s prtljagom i kilogram puta pet dolara. Jer putnici uzimaju mjesto koltanu, pa se težinski rashodi moraju nadoknaditi. Tako je to u bolje organiziranim kompanijama. One loše kose motocikliste uz put.

“Naravno da se bojimo, bojimo se za svoj život”, kaže Daniel dok na ebola-punktu, gdje se mjeri temperatura tijela i peru ruke, dijeli letke s uputama što da činiš ako primijetiš simptome bolesti. “Nakon inkubacije od 21 dan prvi simptomi su glavobolja i groznica, temperatura veća od 38 celzija. Zatim počne povraćanje i krvavi proljev. Kraj priče je smrtna agonija u kojoj krv izlazi i na usta, oči, uši. Strašno. Virus se prenosi slinom. Ako se dodiruje zaraženi, mrtvo tijelo ili odjeća i stvari zaraženoga, može se prenijeti virus. Zato je potrebno sve spaliti. A tijelo, hermetički zatvoreno u plastičnu vreću, mora se zakopati vrlo duboko. Užasno je to gledati. Strašno. Ljudi se čak više i ne rukuju. Toliki je strah.”

Ujedinjeni narodi, po svom povijesnom nahođenju, kojeg se sjećamo i iz našeg rata, manje ili više ne naprave ništa. Cijeli preskupi mehanizam zapravo je samo birokratsko pisanje izvještaja, uzimanje nemalih dnevnica i pisanje planova o sutrašnjim izvještajima. I dok su europske zemlje imale svoje snage u Kongu, inače najvećoj i najstarijoj UN-ovoj misiji, neki smisao je čak i postojao. Ali otkad su ih zamijenili, između ostalog, vojnici iz Malavija, policajci iz Burkine Faso, i službenici iz Djibutija, i ono malo smisla postalo je potpuno besmisleno. Vjerojatno je ideja vodilja bila kontinentalni kaos uklopiti u lokalni kaos. Podjelio je UN par letaka s besplatnim telefonskim brojevima, asfaltirao jednu ulicu u gradu, pa mu je ebola idealno došla kao alibi da tu ostane još duže. Dokle god je zemlja spremna plaćati taj besmisleni angažman.

Dr. Ian Norton vodi hitni medicinski tim Svjetske zdravstvene organizacije iz Ženeve, koji zapravo lovi virus ebole i radi na cjepivu te pokušava karantenu održati na višim medicinskim standardima. Cijeli niz procedura od prijema i svlačionice u kojoj se oblače zaštitna odijela, rukavice, maske, naočale pa do skidanja i dekontaminacije nakon izlaska ostavlja dojam ozbiljnosti pristupa cijeloj ovoj situaciji koja bi se uz samo malo neopreza mogla potpuno oteti kontroli. A onda bi posljedice bile neopisive.

Doktor Norton sažima povijest ebole dok zabrinuto pogledava prema dijelu centra koji su prije tri tjedna pripadnici Mayi Mayi, jedne od brojnih narodnih vojski koje unaokolo bauljaju, pokušali spaliti. To je bila njihova praznovjerna reakcija, da je ebola donesena i da se u centru ljudi još dodatno ubijaju. Razgovaramo s dr. Nortonom o toj sumnji.

“To je okvir neznanja, praznovjerja, straha. Lokalni vračevi raspiruju tu teoriju da je ebola uzgojena u nekim stranim laboratorijima i da je to samo pokus kako se riješiti viška stanovnika. Na brz, efikasan, ali nezaustavljiv način. Scenarij kojega se ne bi dosjetili ni nacisti. Hollywoodska priča sa svim elementima teorija urote, apokalipse”, kaže dr. Ian Norton.

“No istina je potpuno drugačija”, nastavlja. “Ebola je bolest odavna prisutna u tropskim šumama centralne Afrike. Već i stari grobovi pokazuju da su se prije više desetljeća na područjima moguće epidemije mrtvi zakopavali duboko, da ih ne mogu otkopati divlje životinje. Na početku smo sumnjali da je prenose majmuni. Dugo smo tražili tog nultog prenosioca koji je nužan da bi se napravio antivirus. Ta teza još nije odbačena, ali posljednjih godina na listu osumnjičenih je dospio i šišmiš, koji živi u dupljama drveća. On ugrize neku životinju, ljudi je ubiju, a meso nedovoljno termički obrade, i tako se zaraze. Bolest se lako prenosi, a prvi val širenja je smrtonosan. Već u sljedećim mutacijama virus slabi, a u konačnici se potpuno ugasi. Tragamo za razlozima.

Jesmo li blizu rješenju, pitam. Opet dolazimo do tih “laboratorija”?

“Sumnjati se može u sve i svašta. Nama kao znanstvenicima cilj je pronaći cjepivo, pomoći ljudima da prežive i eliminirati bolest. Ljudi sumnjaju i sumnjat će što god mi napravili. Teorije o političkoj eboli, virusu kojim bi se kontrolirala populacija, ili kao sredstvo kontrole najbogatijih nalazišta minerala na svijetu, nisu ništa drugo nego spekulacije. Ja sam liječnik. Možda bi neke odgovore dao vrač?”

Zoran Marinović

Završavamo razgovor ispred jedne od hermetički zatvorenih soba, gdje smrtne agonije ne prestaju. Gledam dječaka koji me ne vidi, a kojem krv curi iz očiju i usta. Gledam doktore koji potpuno krvavi ulaze i izlaze iz zatvorenih zona. Gledam kako mrtvace stavljaju u plastične vreće, i prskaju klorom. Gledam pakao na zemlji. Ovo je tako teško, tjeskobno, prokleto mjesto da ne postoji način da se čovjek za njega pripremi.

Izlazim iz centra, skidam hermetički zatvoreno odijelo, ispod kojeg je neizdrživo vruće. Bolničari me prskaju klorom i skidaju mi zaštitnu opremu. Ulazim u auto i odlazim iz tog pakla. Ostaje samo strah. Strah od onog što dolazi iz džungle, nevidljivo i tajanstveno, ono što ubija dahom. Danima sanjam dječaka kojem cure krvave suze. Budim se noću, mjerim temperaturu, svako zakašljavanje je iščekivanje krvavog hropca. Perem ruke 20 puta na dan. Ne rukujem se.

Iako je zaštita maksimalna, a procedure izlaska detaljne i učinkovite, iako se, koliko sam doznao, nikada nije zarazio nijedan bijelac, ipak ostaje strah. Čisti. Ljudski.

Nisam se približio odgovoru je li ebola “eksperiment zapadnih vlada”, Božja kazna. Tek preostaje da to otkrijemo. Do tada nam samo preostaje nada da virus nikada neće izaći iz zabitnih sela na obalama rijeke Ebole i završiti u nekom velikom gradu. Posljedice bi bile nezamislive. Za sada nas čuvaju ogromna i neprohodna šumska područja, i rat, koji ne dopušta da ljudi putuju kad i kako žele. I karantene su dobro organizirane, tako da ništa nije prepušteno slučaju.

Perem ruke. A možda samo nisam trebao taj dan uključiti mobitel. Možda je ta poruka, kao i većina iz Afrike, mogla završiti neisporučena. Trebao sam ručati carbonaru. Ako me baš zanimalo, mogao sam pogledati neki visokobudžetni film o smrtonosnom virusu u kojem oni loši, nakon neuspjele ucjene, na aerodromu pokušavaju pustiti virus kroz ventilaciju, a onaj dobri ali ranjivi žrtvuje svoj život i spašava svijet. Možda sam trebao pročitati neki senzacionalistički apokaliptični tekst na nekom portalu, pa u komentarima mudrijati o teorijama urote, gmazovima, Rusima i Amerikancima, Mossadu i Osami bin Ladenu. Baš onako kako pošteni svijet palamudi o svemu i svačemu. U komentarima. Mogao sam. Ali nisam. Možda ni vi niste trebali pročitati ovaj tekst. Ali jeste.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 15:30