SKRIVENA DJECA NOVOG IRANA 'Pijemo alkohol, slušamo rap i sanjamo o Americi. Moralna policija ne može nam ništa!'

Toplo je proljetno jutro u Teheranu i na zelenim površinama Sveučilišta Šahid Behešti gdje tražim buduće iranske poduzetnike. Svake godine mladići i djevojke iz čitave zemlje nalaze se na sajmu ideja kako bi promovirali vlastita otkrića. Na drugoj strani dvorane s izložbenim štandovima vidim mladića u trapericama i plavo-zelenoj košulji kako tipka na svom laptopu, dok iza njega na zidu ukoso vise kompjuterske ploče i slike. Merdad Naji je na sajam došao iz grada Isfahana gdje radi na svojem malom izumu: uređaju za ispitivanje elektronskih ploča u tvornicama.

“Uređaji za ispitivanje obično daju jedan set podataka; ovaj je napredniji, pruža nam detalje”, kaže on i pokazuje mi video kako radi njegov izum. Nisam stručnjak za ispitivače elektronskih ploča i iznenadila bih se da je to veliki korak naprijed u tom polju. Međutim, dok s Merdadom razgovaram preko tumača, shvaćam da me nadahnjuje ponos i ambicija ovog povučenog 24-godišnjaka.

Dijete isfahanske obitelji srednje klase čiji roditelji nikad nisu završili srednju školu, Merdad završava magisteriji elektrotehnike i istovremeno se “samozapošljava”.

Motivator sa Zapada

“Moj je cilj biti poslodavac, pa učim kako se promijeniti iz samozaposlenog u poduzetnika.” Pokazuje mi knjigu koju čita. Napisao ju je američki motivacijski govornik o poduzetništvu Robert Kiyosaki i prevedena je na farsi.

“Ne želim granice između država. Granice onemogućavaju napredak.” Merdadov se život uvelike razlikuje od njegova sna. Živi u Islamskoj Republici, koja je nepriznata veći dio svog postojanja od revolucije 1979. godine, obuzeta radikalizmom i u sukobu sa Zapadom. Spomenete li napredak kad je riječ o Iranu, većina će zamisliti znanstvenika koji radi na tajnoj atomskoj bombi.

I zato Merdad pažljivo prati vijesti i uzdaje se u Muhameda Džavada Zarifa, ministra vanjskih poslova. Ako sve pođe po planu - a to je još neizvjesno - postići će se nuklearni sporazum koji će garantirati da iranski nuklearni program ostane mirnodopski, a Irancima pružiti prilika da se polako izvuku iz nametnute usamljenosti. Pitam Merdada što ga veže za Islamsku Republiku. Kaže da je prije nekih 10 godina prestao moliti i da je izgubio vjeru da se ciljevi Islamske revolucije iz 1979. ikad mogu postići.

“Bili su dobri - za 1979. godinu - slogani poput besplatne nafte, besplatnog stanovanja, jednakosti. No, za neke ideale smo izgubili kvalitetu života. Iran je izoliran, Iranci su nepoznati u svijetu. Nismo referenca napretka. Amerika jest. Europa jest.”

Merdad je dio nove generacije Iranaca, stvarne Islamske Republike koja je mnogo manje islamska nego što bi to željeli njezini vladari i ambiciozna na drukčiji način - ne kroz nestašluke i napinjanje mišića, nego kroz više obrazovanje, ideje i želju da se postane građaninom svijeta. Radoznala, hiperaktivna mladež željna normalnosti, iranska mladež - a mlađi od 40 godina čine 60 posto od 80 milijuna stanovnika - vodi zemlju u smjeru koja vladajućima diže kosu na glavi. Brzina promjena među njima velika je i dramatična, posebno u zadnjem desetljeću, tako da iranski sociolozi kažu da to još pokušavaju razumjeti, a islamske vođe redovno okrivljuju Zapad zbog korumpiranja stanovništva.

