Što je u vrhu HDZ-a ostalo od zakletve da će biti vjerodostojni?

Hrvatski sabor ovoga će petka, 13. travnja, vjerojatno potvrditi, odnosno ratificirati Istanbulsku konvenciju. Protivljenje Katoličke Crkve, prosvjed nedavno održan u Zagrebu, kao ni onaj što će se održati uoči ratifikacije u Splitu, neće zaustaviti vladajuću koaliciju u njezinoj politici “europeizacije” Hrvatske, što god to značilo i što god “Interpretativna izjava” sadržavala. Ponovno, tko zna koji već put, Hrvatska prihvaća obveze koje izazivaju daljnje društvene podjele i sukobe. Novo je jedino to što je ovaj put došlo do sukoba i podjela i unutar vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, koja, usput budi rečeno, kao svoje geslo ima uzvik “Vjerodostojno!”. Najozbiljniji i najmoćniji protivnik ratifikacije jest Katolička Crkva, koju službeno predstavlja Biskupska konferencija čiji je predsjednik zadarski nadbiskup mons. dr. sc. Želimir Puljić.

Njegovo je nadbiskupsko geslo Unitas, libertas, caritas – preuzeto od sv. Augustina i interpretira se na sljedeći način: U bitnom jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav. Da je HDZ umjesto “vjerodostojnosti” preuzeo navedene misli sv. Augustina puno lakše bi riješio aktualne prijepore. Ovako, izgleda da je malo od svetačkih misli i vrijednosti ostalo pri stranačkom vodstvu, kao i vjerodostojnosti u koju se zaklinju. Posebno bih istaknuo slobodu u dvojbama, odnosno pravo svakog zastupnika da glasa po svojoj savjesti, odnosno u skladu sa svojim svjetonazorom i svojom savješću. Kad već potvrđujemo da netko može sam, po svojoj volji i po svome raspoloženju slobodno odlučiti je li muško ili je žensko, zašto onda i saborski zastupnici ne bi mogli slobodno odlučiti hoće li ili neće glasati za tako radikalnu intervenciju u tradiciju i u društvene odnose. Dvojbe su toliko jake i naglašene da onemogućuju jedinstvo koliko god nekome bila bitna Istanbulska konvencija. One su se možda mogle i nadići, da je bilo više ljubavi, odnosno da je bilo razgovora, uvažavanja i poštovanja. Umjesto toga korišten je “europski model” direktiva, nametanja volje, omalovažavanja i ignoriranja onih koji ne prihvaćaju “europske vrijednosti” i sve što ide uz njih. Takvi su proglašeni “neznalicama” koji ne znaju čitati dokumente, ili ih se pokušalo grubo obmanuti. To je dovelo do još dubljega razdora i još većega nepovjerenja koje se već polako pretvara u mržnju i neprijateljstvo. Sve smo dalje od sv. Augustina i sve je manje jedinstva, slobode i ljubavi, pa i vjerodostojnosti.

Primjer obmane lažna je interpretacija intervjua spomenutog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Njegove su tvrdnje u dijelu medija (smišljeno) krivo interpretirane kako bi se u javnosti stvorio dojam da Katolička Crkva, Hrvatska biskupska konferencija ili barem nadbiskup Puljić podržavaju spornu ratifikaciju. Nakon što je to rezolutno opovrgnuto, pristupilo se drugom načinu manipulacije. U subotu je u jednom dnevnom listu objavljen intervju s “četiri hrabre žene, vjernice katolkinje” koje već u naslovu teksta pozivaju biskupe i sve ostale “da prestanu ljude hraniti strahom od različitog”. U podnaslovu je istaknuto kako se one “ne osjećaju dobro u našoj lokalnoj crkvi u kojoj prevladavaju isključivost i nacionalizam”. Naglašeno je i to da jedna od njih, Marina Škrabalo, u nekoj televizijskoj emisiji “vrlo hrabro oponirala” nadbiskupu Puljiću izjavom “I ja sam vjernica”. Nije lako odgonetnuti što bi to bilo hrabro, ili pak “vrlo hrabro” u jednoj takvoj tvrdnji, u javnom očitovanju vjere, osim ako bi ono moglo ugroziti renome “deklarirane vjernice” u ljevičarskim aktivističkim udrugama tipa GONG, čiji je suradnik, ili umanjiti izglede za ponovno dobivanje nagrade Soroseva Otvorenog društva. Možda “vjernica” vjeruje kako njezino stajalište o društvenim pitanjima ima istu težinu i relevantnost kao i službeno stajalište Hrvatske biskupske konferencije. Propala ideja socijalističkog samoupravljanja pokušava se nametnuti Katoličkoj Crkvi kao uzor i vrijednost.

Druga “hrabra žena” Lana Bobić tvrdi da “nije protestantkinja iako je studirala protestantsku teologiju”. Međutim, jako se loše osjeća u “instituciji Crkve kakvu imamo danas u Hrvatskoj” gdje se ljudima govori “kako trebaju vjerovati, a ne slušaju se ljudi i njihove potrebe” te mnogi ljudi u Hrvatskoj “napuštaju Crkvu upravo iz tih razloga”. Smeta joj što o Mariji Magdaleni “učimo kao o bludnici” a ne kao jednoj od Isusovih učenika. Možda se na protestantskoj teologiji ne uči da je Marija Magdalena svetica Katoličke Crkve čiji se spomen slavi 22. srpnja. Bobić se inače predstavila kao “teološka aktivistkinja” pa bi se iz prethodne tvrdnje moglo zaključiti da se ona zapravo bori i za ravnopravnost žena u Bibliji čija je uloga također bila rodno određena i društveno oblikovana.

Treća “vjernica katolkinja” Jadranka Brnčić predaje na protestantskom teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu. Ona se vrlo dobro osjeća u Katoličkoj Crkvi, ali ne baš tako dobro u Hrvatskoj, posebno ne nakon 1991. godine “kada je u nas nastao kulturološki lom”. Brnčić navodi kako je “odgojena na Drugom vatikanskom koncilu” koji “nije zaživio u nas u tom najvažnijem području”, a to je “da je svatko od nas Crkva i odgovoran za Crkvu”. Tvrdi također kako smo stoljećima odgajani da mislimo kako je crkvena hijerarhija predstavnica Božja na Zemlji te da “kritizirajući nju kritiziramo samoga Boga” te dodaje “kao da bi to bio golem grijeh!” Brnčić također navodi kako je dobro da su protivnici ratifikacije odnosno cijeli taj “antirodni pokret” stavljeni “na svoje mjesto” a to je “desno ultrakonzervativno” čime su se “autali” odnosno izopćili i prestali biti relevantni. Ono što po njezinu shvaćanju morala nije dobro to je kada pojedinci nju kritiziraju i “autaju” odnosno negiraju joj relevantnost i pripadnost Crkvi, bez obzira na to što bi ona kritizirala sve postojeće, pa i samoga Boga. Jer ni to valjda nije golem grijeh.

Četvrta “katolkinja vjernica” Jacquelina Bat predstavila se kao “socioliberal i politički aktivist stranke Pametno” kojoj smeta to što “sve češće slušamo o uređenju građanskog društva na temelju kršćanskih vrijednosti”. Koji apsurd da vjernici katolkinji smeta i žalosti se nad (uglavnom uzaludnim) pokušajima uređenja društva na kršćanskim vrijednostima, pa čak i ako je aktivistkinja stranke čiji čelnici otvoreno propagiraju ateizam, a često i antiteizam. Zašto bi “vjernici katolkinji” smetale kršćanske vrijednosti, osim ako se lažno predstavlja i do tih vrijednosti uopće ne drži? Osvrt na ovaj intervju zaključit ću riječima Lane Bobić: “Mi, kao vjernici, bez obzira na to osjećamo li se kao pripadnici institucije Crkve ili ne, koji želimo autentično živjeti Kristov nauk i svjedočiti vjeru kao što su je svjedočili prvi kršćani koji su bili spremni za tu vjeru i ginuti, mi moramo širiti vijest o radikalnom nenasilju i radikalnoj ravnopravnosti i prekidanju tog cikličnog niza konstantnog ponavljanja tragedije i patnje.” Ovome se nema što dodati, doista plemenito, ali ostaje otvoreno pitanje razlika u tumačenju Kristova nauka. Jer, on je autentičan samo ako se prihvaća u cijelosti, a ne fragmentarno i proizvoljno. Njegov nauk, kao ni Božje zapovijedi, ne trpi odstupanja odnosno “interpretativne izjave”. U suprotnom ostaje samo radikalizam koji povećava, a ne smanjuje nasilje i patnje.

Ni na koji način ne želim procjenjivati, a kamoli osporavati spomenutim gospođama njihovo kršćanstvo, toliko loš kršćanin ipak nisam. Ipak, dobar dio navedenih izjava i tvrdnji, kao i njihov društveno-politički angažman, nemaju puno veze s katoličanstvom i izravno su uperene protiv Katoličke Crkve. Činjenica je da su po davno smišljenom i odavno korištenom obrascu upotrijebljene, ili su se same angažirale, u pokušaju narušavanja crkvene hijerarhije i slabljenja institucionalne Crkve. Sjetimo se samo komunističkog angažmana oko osnivanja svećeničkih udruženja. Medijska manipulacija kojom se institucionalizirane ljevičarske aktivistkinje i protestantske teologinje pokušavaju upotrijebiti u idejnoj i političkoj borbi protiv (institucionalizirane) Katoličke Crkve sigurno neće pomoći u nadilaženju postojećih svjetonazorskih i političkih sukoba. Jedinstva, slobode i ljubavi u hrvatskom društvu bit će još manje, kao i vjerodostojnosti nekih medija, političkih stranaka i njihovih vodstava.