Što bi Li Peng učinio buntovnicima u Hong Kongu?

Li Peng (90), inženjer elektrotehnike, umro je prošli ponedjeljak u svome pekinškom domu, čašćen i pomalo zaboravljen. Bio je predsjednik kineske vlade 1987-1998, u razdoblju presudnome po današnju Kinu, a onda je pet godina bio predsjednik parlamenta. Do smrti Denga Xiaopinga bio je treći čovjek državnopartijske nomenklature, a onda neosporni drugi, iza Jianga Zemina, tadašnjeg predsjednika Kineske komunističke partije i Narodne Republike Kine.

Ne pamte ga po nekoj iznimnoj korumpiranosti (mito i korupcija su funkcionirali u Kini kroz tisućljeća, komunistički “rukovodioci” su radije sačuvali taj “narodni običaj” nego obraz), ali je, kao i drugi, bio nepotist. Sin Li Xiaopeng (60) kineski je ministar prijevoza, prethodno je bio guverner Shanxija. Član je Centralnog komiteta, posljednji po broju preferencijalnih glasova na kongresu. Kći Li Xiaolin (58) potpredsjednica je gigantske državne energetske Korporacije Datang te ima još nekoliko odličnih menedžerskih pozicija. Hvali se da je studirala na MIT-u, a zapravo je pohađala dvotjedni tečaj, otvoren svima koji za to mogu platiti 7500 dolara. Prema Hrunovoj izvijesti ima 550 milijuna dolara imutka. Forbes ju je uvrstio u 50 najmoćnijih žena na planetu.

Uostalom, i Li Peng se popeo na vrh vlasti nepotističkom linijom. Pošto su mu oca Lija Shuoxuna, predratnog revolucionara, 1931 strijeljali Kuomintangovci, uzeli su ga sebi i odgojili Zhou Enlai (premijer 1949-1976) i njegova supruga.

U nekrolozima kineskih glasila, koje zapravo diktira partijski vrh, Li Peng je opisan kao “lojalan vojnik komunizma” i “izvrstan vođa”, koji je “poduzeo odlučne mjere za zaustavljanje neredâ i stabiliziranje unutrašnjeg stanja”. Budući da u Kini ni prigodni tekstovi ne propuštaju priliku odnositi se na aktualan kontekst, te su fraze zazvučale kao smrtonosna opomena buntovnicima u Hong Kongu, na koje službena glasila dižu kuku i motiku, nazivajući njihove prosvjede baš neredima i destabilizacijom zemlje.

Li Peng je, naime, u povijest upisan kao odgovoran za masakr na golemu trgu pred Dverima nebeskog mira (Tian’anmen) u Pekingu, u noći s 3 na 4 lipnja 1989, kada je prosvjede građana, mahom studenata, koji su zahtijevali jaču demokratizaciju kineskog društva, naredio ugušiti u melasi krvi i tjelesa zdrobljenih gusjenicama tenkova.

Will Burgess/Files / REUTERS

Li Peng

Povod prosvjeda je bio slučajan, kako se često dogodi. Tjedan dana ranije umro je Hu Yaobang, predsjednik Komunističke partije Kine, na glasu kao reformist (neki kažu: sklon putu u kapitalizam). Infarkt ga je udario na sjednici Politbiroa, vjerojatno ne slučajno. Nacionalnu žalost za njim studenti su iskoristili da bi prosvjedovali protiv zatvorenosti i autoritarnosti jednopartijskog sustava. Oko toga se rascijepilo samo partijsko vodstvo.

U Pekingu su se članovi partijskog Politbiroa bojali da bi ih put brzih i radikalnih reformi pomeo, kao što će pomesti Gorbačëva (koji je baš u to doba stigao u povijesni posjet Pekingu, prvi na tako visokoj razini nakon razlaza Maoa i Hruščëva 1958). Netom zatim je generalni sekretar Kineske komunističke partije Zhao Ziyang došao pred Tian’anmen 19 travnja i lijepo zamolio studente da prekinu štrajk glađu, priznavši da je vodstvo ostarjelo.

Dan kasnije, 20 svibnja, Li Peng se pojavio na televiziji i proglasio opsadno stanje. To je bila i poruka Zhaou - studenti su neprijatelji, s njima nema pregovaranja, nego se očekuje predaja.

Studenti se ni tada nisu htjeli maknuti. Sljedeća dva tjedna su s jedne strane bili vojnici a s druge studenti, u pat poziciji.

Zhao Ziyang, tadašnji generalni sekretar Kineske komunističke partije, također sklon temeljitijim ekonomskim reformama, studente je podržao (ili ih je htio iskoristiti da bi počistio starce), pa se našao u manjini i u kućnom pritvoru, sve do smrti 2005.

Nicholas D. Kristof, tadašnji dopisnik New York Timesa iz Pekinga, svjedočio je kasnije kako je, s drugim novinarima, vidio kako su vojnici pucali na ambulantna kola koja su pokušala odvesti ranjenike i kako su se tada ubacili vozači rikši, prkoseći pogibelji i pronoseći neke od žrtava namjerno blizu zapadnjacima da mogu vidjeti i snimiti; kako je vozač gradskog autobusa stavio vozilo pred tenkove da im bude teže pucati i kako je, kad su mu zaprijetili da će ga ubiti ne makne li autobus, zavitlao kontaktni ključ daleko u zelenilo.

Zhao je, unatoč zatvoru, zadržao stanovitu popularnost, čak i karizmu, kao simbol liberalnog socijalizma, onoga “s ljudskim licem”, kako se to običavalo govoriti u Evropi šezdesetih i sedamdesetih. On se istaknuo kao pobornik reformi, i prethodnik puta koji je Kini donio ekonomski napredak, još kao oblasni sekretar Komunističke partije u Szechuanu, gdje je znao udružiti djelotvornost sa sustavom, odnosno ispreplesti poštivanje pojedinaca i njihovih potreba s ideologijom. Upravo time se svidio Dengu, poborniku efikasnosti, koji je razljutio Maoa Zedonga tezom da “nije važno je li mačka crna ili bijela, nego lovi li miševe”. Na efikasnosti je, u neku ruku, i pao: Partija je ocijenila da se nezgodna pitanja lakše ušutkaju tenkovima nego diskusijom. Zhao je ostavio memoare (čini se da su autentični) iz kojih je razvidno kako su se vođe podijelili pred prosvjedom.

Dominus situacije bio je tada već ostarjeli, ali još i te kako snažni Deng Xiaoping, koji je imao kontrolu nad Narodnooslobodilačkom armijom. On je vodio seriju reformi počam od 1978, dvije godine poslije Maove smrti, zauzimajući se za prednost efikasnosti nad ideologijom.

Kineska kriza 1989 niknula je iz problemâ društvene - ekonomske i političke - neravnopravnosti, pojačane u deset godina ekonomskih reformi. Njezino su gorivo, kako to često biva, bile inflacija, korupcija, te - specifično - ideološka konfuzija. To je i urodilo razdorom u “rukovodstvu” između takozvanih reformatora i konzervativaca oko toga kako i kojim putem voditi neizbježne reforme.

Prosvjednici na Tian’anmenu 1989 nisu bili protiv Dengova režima. Naprotiv, zahtijevali su to isto, ali brže, uz više demokracije i manje korupcije. A kad se spomene korupcija - svaka autoritarna vlast se prepadne jer vidi ugroženima svoje privilegije. Suočeni s potpunim zatvaranjem vodstva, studenti su pred Tian’anmenom napravili kaširanu oveliku kopiju Kipa Slobode u New Yorku. Lako je zamisliti kako je to uzrujalo partijske mandarine.

Između vlasti i naroda izabrali su, naravno, vlast. Sada imaju i kapitalizam i vlast Partije. Uostalom, očevidac Kristof veli da čeljad, poput vozača rikša i autobusa, i nije zahtijevala demokraciju nego bolji život - a da to sad imaju.

Pod Dengovim okriljem kao “srednji put” izbio je Jiang Zemin, a taj put tapetiran je mrtvim tijelima prosvjednika, preko kojih su navodno tenkovi prešli gusjenicama. To možda objašnjava zašto tijela nisu predana obiteljima. Stanovit broj ljudi je i nestao - navodno su neki još od onda u zatvoru, 30 godina, bez sudske presude, ili po presudi prijekog suda.

Tvrdilo se da je premijer Li Peng donio odluku o masakru bez Dengova znanja, što je malo vjerojatno: teško da bi se dvije armije pokrenule bez znanja i odobrenja predsjednika Centralne vojne komisije Denga. Uostalom, i Dengovi nasljednici (pa i njegova kći) branili su akciju vojske, a i sadašnje vodstvo ne odustaje od tadašnjih službenih ocjena, preuzimajući dakle odgovornost i naknadno.

Nitko ne zna što se dogodilo sa simbolom nemira, momkom koji je dan kasnije stao sam i goloruk pred tenkove, a napokon se i popeo na jedan od njih, zatakavši cvijet u usta topa (po uzoru na “karanfilsku revoluciju” u Portugalu 1974). “Vjerujem da nije umro”, rekao je zapadnim novinarima premijer Li Peng nekoliko tjedana kasnije. Ali nitko ga nikada više nije vidio, barem ne na slobodi. Sunday Times je tvrdio da je to bio student Wang Weilin (19) - ali to nikada nije potvrđeno. Kao anoniman ušao je u Timeov popis 100 najutjecajnijih ljudi XX stoljeća.

Lijevo divljačko “rješenje” krize dalo je privremenu prevlast reakcionarima njegova i još gorega kova, koji su smatrali da se reformama prekardašilo. Deng, pragmatičan po naravi, pokrenuo je reforme ponovo 1992, svjestan da samo ekonomski razvitak može spasiti Kinu a time, dakako, i režim, jerbo kineske mase nisu više bile spremne prihvatiti život u siromaštvu kao obliku socijalističke asketske utopije. Li Peng, posinak još vještijeg pragmatika Zhoua, u tome je bio uz Denga: htio je i provodio ekonomske reforme koje su stotine milijuna iščupale iz siromaštva i uvrstile u srednju klasu, vratile Kini položaj svjetske velesile, ali su istodobno zapečatile ulogu jedine partije kao monopolista vlasti, a njezine oligarhije kao nedodirljive elite kojoj je omogućeno enormno bogaćenje za se i za potomke.

U Lijevu desetljeću pala je povijesna presuda: Kina je razvila model državnoga autoritarnoga ortačkog kapitalizma (i nominalno privatne kompanije su pod kontrolom Kineske KP). Država kontrolira glavne proizvodne faktore: zemljište, rad, kredit, te prijevoz i energiju (u ta dva sektora usađena su Lijeva djeca). Političkoj eliti (koja seže od Stalnog komiteta Politbiroa Centralnog komiteta do lokalno veoma moćnih partijskih sekretara šestotinjak velegradskih općina) omogućeno je bogaćenje kroz utjecaj i pristup. Taj model nije izniman - u Hrvatskoj ga je, uz nužne razlike, implementirao predsjednik Tuđman.

Li Peng je bio menedžer aparatčik koji je, zapravo, na valu Dengovih reformi, ostvario Maovu ideju “velikog skoka” kvalitetnije i efikasnije od Maoa. Maova Kina i Nehruova Indija krenule su 1948-1949 nekako istodobno u novi život. U Kinu je implementirana “narodna demokracija”, u Indiju parlamentarna demokracija zapadnog tipa. Nakon desetak godina u Kini se nije masovno umiralo od gladi, za razliku od Indije.

Politika “Velikog skoka naprijed” je 1958 izazvala odjednom više žrtava, pa i gladi, nego nekoliko uzastopnih indijskih godina, pa i uračunavši stalna ubojstva među hinduistima i muslimanima. Slom te politike odveo je Kinu u kaos, a Maoa upisao među zločince odgovorne za milijune ljudskih žrtava.

Dengova pa Jiangova politika kineskoga komunističkog vodstva koju je devedesetih kao glavni državni menedžer provodio Li Peng, učinila je od Kine zbiljsku lokomotivu svjetske konjunkture. Stopa rasta društvenoga brutoproizvoda bila je u Lijevu desetljeću najviša u povijesti ne samo Kine, nego bilo koje velike zemlje, a ostala je dvoznamenkasta i deceniju kasnije.

Paradoksalno je da je to, po intenciji, onaj isti “veliki skok” na kojemu je revoluciju skrhao Mao, samo što je taj put Li uspio, po cijenu povećavanja golemih razlika između zona koje “vuku naprijed” i sela koje je platilo golemu cijenu.

Svejedno Li Peng neće ostati zapamćen po tome, nego po bezobzirnom masakru vlastitih sunarodnjaka, njihove mladosti, pred Tian’anmenom prije trideset godina.