Društvene su promjene vidljive na ulicama i pojavljuju se u svakom razgovoru. Dečki i djevojke Islamske Republike gledaju zapadnjačku televiziju i kanale iranskih iseljenika koji se emitiraju iz Los Angelesa, Washintona i Londona. Živote provode na društvenim medijima - Viber je najnovija moda, kao i forum za viceve o njihovim vođama. Prema brojkama Ministarstva komunikacija za travanj, 20 milijuna Iranaca ima pametne telefone. Društvo se sve više urbanizira (urbane populacije sad je više od 71 posto, u odnosu na 48,7 posto 1979. godine). U školama, na sveučilištima i u vladinim institucijama žene još pokrivaju kosu uobičajenim crnim hidžabom. No, na drugim mjestima mnoge djevojke jedva da poštuju taj običaj i nose hidžabe svih boja i uzoraka. Neke se i ne trude zavezati ga oko vrata. Jakne koje bi im trebale skrivati tijelo sad su uže i rubovi sve kraći. Mladi Iranci dive se Americi, koju vide kao idealnu zemlju slobode i napretka, bez obzira na to koliko ih vlast bombardirala antiameričkim sloganima.

Život na ulici

Na ovomjesečnom putovanju u Teheran srela sam desetke mladih ljudi koji su odrasli u Iranu i žele biti poput svih drugih u svijetu - imati siguran posao, kontrolu nad vlastitom sudbinom i slobodu sanjati.

Srela sam Hamida, trgovca sitnicama na bazaru koji želi uštedjeti dovoljno novca da si “kupi” oslobođenje od vojne službe kako bi dobio putovnicu i slijedio svog omiljenog pjevača na turneji. Jednog jutra na ulici naišla sam na dvojicu mladića iz Lorestana, zapadne provincije, koji spavaju u parkovima i čekaju građevinske poslove kako bi kupili knjige i nastavili tečaj psihologije na otvorenom učilištu. U kafiću mi je 22-godišnjak rekao da želi biti nogometaš i igrati za AC Milan.

“Teško je objasniti neke vidove onog što se događa s mladima, jer je to u Iranu novi fenomen. Mladi su drukčiji nego prije 10 godina”, kaže Hamid-Reza Džalaipur, profesor sociologije na Teheranskom sveučilištu. “Postoji velika raznolikost: od mladih vjernika, ideološki nastrojenih do modernih i postmodernih mladih ljudi koji žive kao da su u Kaliforniji. Novac im je važan, više nego prije 20 godina. Individualizam je važan. Ne žive prema onome što žele njihovi roditelji; čine što žele. Čak i žene same odlučuju.”

Džalaipur prepričava događaj koji je zbunio sociologe i iransku vladajuću elitu.

“Prije šest mjeseci umro je popularni iranski pjevač i 100.000 mladih se skupilo na njegovu pogrebu. Ali, nisu slijedili tradicionalni običaj da su muškarci i žene odvojeni. Došli su svi zajedno, dečki i djevojke, i držali se za ruke.” Takvog velikog okupljanja nije bilo od masovnih uličnih prosvjeda 2009. godine koji su završili prolijevanjem krvi; niti je bilo takvog velikog javnog iskazivanja antitradicionalne kulture. Za Džalaipura pogreb je značio “tihi pokret” među mladima koji definira životni stil a ne politika, i čije se posljedice neće odmah osjetiti, nego možda za deset godina. “Tvrda struja [režima] vrlo se zbunila.”

Iranske mlade žene pokretačka su sila društvenih promjena. Moć su dobile obrazovanjem, što je zasigurno najvažnije postignuće Islamske Republike, polako su od vođa iznudile i slobode. Fakultetski obrazovane žene nekad su mnogo zaostajale za muškarcima, no sad su ih dostigle, broj je skočio sa 4,7 posto 1997. godine na 18,4 posto 2012. godine. Sve više obrazovanih žena odgađa brak, a one koje se udaju sve češće biraju razvod. Na zapanjenost islamske vlade stopa razvoda stalno raste, sve do 5 posto prošle iranske godine koja završava u ožujku. Stopa braka je u međuvremenu pala na 6,5 posto. Kombinacija obrazovanja i ekonomskih teškoća također uzrokuje smanjenje obitelji. Žene žele manje djece, pa je prosječna obitelj sad pala na 3,4 sa 4 u 2007. U glavnom gradu Teheranu još je i manja, 3,2.

Da biste to razumjeli, evo Tajebeh, tipične 28-godišnjakinje koja je odrasla u religioznoj obitelji u gradu Čalusu u provinciji Mazandaran na Kaspijskom jezeru. Otac joj je bio u Revolucionarnoj gardi i od 1980. do 1988. godine borio se u Iransko-iračkom ratu. Sad je udata majka dvogodišnje djevojčice i živi u Teheranu. Osjeća manji društveni pritisak ali je još ljuta. “Imala sam talent i željela studirati, no sve se promijenilo - otac mi je umro i morala sam prekinuti studij.” Iako ima posao kod malog uvoznika kompjuterskih dijelova, boji se da bi ga mogla skoro izgubiti. Čak i zaposlena ne može sebi priuštiti da kćer upiše u vrtić. Kaže mi da se ponekad pita je li pametno uopće se udavati. Mnoge od njezinih prijateljica u Čalusu nisu udate i ne osjećaju potrebu da zasnuju obitelj. “Brak znači samo još više ograničenja.”

Rast tolerancije

Sanaz Moradi, savjetnica za mlade, kaže da je jedna od velikih razlika od prethodnih generacija da mladi Iranci sad osjećaju da mogu biti u vezama a da se ne vjenčaju. “Djevojke žele biti jednake, neovisne, imati dečke, a obitelji ih ne mogu kontrolirati. Čak i zajednički život bez braka danas postaje normalan.” Kao primjer navodi vlastitu obitelj. “Moji su roditelji bili vrlo strogi prema meni: imam 34 godine, a udala sam se prije 13 godina. No, moja je sestra samo četiri godine mlađa od mene, živi sama u drugom gradu i ne želi se udavati, a mojim je roditeljima to prihvatljivo. U četiri godine njihov se stav u potpunosti promijenio.”

Galerija Mohsen mjesto je kamo mladi Iranci mogu pobjeći. Trendovsko teheransko okupljalište ima dvije izložbene dvorane, kafić i terasu gdje se djevojke i momci mogu opustiti, poljubiti kad se sretnu, držati za ruke i pušiti ako im se to sviđa. Idem pogledati prvu izložbu, nekog mladog umjetnika fotografa koji je zaljubljen u teheranske krajobraze, i primjećujem djevojku u šarenim snikersicama, s izbijeljenom kosom i pirsingom u nosu, kako razgovara sa skupinom prijatelja. Nazanin je 28-godišnja grafička dizajnerica koja se opisuje kao izopćenica. “Kad stranci gledaju televiziju, ne vide stvarni Iran. Imamo društvo na površini i ono podzemno. Mi imamo svoje zabave, napijamo se, ništa nije legalno. Živimo kao na Zapadu.”

Moralna policija, sa zadatkom da Irance drži u okviru strogih islamskih pravila, što u biti znači da ih sprečava da se zabavljaju, još je aktivna, ali ne gnjavi mnogo.

“Sad je lakše, ali se još brinemo zbog policije, mogu te uhititi zbog bilo čega. Naravno, može ih se izbjeći, posebno ako imaš novca i platiš mito.”

Njezin prijatelj Amir je 26-godišnjak kovrčave kose koja mu pada na ramena i on živi u podzemlju. Svira u rock bandu koji se zove The Muckers i koji ne smije svirati na javnim mjestima.

“Ne smijemo svirati koncerte, ne možemo prodavati svoju glazbu, samo je snimamo i stavljamo na YouTube.”

Iranski islamski vođe omekšali su stav prema glazbi, pa se tolerira narodno pjevanje, čak i jazz; danas nije neobično u parkovima vidjeti mlade ljude kako sviraju gitaru i pjevaju. Ali, rock je još tabu. Iako Amir nema posao - san mu je zarađivati od glazbe - misli da mu je život “kul”.

“Ovdje možeš činiti što želiš, ali to mora biti u podzemlju.” Amir bi se volio preseliti u Ameriku gdje bi napredovao kao glazbenik. Time bi postao jedan od 150.000 ljudi koji svake godine napuste Iran, što je odljev mozgova koji vlada nastoji zaustaviti. No, Irancima nije jednostavno putovati u inozemstvo jer je vize teško dobiti. Amir, na primjer, kaže da ga FBI već dvije godine provjerava i da još nije dobio odobrenje za vizu.

Nazanin i Amir su postmoderni mladi koji dolaze iz dobrostojećih obitelji. Ona zarađuje samo 300 dolara mjesečno pa živi kod roditelja koji joj plaćaju “sve”; on uopće ne zarađuje. Ali, prije deset godina samo su bogata djeca vodila zapadnjačke živote; danas se većina iranskih mladih ljudi, do određenog stupnja, oslobodila okova islamskih društvenih pravila.

U drugoj izložbenoj dvorani u galeriji Mohsen ekran od poda do stropa pokazuje crno-bijele fotografije dječaka u vrećastim hlačama kako igraju košarku, sjede ili puše, ispred zida obojenog grafitima poput “Tupac, kralj rapa” i “Život je silovanje”. Pitam fotografa, 34-godišnjeg Modžtaba Sarandžampura, je li to New York. On kaže da je to centar Teherana, a klinci u dobi od 16 do 25 godina zovu se Sholex. Oni su kao ulična banda. Iz siromašnih su obitelji i žive na ulici, piju, puše (duhan i hašiš) i gube vrijeme. “Slijedio sam ih godinama zbog jednog umjetničkog projekta i želio znati što oni predstavljaju: izopćeničko društvo, odvojeno od ostalih, žive li u svijetu koji su sami izmislili. Oni su vid našeg društva o kojem nitko ništa ne zna.”

Stručnjaci kažu da je situacija slična i u drugim gradovima, premda je društvo u ruralnim područjima još konzervativno. “Mnogi ljudi imaju relativnu društvenu slobodu - od režima su je silom uzeli”, kaže Narges Barahui, istraživačica i aktivistkinja koja je došla u Balučistan i redovno putuje kući. “Režim se navikao da se žene ovako odjevaju. Promjene su opsežnije nego što su htjeli, ali to je poput cjenkanja: da mogu, zaustavljali bi ljude na cesti, ali znaju da ne mogu spriječiti taj trend. Ne mogu ništa jer i njihova djeca izgledaju poput nas.” Ona naglašava da je evolucija društvene slobode nastavljena tijekom osam godina stroge vladavine Mahmuda Ahmadinedžada, radikalnog predsjednika. Njegova je vanjska politika bila ekstremistička, a domaća nešto manje.

Šok za sustav

Iranski su mladi ljudi odigrali vodeću ulogu u modernoj drami te zemlje, od revolucije 1979. (studenti su preuzeli američku ambasadu) do grčeva protesta koji otad ljuljaju Islamsku Republiku. Ma kako ih snažno režim pokušava ukrotiti, preko kulturne revolucije u školama i na sveučilištima, te ponovljenim čistkama, dokazali su da su izvanredno otporni. Studentski neredi koji su počeli 1999. godine na Teheranskom sveučilištu protiv represije bili su prvi veliki domaći šok islamskom sustavu. Međutim, jednako prijeteće je i stalno političko uključivanje mladih u uvođenje umjerenijih, reformističkih vođa u predsjedništvo. Bili su važan faktor podrške Muhamedu Katamiju, reformističkom svećeniku, koji je izabran za predsjednika 1997. godine i koji je odslužio dva mandata. I dalje je najomiljeniji političar među iranskim mladima. Godine 2009. mnogi su se pridružili reformističkom Zelenom pokretu, koji se uzaludno borio protiv navodnih namještenih predsjedničkih izbora. Unatoč brutalnoj represiji te godine, mladi nisu posustali. Masovno su izašli na izbore 14. lipnja 2013. i birali umjerenog Hasana Ruhanija, znajući da će njihov glas možda ponovo ignorirati, ali su bili odlučni da režimu pokažu da su bitni.

Afra, 30-godišnja diplomirana građevinarka, jedna je od onih koji su glasovali. Srela sam je sa skupinom prijatelja u ulici Revolucije, iza ugla Teheranskog sveučilišta. Afra je izgubila posao u građevinskoj tvrtki kad su međunarodne sankcije otežale tvrtkama financiranje projekata. Sad radi za istraživačku tvrtku. Život je neshvatljiv, kaže mi. “Pogledajte internet - zabranjen je Twitter i Facebook i moramo koristiti proxy softver kako bismo im pristupili. No, iako zabrana postoji, najviši dužnosnici imaju pristup”, objašnjava i misli na predsjednika i vrhovnog vođu koji su hiperaktivni na društvenim medijima. “Postoji dogovor, politika, po kojoj oni [režim] znaju sve što se u zemlji događa, ali se sve čini u tajnosti. To nije normalno.” Frustracija međutim nije razlog za apatiju, kaže ona. “Izbor Ruhanija je bio korak unaprijed i pobjeda mladih koji su natjerali režim da ga prihvati kao predsjednika.”

Pitam Afru i njezine prijatelje kako vide promjene u Iranu. Reforma korak po korak, kažu, ne preokret. Jedna je revolucija za Iran, kažu mi, bila dovoljna. “Zbog Islamske revolucije manje smo razvijeni i bojimo se da bi nas još jedna još više unazadila”, kaže Hamid, 25-godišnji diplomant građevine. “Pogledajte arapske revolucije”, nastavlja misleći na Siriju, Egipat i Libiju.

U Iranu i mladi i stari nemaju iluzija o visokoj cijeni koja se plaća kad se suprotstavi režimu: 100 demonstranata ubijeno je u nemirima 2009. godine, a tisuće uhićeno. Mahnaz Muhamadi, 39-godišnja dokumentaristica koji je sudjelovala u protestima, provela je lani neko vrijeme u zatvoru pod optužbom za urotu protiv države, kažu njezini prijatelji, i kaže da čak i oni iza rešetaka vjeruju u reformaciju Islamske republike. “Godine 2009. dobili smo glas. Prije toga je većina ljudi mislila da su Iranci i njihova vlada jedno te isto. Sad svi znaju razliku što je važno za naše dostojanstvo. No, ne tražimo revoluciju - znamo da nas revolucija nikamo ne vodi. Samo reforme nas vode naprijed.” Zapamtite, kaže mi, prioritet većine Iranaca je ekonomsko blagostanje. Političke slobode cilj su manjine.

Unatoč procijepu između iranskih mladih i režima, postoje poveznice s društvom koje politička elita voli iskoristiti, bilo putem široke mreže patronata, vjerskih institucija koje se brinu za siromašne, ili uglavnom ekonomije u državnom vlasništvu. Jedna od glavnih žalopojki koje čujete u Teheranu je da su za zaposlenje potrebne veze - i što ste vi i vaša obitelj bliže vrhovnim režimskim ešalonima, vjerojatnije je da ćete nakon studija dobiti dobar posao.

Narges Barahui, aktivistica i istraživačica iz Balučistana, kaže da se “nevidljive veze” ne smiju podcijeniti. “Ljudi od vlade traže poslove. Radije njih nego u privatnom sektoru, jer su sigurniji, daju veći prestiž i više novca. Također postoje kulturne veze, posebno u provincijama, gdje su Iranci religiozniji i imaju bolje odnose s državom. I svaka nova vlada zapošljava nove ljude, i to stvara nove veze.”

Ali Džafar-Abadi je 36-godišnji svećenik koji bira vjerske knjige što ih mladi Iranci mogu pregledavati ili kupiti u knjižari kafiću, okupljalištu pod nazivom Basij. Basij su mladi u vojnoj miliciji koju je osnovao pokojni ajatolah Ruholah Homeini, osnivač Islamske Republike. Žestoko lojalni trenutačnom vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hameneiju, produžena su ruka elitne Revolucionarne garde, koju ponekad zadužuju za čuvanje moralnosti, ponekad za represiju, no često su odgovorni za društveni rad poput kampova gdje mladi pomažu dijeliti hranu osiromašenim četvrtima. Režim kaže da imaju oko 10 milijuna volontera, a cilj im je 20 milijuna. Iranci kažu da mnogi Basiji nisu tvrdokorni vjernici ali se nadaju da će požnjeti pogodnosti, poput zaposlenja, ako se povežu s moćnicima političkog sustava.

Online-vjera

Pitam Džafara-Abadija zašto su mladi koji su odani idealima revolucije danas u Iranu manjina, zašto blijedi njihovo zanimanje za vjeru i vjersku vladavinu. Poput drugih konzervativaca koje srećem, i on ima spreman odgovor. “Oblik veza s vjerom se promijenio. Prije je bio licem u lice, sad je više online”, kaže mi. “Iranci su fundamentalno religiozni ali na površini, posebno u Teheranu, mislili biste da su se ljudi udaljili od vjere.”

U ženskom dijelu knjižare sjedim sa Zahrom Karimi, 22-godišnjom studenticom umjetnosti. Ona je primjer islamskog odijevanja: crni čador i crni šal čvrsto stegnut pod bradom. Voli ovdje provoditi vrijeme jer je odvojeno i ne smije se pušiti. Njezin je cilj u životu, kaže, “pomoći da se nastavi Islamska revolucija”. A što je s poslom, obitelji? “To je dio istoga ali nije od veće važnosti.” Ona je “100 posto zabrinuta”, jer su mladi Iranci izgubili zanimanje za vjeru i za to krivi satelitsku televiziju i društvene medije, kao i dizajnere odjeće.

U muškom dijelu knjižnice srećem 22-godišnjeg Muhameda i 25-godišnjeg Sedžada, obojica studenti medicine na Teheranskom sveučilištu, i aktivni basiji. Prijateljski, ponekad i razigrani, kažu mi da je biti basij kao vjerovati u ideju i “podržavati vođu i zemlju”.

Iran nikad nije bio posebno religiozna zemlja u usporedbi sa susjedima. Od revolucije se odnos Iranaca s vjerom pomiješao s njihovim političkim gledištima na režim. Strogi diktat konzervativnih klerika mlade je u biti odvratio od vjere. Mnogi kažu da vjeruju ali da se ne drže običaja.

Pitam neke od tih koje srećem slijede li marjah. (U šiitskoj islamskoj vjeri, ljudi slijede najvišeg svećenika - ajatolaha ili velikog ajatolaha - kao duhovnog vođu. On ih savjetuje, kad je to potrebno, o pitanjima društvenog, pravnog, a ponekad i političkog smjera.) Neke od tih mladih ljudi pitanje je zbunilo, kao da nikad nisu čuli za marjah; drugi su rekli da su njihovi roditelji slijedili, ali da je za njih Kuran jedina referenca. Svećenici i dužnosnici, u međuvremenu, govore mi o čudnom nedavnom trendu: najpopularniji marjah danas je ajatolah Ali Sistani, najstariji irački šiitski svećenik, koji je iranskog podrijetla. Vjeruje u tihi pristup koji odvaja vjeru i državu, za razliku od Velajat e-fakiha, svećeničkog sustava vlade uključenog u iranski Ustav koji je uspostavio pokojni Homeini, vođa Islamske revolucije. I zaista, mnogi mladi Iranci nisu protiv svećenika per se (Katami, vrlo popularan bivši predsjednik, srednje je rangirani svećenik), koliko sustavu vlasti koji neizabranim mulama daje totalnu i neograničenu moć nad društvom i vladom. Zapravo, svećenici su sami sebe difamirali jer su se uključili u politiku, korupciju i represiju. Kako kaže Tajebeh, mlada majka iz Čalusa: “Vjera je postala alat u rukama nekih ljudi. Ako želite skriti loša djela, potrebna vam je vjera... skrijete se iza vjere.”

Nalazim se s bivšim starijim dužnosnikom kojeg poznajem već duže vrijeme i pitam ga o društvenim promjenama u iranskoj kulturi mladih i što one znače za zemlju.

Treba razumjeti da je Iran danas, kaže mi, postao “postrevolucionarno” društvo. “Na površini se još vide boje revolucije, ali ispod toga se društvo promijenilo. Ljudi imaju koristi od dostojanstva i nezavisnosti koje je donijela revolucija, ali su napustili ekstremizam i revolucionarnu groznicu te su se sjedinili sa svijetom. Plivaju niz rijeku”, objašnjava on. Taj je smjer normalnost.

“Normalnost se dosad u Iranu nije živjela”, kaže dužnosnik. “Nova generacija razumije da mora voditi normalan život.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: