VELIKA REPORTAŽA

GLOBUSOV REPORTER U NAJRAZVIJENIJOJ ZEMLJI DALEKOG ISTOKA Ovdje stranaca gotovo nema, a na posao se dolazi uvijek prije šefa: Svi strepe od promjena

“Zlatno doba odavna je iza nas: prije 30 godina naša je ekonomija cvala i živjeli smo bolje nego ikad. Od tada do danas plaće nam nisu rasle, a životni troškovi mnogo su veći. Mi i dalje radimo od jutra do mraka, no industrija se seli u Kinu, gdje je proizvodnja jeftinija”
 Profimedia

Japansko je društvo kao kvadrat. Savršeno posloženo, zatvoreno, nespremno za velike i nagle promjene. Tim nam je riječima okruženje u kojem živi opisao Go, vlasnik malog kafića u veoma živahnoj tokijskoj poslovnoj četvrti Shinjuku, jednoj od onih koja nikada na spava jer mnogi dućani i barovi rade cijelu noć, a u zoru već rijeke ljudi u crnim odijelima i bijelim košuljama s aktovkama u ruci jure prema svojim uredima koje će malo tko napustiti prije 20 sati navečer. Nakon dugačkog radnog dana Japanci se opuštaju u restoranima i barovima iz kojih će neki izaći tek iza ponoći, uglavnom teturajući do stanice metroa koji vozi do 1 sat, ili 25 sati kako bi rekli u Japanu da ne bi bilo zabune.

“Iako radno vrijeme počinje u devet ujutro, najčešće su ljudi na poslu već prije sedam, ovisno o tome kada im dolazi nadređeni. Nema šanse da itko dođe na posao poslije svoga šefa ili ode kući prije njega. A to znači da rade od jutra do mraka. Nije to baš neki život. Za mene sigurno nije. Godinama sam tako radio pa sam odlučio prestati i sada imam ovaj bar koji otvaram u 20 sati navečer i zatvaram u pet ujutro. Nedjeljom ne radim. To je dan kada se odmaram i provodim vrijeme s kćeri i suprugom koju preko tjedna uglavnom ne vidim jer ona radi preko dana, a ja navečer.

Ne zaradim mnogo, ali meni je dovoljno. Ne želim biti rob posla”, otkriva 52-godišnji Go čiji lokal sigurno nije veći od 10 kvadrata. On je s jedne strane šanka, a nasuprot njega je osam barskih stolaca za goste među kojima, priča nam, često bude i stranaca uz koje je tečno progovorio engleski za razliku od većine svojih sunarodnjaka koji ne znaju ni riječi bilo kojeg stranog jezika. S izuzetno ljubaznim, nenametljivim i gostoljubivim Japancima iz toga je razloga jako teško uspostaviti komunikaciju.

Boris Orešić
Ulice su besprijekorno čiste, kao nigdje u Europi. Nemoguće je na pločniku vidjeti bačeni papirić ili opušak, iako nigdje nema koševa za smeće

Go je dosta proputovao i barem jednom godišnje ode u neku europsku zemlju. Stoga može uspoređivati japansko društvo s europskima i bez dvojbe zaključuje kako Europljani daleko manje rade, a više se zabavljaju. On je sretan ako godišnje skupi desetak dana odmora, što je opet više od većine Japanaca. Nekoliko je godina, priča nam, vodio jednu proizvodnu tvrtku u Kini koja je bila u vlasništvu njegove sestre. Nije bio oduševljen tim poslom, ali ni životom u velikoj komunističkoj državi koja je već godinama najveća svjetska tvornica.

Na Dalekom je istoku, kaže, 80-ih godina prošlog stoljeća taj status uživao Japan čija je ekonomija cvala na krilima izvoza sofisticiranih tehničkih proizvoda. To vrijeme marljivi Japanci i danas pamte kao zlatno doba u kojem se najbolje živjelo. Danas su, tvrdi naš sugovornik, plaće iste kao tada, ali su troškovi života porasli. I mnoge su japanske tvrtke, dodaje, poput njegove sestre, proizvodne pogone preselile u Kinu kako bi smanjile troškove i bile konkurentnije na svjetskom tržištu. No do danas su neke, a takvih je sve više, proizvodnju vratile u Japan jer kineski radnici jednostavno nisu uspijevali isporučivati robu jednake kvalitete.

Ne krije kako većina Japanaca nema osobito visoko mišljenje o Kinezima, ali niti o Filipincima, Korejcima, Tajlanđanima i drugim narodima istočne Azije. Upravo ta zatvorenost otočne države koja je u različitim povijesnim razdobljima sama sebe osuđivala na međunarodnu izolaciju i danas se ogleda u činjenici da u Japanu živi zanemarivo malo stranaca. Strancu je veoma teško dobiti trajniju dozvolu za rad i boravak u Japanu koji ima 127 milijuna stanovnika, od čega više od 98 posto Japanaca, a slijedi 0,5 posto Korejaca i 0,4 posto Kineza. Kinezi i Korejci čine i više od polovice svih stranih turista, a kada se dodaju i državljani Tajvana i Hong Konga, čak tri četvrtine. Vrhunac turističke sezone je u travnju, kad cvjetaju trešnje. Kad znamo da Hrvatsku od četiri milijuna stanovnika godišnje posjeti oko 20 milijuna turista, za Japan 30 milijuna turista zaista nije mnogo.

U Japanu, koji standardom života nadmašuje sve zemlje u svojoj blizini, najslabije plaćene kao i najteže fizičke poslove rade Japanci. Svi ostali su iznimke poput plavokose Poljakinje koja radi na blagajni na odjelu odjeće robne kuće u Asakusi, stambenoj četvrti u središnjem dijelu Tokija koji službeno broji 14 milijuna stanovnika i s okolnim gradovima čini najveći svjetski megalopolis od gotovo 40 milijuna ljudi. Iz Poljske se, otkriva mi žena u svojim 40-im godinama, doselila prije 20 godina, kada se udala za Japanca, i mnogo je truda i vremena uložila da nauči japanski jezik. Iako nas sasvim sigurno njezin kolega na susjednoj blagajni ne razumije jer razgovaramo na engleskom, ona tiho, gotovo šapćući kaže da život u Japanu nije loš, ali se izrazito mnogo radi, a nedovoljno zarađuje.

Boris Orešić
U Osaki upoznajem gospođu Juko koja ne skriva oduševljenje kada doznaje da sam iz Hrvatske. Uzima mobitel i lista fotografije Zagreba, Plitvica, Dubrovnika… U Hrvatskoj je, govori, prošle godine provela tjedan dana, i to joj je bio najljepši godišnji odmor u životu. Zašto se baš odlučila putovati u našu zemlju? Vidjela je promotivni film na televiziji, odgovara

“Bit će još gore od iduće godine kada PDV sa sadašnjih 8, naraste na 10 posto”, negoduje Poljakinja. Kroz razgovor s nekoliko Japanaca dolazimo do zaključka kako većina, uz barem 10-satno radno vrijeme šest dana u tjednu, mjesečno zaradi između 2 i 2,5 tisuće eura, a većini polovica plaće ode na stanovanje. Za najam stana od 20-ak kvadrata u Asakusi treba izdvojiti oko tisuću eura bez režija. Zbog visokih cijena i kroničnog manjka prostora u tako malim stanovima nerijetko žive i četveročlane obitelji, pa se mnogi poput Goa radije sele na rub grada gdje su najamnine niže, ali zato putovanje na posao u jednom smjeru željeznicom traje više od sat vremena, a to je daleko najbrži način prijevoza.

Gradski i međugradski vlakovi voze vrlo često, brzo i točno u sekundu, no ne stoji mit da su u njima vječno velike gužve. Izvan jutarnje špice između 6 i 8 sati gotovo bismo uvijek našli slobodno sjedalo, čisto, tapecirano i udobno pa ne čudi da mnogi stanovnici megalopolisa na putu na posao ili kući u vlaku spavaju. Nitko se ne buni ni kada mu se na ramenu nađe glava zaspalog nepoznatog suputnika. U vagonima vlada tišina. Ljudi šute ili govore jako tiho. Vjerojatno da ne probude pozaspale putnike, šaptom im se preko mikrofona s obavijestima obraća i vozač gradskog autobusa. Ako netko i povisi glas, velika je vjerojatnost da je stranac, što vrijedi i za pojedinca koji će se eventualno usuditi prijeći cestu dok je na semaforu crveno ili pušiti cigaretu dok šeće ulicom. Pušenje je na ulicama zabranjeno osim na rijetkim posebno označenim mjestima, no zato je dopušteno u gotovo svim restoranima, kafićima i hotelima.

Ulice su besprijekorno čiste. Kao nigdje u Europi. Nemoguće je na pločniku vidjeti bačeni papirić ili opušak, i to unatoč činjenici da u japanskim gradovima nigdje nema koševa za smeće. Ljudi svoje smeće sa sobom nose dok ne dođu kući, na posao u restoran ili već negdje gdje će ga baciti. Od čistoće se sjaje i stakla izloga, svi javni prostori, hodnici u metrou, ali i kolnici ulica na kojima nikada, ni usred radnog dana, nema previše automobila. Široke avenije u usporedbi s europskim gradovima u Tokiju su puste, a više od polovice vozila na njima su taksiji. Rijetki imaju vlastite automobile jer javni prijevoz odlično funkcionira, a parkiranje je jako skupo. Vlastito parkirno mjesto pokraj kuće spada u sferu luksuza i obično je smješteno u prizemlju uskih obiteljskih katnica, pa je i ono veoma usko da bi zauzelo što manje dragocjenog prostora. Stoga su i automobili najčešće mali. Svjetski poznati japanski proizvođači na domaćem tržištu nude sasvim druge modele od onih koje poznajemo u Europi. Kutijastog su oblika, viši nego širi, prosječnom bi europskom kupcu bili ružni.

Boris Orešić

Prometna pravila poštuju se kao, očito, i sva ostala, a posvuda su razna upozorenja često praćena i crtežima koji ponekad djeluju komično, kad se na primjer želi naglasiti da je zabranjeno guranje na stepenicama, zatvaranje vrata nogom ili hranjenje divljih majmuna ako slučajno koji zaluta u park. Ponekad su upozorenja i na engleskom da bi ih razumjeli i neposlušni stranci, u mnogim slučajevima i prilično nespretno prevedena jer je doista nevjerojatno koliko Japanci, i stariji i mlađi, loše razumiju i govore engleski iako ga, kažu nam, uče od prvih razreda osnovne škole do kraja školovanja, a nakon Drugog svjetskog rata naovamo je snažan utjecaj SAD-a, najvećeg političkog saveznika koji im je 1945. nanio težak poraz, čiji razmjeri postaju mnogo jasniji onom tko posjeti memorijalni centar i muzej u Hirošimi, koji svakodnevno pohode organizirane grupe japanskih školaraca, ali i obični ljudi, među kojima su stranci u manjini.

Posebno su potresna pisana svjedočanstva preživjelih nakon pada atomske bombe koji su u narednim godinama do smrti živjeli s teškim fizičkim i psihičkim oštećenjima, često neshvaćeni i odbačeni od društva jer nisu mogli raditi onoliko koliko se očekivalo od prosječnog Japanca, pogotovo u to vrijeme velikog siromaštva i obnove porušene zemlje.

“Imala sam 10 godina kad je pala atomska bomba. Isto koliko imaju sada ova djeca što dolaze u muzej. Nisam nikada prije bila u Hirošimi i jedva čekam da to vidim. Nije mi svejedno jer dobro pamtim te strašne dane koja sam provela u Osaki koja je trpjela snažna bombardiranja. Bam, bam, bam”, govori nam i rukama pokazuje ne krijući emocije 84-godišnja Akiko, koja je u Hirošimu došla s kćeri Tomoko s kojom danas živi u Kijotu. Ispred muzeja mlada aktivistica nas poziva da potpišemo peticiju protiv, kako tvrdi, jedne od najmonstruoznijih tajni današnje Kine - činjenici da tisuće ljudi, uglavnom političkih zatvorenika, svake godine bude ubijeno u zatvorima kako bi njihovi organi bili prodani na crnom tržištu.

Hirošima, izgrađena nakon rata iz temelja, moderan je grad u kojem je razina radijacije kao u Zagrebu i ne treba je se bojati. Strah u kosti turistima, međutim, utjeruje jedna druga pojava. Teško je provesti više od nekoliko dana u Japanu, a ne osjetiti potres. Tokio se nekoliko minuta tresao na 5,5 stupnjeva po Richteru, što se poprilično osjeti, a nitko nije ni trepnuo.

U glavnom japanskom gradu jedva da se igdje može vidjeti neki natpis ili kupiti suvenir posvećen Olimpijskim igrama koje će se u njemu održati idućeg ljeta, 56 godina nakon što je Tokio 1964. prvi put bio domaćin Olimpijade koja je, tvrde organizatori, iz temelja promijenila Japan. Inače, daleko najpopularniji sport među Japancima nije nogomet, nego bejzbol, no Svjetsko nogometno prvenstvo se ipak prati, pa mnogi s kojima smo razgovarali znaju da je Hrvatska igrala u finalu. No, neće znati i nabrojiti neke od najpoznatijih hrvatskih igrača. Zato im je, kažu, dobro poznato ime Mirka Filipovića.

Boris Orešić
U slobodno vrijeme se i žene i muškarci odijevaju u kimona, obilaze hramove u kojima rado plaćaju 100 jena ili 6 kuna da bi izvukli poruku ispisanu na papiriću u kojoj piše što ih čeka u budućnosti. Gužva je i ispred brojnih štandova na kojima se nudi čitanje iz dlana

“Iz Hrvatske je Trumpova žena”, kaže mi 73-godišnji Takigava kad je čuo odakle dolazim. Pozorno sluša kad mu objašnjavam razliku između Hrvatske i Slovenije dok stojimo na plaži Suma pokraj Kobea pa pita zašto sam došao u Japan.

“Turistički, na odmor”, odgovaram.

“A koliko dugo ostaješ?” pita.

“Dva i pol tjedna”, kažem.

“Dva i pol tjedna”, ponavlja u čudu pa se počinje smijati, gotovo histerično.

“U Japanu nitko nema toliko odmora. Imam jednog prijatelja koji živi u Engleskoj i kaže da ujutro pije, popodne pije, a u međuvremenu malo radi. On nije tipičan Japanac”, zaključuje gospodin Takigava, koji iz Osake na plažu, priča s ponosom, dolazi da bi i pod stare dane održavao formu plivanjem u Tihom oceanu koji, prešućujem mu, nama ljudima s Jadranskoga mora nije baš ni malo privlačan.

Japanci, koji su 1. svibnja ove godine zakoračili u novo imperijalno doba nazvano Reiwa ili prekrasna harmonija - kad je prijestolje preuzeo car Naruhito nakon 31-godišnje vladavine svog oca Akihita, koji je abdicirao - jako drže do tradicije. Visoko cijene svoje pretke, kao i cara koji nema nikakve političke ovlasti.

“Ljudi ovdje rijetko kad razgovaraju o politici. U svakodnevnim razgovorima najviše negoduju zbog visokih poreza koji se stalno povećavaju. Boje se da će teže živjeti. I zato puno rade i štede novac za crne dane koji bi mogli doći, pogotovo mladi koji danas, čini mi se, manje izlaze u restorane i barove nego prije 30 godina kad sam ja bio mlad. Radije novac troše na automatima za igru koji su postali profitabilniji čak i od automobilske industrije. Vjerojatno ste čuli i kako mladi Japanci sve kasnije stupaju u ljubavne i seksualne odnose.

Ovisni o mobitelima i tehnologijama, ljudi se zatvaraju u sebe”, objašnjava nam vlasnik kafića Go. Dodaje da velika većina japanskih radnika cijeli radni vijek provede u jednoj kompaniji. Tako iskazuju svoju vjernost poslodavcu što je zasigurno posljedica feudalnog uređenja koje se ukorijenilo do sredine 20. stoljeća. Pa dodaje i kako muškarci i dan-danas u kući imaju glavnu riječ i do toga se jako drži kao u davna vremena kad se žene nisu školovale i radile.

Mijenja li se to, pitamo Goa, s novim generacijama koje se više nego ikada školuju, putuju, upoznaju druge kulture?

“Jako sporo. Kao što sam vam rekao, japansko društvo je kao kvadrat”, zaključuje s osmjehom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:52