SPORAZUM MERKEL-CAMERON: Britanija jednom nogom na izlazu iz EU, Turska drugom na ulazu

Kancelarka Angela Merkel uskoro, uz veliku izbjegličku krizu, počinje davati takt još jednom golemom problemu koji se otvara, a to je pozicija Velike Britanije u Europskoj uniji. Ostaje li London dio briselskog paketa zemalja ili ne? Što ako Britanija više ne bude dio istog bloka, što to znači ekonomski, sigurnosno, u transatlantskim odnosima, financijski, trgovinski, institucionalno? Što Britanija hoće? Na što ostatak Europe može pristati, a što ne želi? O tome su već počeli razgovori, u mjesecima koji dolaze ubrzat će se, a o cijelom paketu rješenja ovisi i s koje će se strane svojevrsne granice, ili, hajde, crte, da li dobre ili loše, naći Hrvatska.

To je još jedan razlog zašto su ovi hrvatski parlamentarni izbori važni, pa i lideri u Europi žele što prije znati na što mogu računati kad je riječ o Hrvatskoj, i kako ta zemlja sebe vidi u široj europskoj slici. Ta se slika sastoji od predviđanja da u iduće tri godine neće stati ljudski val s Bliskog istoka, a možda će, u narednih desetak godina, doći do dodatnih migracija, vjerojatno iz Afrike. Kako god bilo, Turska je zemlja koja stoji na putu prema Europi i polako njena strateška uloga raste i postaje čak i veća nego što je bila za Hladnoga rata, kad je bila europski vojni čuvar na Bosporu i Dardanelima, kako SSSR ne bi razbijao ili prelazio preko juga.

Turska je zemlja koja, da bi se identitetski i geopolitički našla, mora bacati sidra na nekoliko mjesta, jedno na Bliski istok, drugo u bivše zemlje Sovjetskog Saveza koje su njeno zaleđe isto kao i rusko, i prema Europskoj uniji. Ankara će nastojati kapitalizirati svoju poziciju. Europa jako teško prima Erdoganove ambicije, jer to znači da mora gutati svoje vrijednosti, a to su visoka pozicija koju daje ljudskim i građanskim pravima. Tayyip Erdogan skoro pa trijumfalno gazi po njima i pokazuje dokle može, a Bruxelles mora šutjeti, jer se u iduće dvije godine očekuje i tri milijuna novih izbjeglica. Dakle, ta i takva Turska hoće svoje mjesto u Europi, a Europa je treba. Što sad? I ta i takva Velika Britanija je nezamjenjiva u Uniji, jer je golema, moderna, suviše važna, ali oni, London, za sebe žele nešto posebno.

Isto tako, Grčka je važna drugima u Uniji, makar nema zemlje koja svoje partnere, a pogotovo one u eurozoni, više iritira. Grčka je polako abdicirala od mnogih svojih od- govornosti prema Europskoj uniji. Ne poštuje Schengen, ne poštuje euro, ali s druge strane ne može sama riješiti probleme koji su je preplavili. Između Grčke i Hrvatske su zemlje bivše zajedničke države i Albanija, a sve, osim Crne Gore i Srbije, nose u sebi neku crtu beznađa, svojom krivnjom, ili uopće ne svojom krivnjom, a primjer su Makedonija ili Bosna i Hercegovina (koja nije sama sebi smislila Dayton), ili time da su još uvijek jako nerazvijene.

Za cijeli taj potez zemalja, od Turske preko Grčke do Hrvatske, treba smisliti rješenje.

Uz ovo, potez je i istočnoeuropskih država od Baltika do Jadrana i Crnog mora (države BABS-a) koje sve više traže svoje mjesto pod suncem. A zašto i ne bi? S jedne strane, mediteranska politika (ili odnos prema zemljama Sjeverne Afrike i dijela Bliskog istoka, rješenja i instrumenti) Europske unije se slomila, a to vidimo baš na izbjeglicama. Zemlje BABS-a okreću se svojoj pojačanoj suradnji, tj. stvaranju makroregije. Energija, sigurnost, promet, trgovina, sve se mora razviti, jer što si razvijeniji, to si važniji, a isto tako što si povezaniji, to je Rusiji teže neprestano destabilizirati većinu tih zemalja. Pomoć Sjedinjenih Država u tome je manja nego se misli čak i u upućenoj javnosti, jer State Department oklijeva u takvim postupcima.

I, dakako, cijelo vrijeme imamo nepromijenjenu, sigurnu zajednicu zemalja starih europskih kontinentalnih država, ono što smo prije zvali zapadna Europa, a u žargonu Europske unije kažemo “jezgra Europe”.

To su, dakako, zemlje Beneluksa, tj. Belgija, Nizozemska i Luksemburg, zatim Francuska i Njemačka, i bez obzira na svoje slabosti Italija, ali uz njih Austrija i dvije zemlje Iberskog poluotoka.

Možemo li zamisliti koliko je jednom Portugalu manje-više svejedno što se događa u Litvi, ali i obratno? Balti i Poljaci se ne mogu koncentrirati na nedaće koje ima Malta ili Grčka ili Balkan s izbjeglicama. Zemlja pak koja sve to mora imati na umu, zato što je geografski, ekonomski I politički centralna, jest Njemačka.

To je sve imala na umu Angela Merkel kad je neki dan potvrdila Britancima da joj se ideja Europe u više brzina čini plauzibilnom.

To bi značilo, najjednostavnije rečeno, da se Europa raslojava po interesnim skupinama.

Stare zemlje okupljene oko Njemačke ostale bi, recimo tako, prava Europa. Britaniji ionako nije dokraja stalo da je se zove Europa, ona je Velika Britanija, bivša vladarica mora i više od pola svijeta, a London je civilizacijski glavni grad planeta, dakle Britanija bi ostala jednom nogom u Europi, i bila bi i ne bi bila.

Na drugom kraju kontinenta takvo bi se rješenje tražilo za Tursku. Ona bi trebala to jedno svoje sidro imati bačeno u Bruxelles, i trebala bi se zvati Europa, jer to želi, i jer je to dobro za sve nas, ali ipak ne toliko zarovano u tlo i ne baš posve da to ne bi dovelo do velike frustracije stare europske nacije, jer bi takvo što bilo destabilizirajuće. Prema istočnom susjedstvu možda bi se takvo rješenje tražilo i za Ukrajinu, jednog lijepog dana kad putinizam više ne bude u punom zamahu.

Ovaj razvoj događaja povoljan je i za zemlje u našoj balkanskoj regiji. Albanija i Crna Gora, a uz njih i Makedonija, prozapandne su, dok Srbija za sebe nastoji sačuvati situaciju da bude i europska i ruska sfera. Bosna i Hercegovina u tome je poseban slučaj, ali taj slučaj, s vremenom, treba riješiti, a pogotovo ne bude li slabio izbjeglički val. Dakle, neke zemlje žele slabije veze, druge čvršće, treće žele ni tamo ni ovamo, a neke bi da od EU uzimaju prema listi želja... Europa je toga odavno svjesna, ali kao i uvijek, dok ne dođe voda do grla, ne rješava.

Ovi su pak problemi tako strahovito komplicirani da se nisu rješavali zato što je Europa i samo od toga, a ne od dotoka migranata, mogla puknuti. Konačno, dan-danas ima onih koji smatraju da zemlje istočne Europe nije trebalo primati u Uniju.

Ali, zbog svega spomenutog, voda skoro da jest došla do grla. Naime, ako zbog bilo kojeg razloga dođe do velikih poremećaja, pa se destablizira Njemačka, bit ćemo svi skupa u golemom problemu. I zbog toga je sada na dnevnom redu dogovor Londona i Berlina oko modaliteta nove definicije britanskog članstva.

Cilj, želja i poriv Njemačke i starih kontinentalnih zemalja jesu da što više usklade svoje privrede i politike i europske “instrumente”, a to znači uredbe i procedure, da sačuvaju Uniju kao svoj prirodni i blagotvorni okvir, i time sebi osiguraju što bolju poziciju u globaliziranom svijetu. Cilj Britanije jest veća samostalnost, ali i korištenje onoga što žele od Unije, a to je slobodna trgovina. Osim toga žele sačuvati i veliki utjecaj koji sada imaju u pitanjima sigurnosti i vanjske politike. Ona je također i most prema Sjedinjenim Državama, koje se protive tome da Britanija napusti briselski blok zemalja. Europa u više brzina nije, u stvarnosti, nikakva novost. Zemlje koje su u Schengenu, zemlje koje imaju euro i koje poštuju zajedničku potjernicu, najčvršće su povezane. Tko je unutra, taj je jezgra, i ako se dosta toga i odrekao, strahovito je puno na drugom kraju dobio. Ako to tako pogledamo, vidimo uzrok velikog razočaranja Njemačke kad je premijer Milanović, drugi dan članstva u Uniji, bio pogazio dogovor i uveo Lex Perković. To je postala hrvatska stigma.

Možete se smijati, ali, korak po korak u razmišljanju, to dovodi do zaključka nekih da Hrvatska nije spremna, a možda i ne želi biti ona najpravija Europa. Samo što nije u poziciji Velike Britanije da uzima što joj se svidi. Britanija je tek počela iznositi svoje zahtjeve, a Angela Merkel je istog momenta pokazala razumijevanje. Ako se dogovorimo, rekla je, sve je moguće, pa i otvaranje Lisabonskog ugovora, koji je neka vrst ustava Unije. Toga se inače svi boje, jer misle da ako se otvori Ustav, da će svih 28 članica postaviti svoje nove zahtjeve.

U svakom slučaju, kad netko u Hrvatskoj govori o “više Europe”, pod pretpostavkom da zna što govori, zapravo je riječ o tome da želi biti što dublje integriran u jezgru, i što bliže Njemačkoj. Ako želi fleksibilnost, onda znači da želi za sebe iznimke, ali ne britanske, nego balkanske. I to je moguće. Europa postaje sve fleksibilnija, a primjer je baš balkanska zemlja Grčka, koja na papiru jest u jezgri, ali u stvarnosti, za zbilja, to jednostavno nije.

Britanija, dakako, traži saveznike u svim članicama EU, i dobro je napraviti uslugu Britaniji, ali u dogovoru s Njemačkom, jer ona diktira trend. U svakom slučaju, nova hrvatska Vlada morat će informirano odlučiti koji će biti sljedeći korak naše zemlje, u pravcu Bruxellesa, ili leđima od njega.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: