GLOBUSOVA REPORTAŽA

PLINSKA GROZNICA U GRADU U KOJEM SE PONOVNO RAĐA TEŠKA INDUSTRIJA Ekolozi u strahu: 'Nepovratno zagađujemo izvore vode i izazivamo potrese!'

 Joshua Gunter/The Plain Dealer

Bila je to, što se tiče ekologije, dobra godina za stanovnike američkog grada Clevelanda. Prema godišnjem izvještaju “Stanje zraka”, koje sastavlja Nacionalna asocijacija za plućne bolesti na temelju podataka diljem Sjedinjenih Država, u tom gradu američkoga Srednjeg zapada lani je zabilježena najmanja razina zagađenja od 1999. kad su se podaci počeli prikupljati i objavljivati. Zahvaljujući tom napretku Clevelanda regija u kojoj se nalazi – sjeverozapadni Ohio – napredovala je do desetog mjesta. Desetog mjesta na ljestvici najzagađenijih urbanih područja u državi.

Američki “rustbelt” – potez saveznih država Srednjeg zapada od Michigana preko Pennsylvanije i Ohija do Wisconsina – nikad se nije odlikovao čistim zrakom. Ali jest snažnom industrijom, čeličanama, rudnicima, automobilskom industrijom i rafinerijama koje su prije stotinjak godina bile epicentar ostvarenja američkog sna. Ta slavna povijest nazire se već iz prvog pogleda na uži centar Clevelanda, gdje u nebo između sivih art deco-nebodera strši monumentalni Tower centar – nekoć najviša zgrada na svijetu. U Clevelandu je John D. Rockefeller osnovao Standard Oil, vjerojatno najveću korporaciju u povijesti svijeta. Ovdje je čelični magnat Andrew Carnegie preselio svoje carstvo iz matičnog Pittsburgha. Prvu tvornicu u Clevelandu Henry Ford otvorio je još 1909. godine.

Gašenje zlatnog doba

Avenija Euclid – središnja gradska ulica – nekoć je nosila naziv “Milijunaški put”, zbog svih bogataša koji su u njoj obitavali. No, zlatno doba se počelo gasiti već za vrijeme Velike depresije, a industrija se masovno počela iseljavati 70-ih, kad je globalizacija počela jačati. Malo pomalo, otišle su čeličane, a za njima i industrija obrade metala. Onda se odselio i veći dio autoindustrije, kemijska industrija je još 80-ih tražila nove proizvodne lokacije u Aziji, rafinerije su gubile tržište od većih i bolje pozicioniranih pogona na obali Meksičkog zaljeva. Teška industrija tako je većinom napustila Midwest, no ne cijela. Ostali su rudnici ugljena, a onda i njegovi potrošači – termoelektrane na ugljen. I njihov pro­izvod. Zagađeni zrak.

Howard Tucker, Grossi Public Rel

Utoliko za većinu stanovnika Clevelanda, pa i cijele savezne države Ohio, danas nema sumnje kako je nužno provesti energetsku tranziciju, te postupno napustiti korištenje ugljena za proizvodnju električne energije. Ipak, koje to energente i tehnologije treba koristiti umjesto ugljena, pitanje je na koje nema unisonog odgovora.

Za razliku od saveznih država na zapadnoj obali SAD-a gdje se već desetljećima razvija zelena energetika, s golemim ulaganjima u obnovljive izvore energije, na Srednjem zapadu ta se revolucija pretvara tek u supstituciju jednog fosilnog goriva drugim, tek nešto manje štetnim.

U trenucima kad cijeli svijet gleda na novu američku administraciju i strepi hoće li i kako Donald Trump zaustaviti napore iz mandata Baracka Obame da se smanji ugljični otisak najveće svjetske ekonomije, čini se da najveću prijetnju zelenoj energetskoj tranziciji ne predstavlja Donald Trump, već plin iz škriljevca.

Streloviti razvoj

Golemi porast proizvodnje ugljikovodika iz nekonvencionalnih ležišta s pomoću inovativne tehnologije hidrauličkog frakturiranja (fracking) tijekom zadnjih šest-sedam godina SAD je doveo na prag ponovnog preuzimanja titule najvećeg svjetskog proizvođača nafte i plina – pozicije u kojoj država nije bila zadnjih šezdesetak godina. Taj streloviti razvoj malo se zaustavio tijekom posljednjih godinu i pol dana zbog vrlo niske cijene nafte na burzama, no dugoročno rijetko tko sumnja da je Amerika dobila novi omiljeni energent. Iako kralj ugljen još nije mrtav, novi kralj već je ustoličen.

“Potencijali plina iz škriljevca ovdje u našoj regiji su ogromni. Da se radi o nogometu, rekao bih vam da smo još na početku prvog poluvremena. Taj razvoj trajat će još desetljećima, a gospodarski efekti bit će ogromni. A najzanimljivije jest da još nedavno to nitko nije vidio. Tehnologija i znanje napredovali su vrlo brzo. Amerika je iznenada dobila priliku postati energetski samodostatna, a Ohio i okolne države golemu priliku za privlačenje investicija i oporavak industrije”, objašnjava Glenn S. Krassen, partner u velikoj odvjetničkoj tvrtki Bricker&Eckler, specijaliziranoj za poslove u energetskom sektoru.

Krassenov je optimizam lako razumljiv. Samo u zadnjih nekoliko godina u Ohio su se slili deseci milijardi dolara investicija, i to ne samo u istočnom dijelu države, gdje se protežu geografske formacije Marcellus i Uttica. U Ohiju su u različitim fazama razvoja nove termoelektrane na plin kumulativne snage oko osam tisuća megavata. Za usporedbu, radi se o dvostruko većem kapacitetu od svih hrvatskih elektrana zajedno. Ukupna vrijednost investicija procjenjuje se na oko sedam milijardi dolara. A to je samo u energetskom sektoru.

Obilje jeftinog plina koje trenutno postoji na Srednjem zapadu počele su prepoznavati i industrije koje se koriste plinom kao sirovinom za proizvodnju. Azijska petrokemijska korporacija uskoro bi trebala donijeti konačnu odluku o gradnji etilenskog krekera – postrojenja za proizvodnju plastike iz prirodnog plina. Ta golema investicija, vrijedna oko pet milijardi dolara, omogućila bi otvaranje stotina novih radnih mjesta u Ohiju, ali bi vjerojatno bila i prvi korak u uspostavi vinilnog lanca i plastične industrije u regiji. Još jedna slična tvornica planira se i u susjednoj Pennsylvaniji, državi još bogatijoj plinom. Za regiju koja već desetljećima trpi ekonomsku deprivaciju i depopulaciju zbog migracije industrije, mogućnost reindustrijalizacije koju nudi plin iz škriljevca preslastan je mamac da bi se zanemario.

No, nisu svi oduševljeni razvojem plinske proizvodnje. Ted Auch je istraživač nevladine organizacije FracTracker. Bavi se prikupljanjem, analizom i objavom podataka o proizvodnji ugljikovodika iz škriljevaca. Njegova organizacija okrupnila je podatke iz desetaka tisuća bušotina diljem zemlje, gdje su se kristalizirala tri ključna problema.

Potrošnja vode

“Ja nisam ni za fracking ni protiv njega. Imam svoje mišljenje, ali u mojem radu me zanima isključivo ono što govore brojevi. Dok se svi zanose brojevima o rastu proizvodnje i vrijednosti proizvedenog plina, nitko ne govori o brojevima kao što je godišnji porast potrošnje vode sedam do 10 posto ili da otpad koji nastaje bušenjem svake godine raste za pet posto. Radi se o milijardama litara vode i milijunima tona otpada koji nikoga ne zamaraju i koje nitko ne vrednuje na adekvatan način. A kako da onda znamo koliko je, zapravo, profitabilan taj biznis?” pita se Auch.

Ted Auch

Hidraulično frakturiranje proces je u kojem se horizontalnim bušotinama koje su danas duge i više od pet kilometara mrvi stijena u dubini zemlje i oslobađa plin sadržan u njezinim mikroporama. Da bi proces bio efikasan, u bušotinu se ubacuju goleme količine vode i kvarcnog pijeska. Prema podacima FracTrackera, za jednu bušotinu se koristi između 20 i 25 milijuna litara vode i stotine tona pijeska. Kad prljava voda zajedno s plinom izlazi iz bušotine, zbrinjava se utiskivanjem duboko pod zemlju. Takav postupak, osim što je ekološki upitan, sporan je jer potiče seizmičke aktivnosti. Najveći razmjeri toga osjetili su se u Oklahomi, u kojoj danas tlo podrhtava češće nego u Kaliforniji.

Ekonomska logika?

“Potresi su poseban problem, no čak i da njih nema, gdje je ekonomska logika? Izvlačimo površinsku pitku vodu iz naših rezervoara i utiskujemo je duboko u zemlju odakle se više neće vratiti. Prosječna bušotina u škriljevcu u prvih godinu dana gubi 80 posto svog kapaciteta. Dakle, da biste održali razinu proizvodnje, neprestano morate bušiti, a kako ste najbolja mjesta bušili prva, sad morate trošiti sve više vode i pijeska da biste postigli iste rezultate. Zato potrošnja vode i pijeska raste, a rast će i dalje. No, zašto povećanja u efikasnosti ne prati i rast efikasnosti u potrošnji vode i proizvodnji otpada? Odgovor je vrlo jednostavan. Troškovi za vodu i otpad danas čine 0,25 posto ukupnih proizvodnih troškova. Zašto bi se kompanije trudile smanjivati trošak koji im je ionako beznačajan?” objašnjava Auch.

Taj problem, reći će mnogi, mogao bi se riješiti vrlo jednostavno. Tvrtkama treba naplaćivati ekonomsku cijenu vode te uvesti stroge standarde za injekciju otpada u podzemlje. Bude li ta regulativa dobro formulirana, a cijena dovoljno visoka, tvrtke će same imati poticaj da recikliraju vodu. Ipak, teško je vjerovati da će se to dogoditi.

Koliko god to bilo teško vjerovati, Sjedinjene Američke Države nikad nisu imale jedinstvenu i definiranu nacionalnu energetsku strategiju, pa čak ni tijelo koje je nadležno za provedbu energetske strategije. Samo na federalnoj razini zakonodavstvo je u načelu zakočeno nemogućnošću dogovora Senata i Zastupničkog doma Kongresa, a ovlasti za provedbu i onih zakona koji su doneseni podijeljene su između desetaka raznih Vladinih resora i uprava te samih saveznih država. Tako su, primjerice, u istraživanju nafte i plina savezne države nadležne za izdavanje dozvola, osim ako se ne radi o zemljištu koje je u vlasništvu federalne vlade. No, onda pak ovisi o tome kakvo je zemljište – pa ovlasti imaju svi, od Ministarstva unutarnjih poslova do Vojnog inženjerskog korpusa.

Dakako, borba za ovlasti između federalne vlade i saveznih država je konstantna. Tako kad državna Agencija za zaštitu okoliša (EPA) pokuša uvođenjem novih standarda za otpadne emisije utjecati na smanjenje odlaganja otpada od frackinga, pa tako i smanjiti broj potresa u Oklahomi, protiv toga se pobuni sama država čiji javni tužitelj podnosi cijeli niz tužbi protiv Agencije. A taj tužitelj – Scott Pruitt – novi je ravnatelj te iste Agencije za koju je svojedobno izjavljivao da treba biti ukinuta. Može li itko realno očekivati uvođenje regulative koja bi ograničila razvoj proizvodnje nafte i plina iz škriljevca?

Rizici za izvore

U svom izvješću od prošle godine EPA je vrlo precizno utvrdila cijeli niz rizika za sigurnost rezervi pitke vode koji proizlaze iz operacija hidrauličnog frakturiranja, no uvođenje sveobuhvatnih pravila na razini cijelog teritorija Sjedinjenih Američkih Država čini se kao utopija. Dapače, u Sjedinjenim Državama ne postoje ni unutarnja pravila o kontroli prekograničnog onečišćenja – kao primjerice u Europskoj uniji – pa tako jedna savezna država formalno ne može ništa učiniti ako susjedna država na samoj granici želi izgraditi neki objekt čiji će se okolišni otisak prostirati i izvan njezina teritorija.

Scott Pruitt, administrator of the Environmental Protection Agency (EPA), speaks to employees of the Agency in Washington, U.S., February 21, 2017.      REUTERS/Joshua Roberts
Joshua Roberts / REUTERS
Scott Pruitt

Tako je sada sasvim normalna situacija da stanovnici razvijenijih država koje ulažu velike napore i novac u razvoj čistih formi energije osjećaju onečišćenje koje dolazi iz susjednih država. U istočnom Washingtonu kvaliteta zraka je loša zbog emisija brojnih elektrana na ugljen u susjednom Wyomingu, u New Yorku onečišćenje dolazi iz Pennsylvanije i Ohija.

Poslovni interes

S obzirom na to, američka plinska groznica ne čudi. Bez obzira na upozorenja brojnih ekologa kako zamjena energetskog korištenja ugljena korištenjem plina – također fosilnog goriva – nije tranzicija koja će omogućiti zaustavljanje klimatskih promjena, poslovni interes je prevelik. Plinske elektrane zanimljive su svima. Iz perspektive energetskih kompanija, uz današnje cijene plina nude vrlo povoljnu cijenu proizvodnje električne energije. Iz perspektive ulagača, plinske elektrane zahtijevaju mnogo manji investicijski trošak od onih na ugljen ili nuklearnih elektrana, što znači i manji rizik te brži povrat investicije. Iz perspektive upravitelja elektroenergetske mreže, takve su elektrane – za razliku od nestalnih obnovljivih izvora energije – stabilni proizvođači, s mogućnošću znatne fleksibilnosti, što smanjuje utjecaj na mrežu. A iz perspektive potrošača?

Sizifov posao

To ponajviše ovisi o tome gdje žive. Iako je ustaljeno mišljenje da razlike u stavovima o korištenju fosilnih goriva u SAD-u postoje na razinama država ili, čak šire, na relaciji Sjever – Jug, u stvarnosti su te podjele sve vidljivije između ljudi koji žive u gradovima i na selu, bez obzira na državu ili regiju. Upravo zbog toga Texas – kolijevka američke naftne industrije – danas razvija i vrlo ambiciozne projekte vezane za zelenu energiju.

U Ohiju pak, bez obzira na plinski eldorado, znatan broj građana iz urbanih dijelova zemlje zahtijeva čistije modele proizvodnje energije. Lokalna kompanija LEEDCo već nekoliko godina radi na projektu gradnje vjetroelektrana na jezeru Erie. Ako se realizira, bit će to prvi projekt pučinskih vjetroelektrana na američkoj strani Velikih jezera. Iako na području golemog jezera Erie postoji izniman vjetropotencijal, a samo jezero je poprilično plitko – što ga čini idealnom lokacijom za ovakve objekte – kompleksni političko-tržišno-regulativni sustav dosad nije omogućavao da se takvi projekti ostvare. Kad je Grad Cleveland osnovao tvrtku s tom namjerom, mnogi u Ohiju smatrali su da se radi o Sizifovu poslu.

Anketa za vjetrenjače

Ipak, predsjednik kompanije Lonnie Wagner uporan je tip. On i njegovi suradnici prvo su razradili koncept za realizaciju projekta, potom tražili zainteresirane ulagače. U projekt su uključili privatnog partnera, norvešku tvrtku Fred Ohlsen, a onda da bi svima dokazali kako javnost podržava projekt, proveli veliku anketu među stanovnicima sjevernog Ohija. Tisuće njih izjavile su kako su spremni plaćati i desetak posto višu cijenu električne energije ako bi ona bila proizvedena u lokalnim vjetroelektranama.

“Ta naša ‘zelena prisega’ nije imala komercijalne efekte, ali je bila jak alat da pokažemo svima kako građani žele taj projekt. Na početku smo očekivali kako će većina potpore doći od ljudi koji žive u urbanim područjima uz obalu jezera, no pokazalo se da imamo jaku potporu i u ruralnim zajednicama. Imamo potporu i poslovne zajednice, puno smo truda uložili u to da naš projekt bude što bolji model iskorištavanja ove tehnologije za pokretanje lokalne industrije. Odlučili smo koristiti inovativno vakuumsko postolje za agregate, gdje vidimo mogućnost da se razvija lokalna tehnologija. Svjestan sam da je danas plin iz škriljevca glavna priča u energetici ovdje, no bude li naš projekt uspješan, vjerujem da će vjetroenergetika dobiti veliki zamah na Srednjem zapadu”, kaže Lonnie Wagner.

Pitanje razvoja američke energetike utoliko je možda manje radikalno nego što isprva izgleda. Obilje plina iz škriljevca, čini se, zadalo je konačan udarac perspektivi energetskog korištenja ugljena, no velika zelena tranzicija budi se i u “pojasu hrđe”. Građani Clevelanda u budućnosti će možda disati punijim plućima...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 03:33