Stipan Tadić: Naslikao sam branitelje u Savskoj jer su oni najtočnija slika našeg vremena

Dogodilo se da sam sa 29-godišnjim zagrebačkim slikarskim performerom Stipanom Tadićem razgovarao baš na dan šatoraškog kermesa na Markovu trgu. Dojam o anticipacijskoj snazi njegove slike “Božić u Savskoj 66 (Šatoraši)” upravo je nevjerojatan. Slika je, naime, osvanula na Tadićevu blogu neposredno uoči ove igre bezakonja.

“Zapravo, svi smo znali da će se to rasplamsat...” negira Tadić nekakve proročke sposobnosti i jednostavno objašnjava: “Htio sam prikazati scenu iz grada koja je simbolička i nekako označava duh vremena, označava naš grad danas. Ja sam tu ilustraciju nedavno stavio na blog ali sam je napravio još u vrijeme prošlog Božića. Vidio sam ih tamo kako stoje, sve je bilo nabijeno simbolikom koju u sebi ima blagdan Božića i još onda to neko postkršćanstvo, ili kako bih to nazvao, ali svakako mi je zanimljivo bilo...”

DOLAZAK HRVATA Slika je sva u ekspresionističkom komešanju, ugljenarski mračna, i od njene potmule apokaliptične prijetnje baš vas uhvati frka.

“Pa cijeli Zagreb ima neku apokaliptičnu atmosferu”, kaže Tadić. “Zato i jesam počeo razmišljati o tome da se bavim prizorima iz grada. Jer, stvarno, dok hodam po gradu, vidim da je počeo dobivati neku apokaliptičnu, ili postapokaliptičnu, estetiku.”

Pitam ga kako, izvan svog umjetničkog medija, gleda na cijelu situaciju oko šatoraškog mitingašenja?

“Meni je to jako tužno. Znate, kad gledam ove policajce i šatoraše jedne nasuprot drugih, žao mi ih je i jednih i drugih. Da su u nekoj drugoj situaciji, možda bi razgovarali normalno, a sad stoje prijeteći jedni nasuprot drugih, policajci jer je to njihov posao, a ovi šatoraši valjda radi uvjerenja”, razmišlja Stipan.

Za sebe, onako na prvu, drži da je apolitičan, iako, priznaje, ako bi se dublje zašlo ispod njegove kože, možda bi čak ispao i političan. Gorljivo zastupa specifični dokumentarizam u svojim vizijama: “Stvari treba prikazivati što objektivnije. Oko šatoraša ja sam samo htio prikazati kako to izgleda, nisam htio davati nikakav komentar. Isto kao i onaj moj ‘Dolazak Hrvata’. Htio sam pokazati običnu scenu današnje Hrvatske, skršenost te Dalmacije. Jer, to zaista tako izgleda, ono što vidimo na razglednicama je mali dio...”

Slaže se da su apsurdi kaotične Hrvatske, nažalost, inspirativni raj za umjetnike njegova kova i da tema nikada ne manjka. Ali primjećuje da je kod nas još previše onih koji bježe u eskapizam:

“Malo je umjetnika koji prikazuju svijet oko sebe baš onakav kakav jest. Što vide svojim očima. Mislim da Zagrebu nedostaje slikara, fotografa, koji bi Zagreb prikazali baš onakav kakav jest. Ljudi se povlače u intimizam, naporno mi je to, jer meni je Zagreb postao jako zanimljiv i mislim sljedeće serije posvetiti baš Zagrebu.”

Razmišlja li brisnuti s ovih prostora? Njegova postbarokna avangarda mogla bi vani imati pristojno tržište.

“Naravno da razmišljam”, iskren je Stipan: “Kao dijete živio sam u Austriji, znam dobro njemački jezik, i to je jedan od razloga što se dobro snalazim na tim prostorima... Stalno me nešto vuče van, ali opet me vuče i natrag. Tako da sam na životnom raskršću. Ali, najbitniji mi je rad. I rad je taj koji me vuče van, ne bih nikad htio tek tako pobjeći. Bijeg radi bijega je loš. Treba napredovati u svom poslu da bi se moglo vani zauzeti mjesto. Uvijek je fokus na radu, gdje god bili. Ako niste dosegli zrelost kao umjetnik, vi ćete i vani biti samo jedan od nekih ljudi na cesti.”

U raspaljenom Tadićevu (diplomirao 2011. na zagrebačkoj ALU u klasi Zlatka Kauzlarića Atača) reporterskom vizualitetu možemo otkriti i sjene Dürera, Brueghela, Boscha, Grosza… Priznaje da voli taj uzbudljivi put kroz ostavštinu majstora.

“Meni je to super! Uvijek idem kroz neku referencu. Svi ovi koje ste nabrojali jesu moji uzori, po njima često radim i upijam od njih. I kad god sam loše, dovoljno mi je samo pogledati nekog od tih autora i već imam vjere u umjetnost. Logički je da se nastavljam na nečije istraživanje, nema smisla otkrivati toplu vodu. Umjetnost je uvijek jedna forma koja samo mijenja oblik. Ne da ću ja sad napravit bolje od Grosza ili Dürera ali iz iste matične ploče želim nekim drugim jezikom nešto reći. Određene umjetnosti dijele istu matičnu ploču.”

IRONIJA I KAOS U ironijskom pikarskom djelu “My whole life” Tadić provodi konzumenta od žanrovskih sekvenci roda i rodilišta do nacerene smrti. Zajebava se sa smrću? Ima li tu snagu u sebi?

“Da, oduvijek sam to imao. Uvijek sam smrt olako uzimao i čudio me strah od smrti, nisam to razumio”, potvrđuje Stipan, naglašavajući da su mu ironija i persiflaža sigurno jača oružja: “Ironija nastaje kad se duh vremena pogubi, kad ljudi nemaju čvrstog oslonca u što bi vjerovali. To se može pročitati i u ‘Don Quijoteu’. Tada, u vrijeme Cervantesa, ljudi su izgubili fokus Boga... Isto tako danas, kad je kompletni kaos, ironija i oslonac u izrugivanju najčvršće su što umjetnici imaju. Mislim da je taj humor odraz nesigurnosti duha vremena.”

Tadićev performerski nemir često iziskuje spektakularne pothvate. Tako je ulje na platnu “Diplomski rad” stvarao u zagrebačkom HNK dvije i pol godine, naselivši gledalište s kirurški preciznih 555 portreta. “My whole life” egzibicionistički je stvarao tjedan dana uživo, 24 sata, živeći i radeći pred publikom, u Galeriji SC. Kaže da ga je taj live nastup zabavljao i da bi ga rado ponovio.

“Možda sam se preko slika doimao ozbiljnijim nego što jesam i ovo je bio nekakav način da razvedrim taj cijeli proces slikanja. I meni je to zanimljivo, volim kad mi je zabavno. Naravno, pravi rad leži u samoći, ali ne mora sve uvijek biti ozbiljno. Sve to možete raditi na puno vedriji način, a ne baš patiti, ha, ha, ha...”

Još je u ateljeu u prostorima Medike, gdje mu odgovara tamošnja vibrantna skvoterska atmosfera, a opet često strugne kod bake u Lučko, gdje drukčije istražuje svoj unutarnji život.

DETALJI SU VAŽNI Stripovska krv prevažna je za Tadićev umjetnički credo. Prošle godine u Laubi promovirao je svoj striperski pogled na rezidencijalni boravak u Parizu, “Parisian nightmares” – videopozivnica u kojoj osobno nastupa uzbudljiv je “nespojivi” link od country kuruze do Prodigyja. Iz stripovskog svijeta upijao je ponajviše od Roberta Crumba i Arta Spiegelmana: “To su mi jedni od najdražih autora. Kad sam vidio kako oni razmišljaju, kako žive, kako svoje osobine prenose na papir i kako su iskreni, otvoreni, kako dišu s tim što rade, postalo mi je jasno da ću malo morati baciti karte. Uvidio sam, ili ću okolišat ili ću se izražavat. Mislim da sam se kroz strip tisuću puta više uspio izraziti nego kroz slike. Možda će mi to i u slikama pomoći da ono što je unutra izađe van.”

Što ga je privuklo dokumentarnom detaljizmu, hiperrealističkom slikarstvu?

“Ne znam, mislim da je to potreba za dokazivanjem. Oduvijek sam nekako znao da se želim dokazati, ali ona tri velika porterta oca, djeda i brata, to je bio tipičan primjer mladog čovjeka koji se želi dokazati”, razmišlja Tadić.

“Uvijek je bilo uklopljeno s vještinom, idem sad pokazati što mogu.

Mislim da je to jako bitno za ulazak u milje, da se prvo dokažeš kao vješt slikar, a onda pođeš dalje. Jako volim zanat. To me čini sretnim u toku rada. Volim rutinu, volim se igrati sa zanatom, volim biti spretan i imati stvari čvrsto u svojim rukama. U tome je ljepota tehničke strane, volim stvari rješavati matematički i to jednostavno odgovara mom karakteru.”

S kakvim osjećajima dočekuje angažman za Globus, radit će i pod deadlineom, hoće li to biti opterećenje? Ili novi izazov, nove baterije?

”Meni je to stvarno super!” ushićen je Stipan. ”Već sam pet godina free lancer, i to je neopisivo teško, tako da mi čak paše to što ću imati neku rutinu… Plus, jako mi se sviđa ideja. Oduvijek sam htio portretirati Zagreb na neki način. Da Zagreb od 2015. pa do, recimo, 2020. bude zabilježen, nacrtan. Mislim da je ta dokumentarnost u umjetnosti jako bitna. Jednostavno samo dokumentiraš vrijeme i točka. Ovaj posao mi daje priliku da radim na projektu koji bih i tako radio. Osim toga, umjetniku je uvijek cilj komunicirati sa širom publikom, ne samo s onom određenom koja prati umjetnost.

Uzbudljivo mi je da će ta moja ilustracija biti posvuda, da će puno ljudi to vidjeti. To može dati dodatnu puninu svemu ovome što radim.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: